U stručku proljeća...
U srcu titraj žudnje za vrtlogom beskraja,
oluja ruža odvaja elegiju prošlosti
od rapsodije trenutka,
ubija riječi osude, ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove snova u očima.
U ružičnjaku sna zamire jadikovka,
očaj sa izvorišta traganja,
trn u tkivu vremena,
lahor novog svitanja
briše tragove
tihog umiranja.
U duši jeca zatišje,
ćutim poljubac sa mirisom proljeća,
na usnama sveta hostija,
tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca biverzuma.
U srebru njegove kose
zrno prastarog pepela,
osjetih ljepotu ljepote.
Sjedinjujem sve misli u jednu jedinu.
za tebe pjesniče
napuštam staze dušogrizja
i uranjam u vrtloženje novih izmišljaja.
Iza nas razmrvljene boli,
u suncu carsko znamenje,
osmijesi čuvara vremena,
pomilovah ti lice
da ubijem svoju nesreću
i oživim tvoju sreću.
Na žalu vjerovanja,
u sedefastom hramu sanja
zagrljaj pijeska i pjene
porađa biser nadanja.
Sa žrtvenika svitanja
izlijeće bijela golubica,
zoblje zvijezde,
sunce gasi vatre noćnih mora,
topi snjegove,
tu drevnu grobnicu
jesenjih tugovanja.
U stručku proljeća
bljesak sreće.
Dijana Jelčić
Oznake: primavera, zamire jadikovka
|
