Jutros je nečujna kao nježnost
kraj mog uzglavlja skupljala snove
Vesna, boginja proljeća...
Osjetih sunce na obrazu i nestajanje granice između sna i dana koji se rađa...
Nećujna kao nježnost s buketom novih snova
silueta nećeg nestvarnog odlaskom ostavi samo
Ljubav pokraj kreveta...
danas je imendan mojoj mami... sretno ti bilo!
Put pjesništva...
Pjesnici su čuđenje u svijetu…
u dubini duše
titra misao umrlog poete.
Sa vrha Parnasa,
Eratho bdije nad
susretom poeta,
a na žalu noći
Afrodita izranja iz školjke
i prosipa biserje
na stazu pjesništva.
Tugovala sam... proljeća su se mijanjala ustaljenim slijedom... rađale su se ruže... i umirale... bjesnile su oluje... tugovala sam nijemo... tugovala sam bezriječjem... tišinom i snovima... tugovala sam pustinjom nutrine i umiranjem zvjezda... tugovala sam lutanjem ka nepostojećem gradu... bila sam konjanik koji nikada nije stigao u Cordobu... u bisagama sam krila suze i muk svitanja... skrivala sam želje u ljubičastim sutonima... na praznini dlanova... u gluhom zvonu Platonije koja je odbrojavala trenutke... u njemosti srca i zaboravljenom okusu kolačića utopljenih u topli čaj... tugovala sam u Proustovskom vremenu i Lorcinoj smaragdnoj ljubavi... bježala od trgovaca koji su na sajmištima prodavali obećanja... maglu omotanu u celofan ljubavi... tugovala sam dugo... a onda na trgu cvijeća uronih u mirise buđenja i ljepotu pogleda boje snova... bezimeni pjesnik je šaputao poeziju suza... pjesnici su čuđenje u svijetu... sjetih se stiha...
Osjetih pucanje kukuljice zimovanja… proljetni lahor se ušuljao u nagruvanu tišinu... pomilovaše me svilenkaste latice antologijskog govora cvijeća… začuh poetične šapate, cvrkut sanjalica… srce je odbrojavalo korake do zagrljaja… melankonija se zrcalila u rosi sjetnih sjećanja… u zrncima pjeska vremena… u biseru izronjenom iz pjenušave kupke uzbuđenja… dubrava još spava… na purpurnom nebu svitanjska zvijezda objavljuje zoru poetične stvarnosti… dan slavlja poezije ruža…
Osluškivah smijeh razigranog djeteta u pjesniku… pozivao me na stazu ka bezbrižnom djetinjstvu… u zagrljaj iz kojeg sam krenula ka blaženstvu… nedostaju mi riječi za nisku osjećanja… tihujem srećom… put pjesništva iskri putanju snova… dar akademije ljepote je stigao na izvorište sna…
Pjesmom ću ti reči koliko te volim… šaputao je dječak u čijim očima se zrcalila ljubav… i kraj tugovanja…
Pjesme izranjaju iz snova, govor cvijeća, pjev ptica sanjalica, poslanje poetskih duša, ukoričenje dubina
u bezgraničju riječi.
Prvi dan proljeća, u srcu vječno proljeće... da, pjesnici su čuđenje u svijetu…
Ubi dušu gravitacije... istina je, mi volimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli voljeti. Uvijek ima pomalo ludila u ljubavi. Ali uvijek ima i pomalo uma u tom ludilu, uvijek ima ludila u metodi kojom se koristimo. Vjerovao bih samo u onoga Boga koji bi se znao igrati. A kad sam vidio svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, temeljnog, dubokog, svečanog. To je bila duša teže, duša gravitacije zbog koje padaju sve stvari. Ubija se ne gnjevom nego smijehom. Naprijed, hajde idemo ubijati dušu gravitacije! Naučio sam koračati, otada dozvoljavam sebi trčanje. Naučio sam letjeti i otada ne dozvoljavam da me najprije netko gurne da bih krenuo s mjesta. Sada sam lak, sad letim, sad vidim sebe pod sobom, sad se Bog igra kroz mene. "
Friedrich Nietzsche.
Željela sam odagnati pamćenje. Sjećanje ima moć putovanja kroz vrijeme, vječnu povratnu kartu u trenutak. Otužna spoznaja bjegunice. Otišla sam u nepoznatom pravcu, u daljine. Trčala sam poljima punim mirisa ne osjećajući proljeće, lutala gradom snažnih vjetrova, odmarala se na salinama oceana. Konture uspomena su bile tu, utkane u plavetnilo neba, u kliktanje galebova, u pjeni morskih valova, u šapatu vjetra. Gledale su me iz oblaka, iz romora kiše, iz bijelih pahuljica. Tugovala sam odbjegla od sebe u prostranstva nepostojećih želja, u krajolike nepoznatih žudnji. Bila sam izgnanica iz topline, prosjakinja na dlanu trenutka, pustolovka bez truna ludila, bez godišnjih doba, uhvaćena u zamku netalasanja.
U ravnodušju svijesti je umirala nada. Korizma i put pokore, obnavljajuća katarza i pokušaj samoizlječenja. Zaustavih se na rubu bezdana, korak do ništavila, do pada u mediokritetsko samosažaljevanje.
Ubi dušu gravitacije, nietzscheanski imperativ kojim se uči letjeti, barem u snovima. Prestala sam spavati, samo sam sanjala, sanjala sam letenje. Lebdjela sam iznad sebe same, odvajala se od stvarnosti, od dušogrizja koje me proganjalo, od raspuknuća ljubavnog zanosa. Bdijenje je trajalo. Uvijek me dočekao Mjesec. Dugo sam drugovala s njim. Ispijali smo zajedno gorku medovinu mojih žudnji za očima koje sretah u neprospavanim noćima. Voljela sam te susrete iako su bili tek privid, lijepa vizija bez pokrića.
Glas je stigao kasnije, svjetlost je uvijek brža. Stigne iznenada i najavi oluju osjećanja. Razumjevala sam govor munja i gromova, čekala prolom oblaka. Nebo se nasmiješilo poezijom kapi. Bilo je to divno buđenje iz snovite budnosti.
Proljeće je objavilo uskrsnuće ljubavi.
Vratih se sebi…
Dijana Jelčić, zbirka priča „Umijeće vremena“ 1987- 2007.
