Prvi dan proljeća i put pjesništva...
Jutros je nečujna kao nježnost
kraj mog uzglavlja skupljala snove
Vesna, boginja proljeća...
Osjetih sunce na obrazu i nestajanje granice između sna i dana koji se rađa...
Nećujna kao nježnost s buketom novih snova
silueta nećeg nestvarnog odlaskom ostavi samo
Ljubav pokraj kreveta...
danas je imendan mojoj mami... sretno ti bilo!
Put pjesništva...
Pjesnici su čuđenje u svijetu…
u dubini duše
titra misao umrlog poete.
Sa vrha Parnasa,
Eratho bdije nad
susretom poeta,
a na žalu noći
Afrodita izranja iz školjke
i prosipa biserje
na stazu pjesništva.
Tugovala sam... proljeća su se mijanjala ustaljenim slijedom... rađale su se ruže... i umirale... bjesnile su oluje... tugovala sam nijemo... tugovala sam bezriječjem... tišinom i snovima... tugovala sam pustinjom nutrine i umiranjem zvjezda... tugovala sam lutanjem ka nepostojećem gradu... bila sam konjanik koji nikada nije stigao u Cordobu... u bisagama sam krila suze i muk svitanja... skrivala sam želje u ljubičastim sutonima... na praznini dlanova... u gluhom zvonu Platonije koja je odbrojavala trenutke... u njemosti srca i zaboravljenom okusu kolačića utopljenih u topli čaj... tugovala sam u Proustovskom vremenu i Lorcinoj smaragdnoj ljubavi... bježala od trgovaca koji su na sajmištima prodavali obećanja... maglu omotanu u celofan ljubavi... tugovala sam dugo... a onda na trgu cvijeća uronih u mirise buđenja i ljepotu pogleda boje snova... bezimeni pjesnik je šaputao poeziju suza... pjesnici su čuđenje u svijetu... sjetih se stiha...
Osjetih pucanje kukuljice zimovanja… proljetni lahor se ušuljao u nagruvanu tišinu... pomilovaše me svilenkaste latice antologijskog govora cvijeća… začuh poetične šapate, cvrkut sanjalica… srce je odbrojavalo korake do zagrljaja… melankonija se zrcalila u rosi sjetnih sjećanja… u zrncima pjeska vremena… u biseru izronjenom iz pjenušave kupke uzbuđenja… dubrava još spava… na purpurnom nebu svitanjska zvijezda objavljuje zoru poetične stvarnosti… dan slavlja poezije ruža…
Osluškivah smijeh razigranog djeteta u pjesniku… pozivao me na stazu ka bezbrižnom djetinjstvu… u zagrljaj iz kojeg sam krenula ka blaženstvu… nedostaju mi riječi za nisku osjećanja… tihujem srećom… put pjesništva iskri putanju snova… dar akademije ljepote je stigao na izvorište sna…
Pjesmom ću ti reči koliko te volim… šaputao je dječak u čijim očima se zrcalila ljubav… i kraj tugovanja…
Pjesme izranjaju iz snova, govor cvijeća, pjev ptica sanjalica, poslanje poetskih duša, ukoričenje dubina
u bezgraničju riječi.
Prvi dan proljeća, u srcu vječno proljeće... da, pjesnici su čuđenje u svijetu…
Dijana Jelčić
Oznake: Vesna, prvi dan proljeća, poezija, Botticelli, primavera
|
