Za sliku «La primavera» Sandro Botticelli je dobio nadahnuće iz mita o nimfi Hloridi i Zefiru, ugodnom proljetnom vjetru. Zefir hvata Hloridu, transformira je u božicu cvijeća i proljeća, Floru. Venera, centralna figura slike, predstavlja platonsku ljubav, uključuje sve što je manifestirano u fizičkom svijetu, u oslikanom vrtu. Nacrtano je drvo dobra i zla i tri Gracije predstavljaju tri vrline – ljepotu, čednost i zadovoljstvo. Jedna od njih gleda boga Merkura, dok na nju cilja Eros, mali anđeo koji se na slici pojavljuje iznad Venere. Odnos Merkura i Venere mogao bi ukazivati na vjenčanje, koje ne uključuje samo seksualno zadovoljstvo, već i mudrost, budući da je Merkur simbol intelektualne energije.
http://uploads5.wikipaintings.org/images/sandro-botticelli/the-birth-of-venus-1485(1).jpg
U srcu titraj žudnje za vrtlogom beskraja,
lahorasti vjetar odvaja elegiju prošlosti od rapsodije trenutka,
ubija riječi osude, ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove proljeća u očima.
U ružičnjaku sna zamire jadikovka,
očaj sa izvorišta traganja,
trn u tkivu vremena,
lahor novog svitanja briše tragove
tihog umiranja.
U duši jeca zatišje,
ćutim poljubac sa mirisom proljeća,
na usnama sveta hostija,
tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca svemira.
U srebru njegove kose
zrno prastarog pepela,
osjetih ljepotu ljepote.
Sjedinjujem sve misli u jednu jedinu,
za tebe pjesniče napuštam staze dušogrizja
i uranjam u vrtloženje slikarevih izmišljaja.
Iza nas razmrvljene boli,
u suncu carsko znamenje,
osmijesi čuvara vremena,
pomilovah ti lice
da ubijem svoju nesreću
i oživim tvoju sreću.
Na žalu vjerovanja,
u sedefastom hramu sanja
zagrljaj pijeska i pjene
porađa biser nadanja.
Sa žrtvenika svitanja
izlijeće bijela golubica,
zoblje zvijezde,
sunce gasi vatre noćnih mora,
topi snjegove,
tu drevnu grobnicu
jesenjih tugovanja.
U stručku proljeća
bljesak sreće.
Dijana Jelčić
slike... Alegorija proljeća, Sandro Botticelli, oko 1482. tempera na dasci,
203 × 314 cm Uffizi, Firenca
Jutros je nečujna kao nježnost
kraj mog uzglavlja skupljala snove
Vesna, boginja proljeća...
Osjetih sunce na obrazu i nestajanje granice između sna i dana koji se rađa...
Nećujna kao nježnost s buketom novih snova
silueta nećeg nestvarnog odlaskom ostavi samo
Ljubav pokraj kreveta...
danas je imendan mojoj mami... sretno ti bilo!
Put pjesništva...
Pjesnici su čuđenje u svijetu…
u dubini duše
titra misao umrlog poete.
Sa vrha Parnasa,
Eratho bdije nad
susretom poeta,
a na žalu noći
Afrodita izranja iz školjke
i prosipa biserje
na stazu pjesništva.
Tugovala sam... proljeća su se mijanjala ustaljenim slijedom... rađale su se ruže... i umirale... bjesnile su oluje... tugovala sam nijemo... tugovala sam bezriječjem... tišinom i snovima... tugovala sam pustinjom nutrine i umiranjem zvjezda... tugovala sam lutanjem ka nepostojećem gradu... bila sam konjanik koji nikada nije stigao u Cordobu... u bisagama sam krila suze i muk svitanja... skrivala sam želje u ljubičastim sutonima... na praznini dlanova... u gluhom zvonu Platonije koja je odbrojavala trenutke... u njemosti srca i zaboravljenom okusu kolačića utopljenih u topli čaj... tugovala sam u Proustovskom vremenu i Lorcinoj smaragdnoj ljubavi... bježala od trgovaca koji su na sajmištima prodavali obećanja... maglu omotanu u celofan ljubavi... tugovala sam dugo... a onda na trgu cvijeća uronih u mirise buđenja i ljepotu pogleda boje snova... bezimeni pjesnik je šaputao poeziju suza... pjesnici su čuđenje u svijetu... sjetih se stiha...
Osjetih pucanje kukuljice zimovanja… proljetni lahor se ušuljao u nagruvanu tišinu... pomilovaše me svilenkaste latice antologijskog govora cvijeća… začuh poetične šapate, cvrkut sanjalica… srce je odbrojavalo korake do zagrljaja… melankonija se zrcalila u rosi sjetnih sjećanja… u zrncima pjeska vremena… u biseru izronjenom iz pjenušave kupke uzbuđenja… dubrava još spava… na purpurnom nebu svitanjska zvijezda objavljuje zoru poetične stvarnosti… dan slavlja poezije ruža…
Osluškivah smijeh razigranog djeteta u pjesniku… pozivao me na stazu ka bezbrižnom djetinjstvu… u zagrljaj iz kojeg sam krenula ka blaženstvu… nedostaju mi riječi za nisku osjećanja… tihujem srećom… put pjesništva iskri putanju snova… dar akademije ljepote je stigao na izvorište sna…
Pjesmom ću ti reči koliko te volim… šaputao je dječak u čijim očima se zrcalila ljubav… i kraj tugovanja…
Pjesme izranjaju iz snova, govor cvijeća, pjev ptica sanjalica, poslanje poetskih duša, ukoričenje dubina
u bezgraničju riječi.
Prvi dan proljeća, u srcu vječno proljeće... da, pjesnici su čuđenje u svijetu…
U srcu titraj žudnje za vrtlogom beskraja,
oluja ruža odvaja elegiju prošlosti
od rapsodije trenutka,
ubija riječi osude, ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove snova u očima.
U ružičnjaku sna zamire jadikovka,
očaj sa izvorišta traganja,
trn u tkivu vremena,
lahor novog svitanja
briše tragove
tihog umiranja.
U duši jeca zatišje,
ćutim poljubac sa mirisom proljeća,
na usnama sveta hostija,
tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca biverzuma.
U srebru njegove kose
zrno prastarog pepela,
osjetih ljepotu ljepote.
Sjedinjujem sve misli u jednu jedinu.
za tebe pjesniče
napuštam staze dušogrizja
i uranjam u vrtloženje novih izmišljaja.
Iza nas razmrvljene boli,
u suncu carsko znamenje,
osmijesi čuvara vremena,
pomilovah ti lice
da ubijem svoju nesreću
i oživim tvoju sreću.
Na žalu vjerovanja,
u sedefastom hramu sanja
zagrljaj pijeska i pjene
porađa biser nadanja.
Sa žrtvenika svitanja
izlijeće bijela golubica,
zoblje zvijezde,
sunce gasi vatre noćnih mora,
topi snjegove,
tu drevnu grobnicu
jesenjih tugovanja.
