Za sliku «La primavera» Sandro Botticelli je dobio nadahnuće iz mita o nimfi Hloridi i Zefiru, ugodnom proljetnom vjetru. Zefir hvata Hloridu, transformira je u božicu cvijeća i proljeća, Floru. Venera, centralna figura slike, predstavlja platonsku ljubav, uključuje sve što je manifestirano u fizičkom svijetu, u oslikanom vrtu. Nacrtano je drvo dobra i zla i tri Gracije predstavljaju tri vrline – ljepotu, čednost i zadovoljstvo. Jedna od njih gleda boga Merkura, dok na nju cilja Eros, mali anđeo koji se na slici pojavljuje iznad Venere. Odnos Merkura i Venere mogao bi ukazivati na vjenčanje, koje ne uključuje samo seksualno zadovoljstvo, već i mudrost, budući da je Merkur simbol intelektualne energije.
http://uploads5.wikipaintings.org/images/sandro-botticelli/the-birth-of-venus-1485(1).jpg
U srcu titraj žudnje za vrtlogom beskraja,
lahorasti vjetar odvaja elegiju prošlosti od rapsodije trenutka,
ubija riječi osude, ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove proljeća u očima.
U ružičnjaku sna zamire jadikovka,
očaj sa izvorišta traganja,
trn u tkivu vremena,
lahor novog svitanja briše tragove
tihog umiranja.
U duši jeca zatišje,
ćutim poljubac sa mirisom proljeća,
na usnama sveta hostija,
tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca svemira.
U srebru njegove kose
zrno prastarog pepela,
osjetih ljepotu ljepote.
Sjedinjujem sve misli u jednu jedinu,
za tebe pjesniče napuštam staze dušogrizja
i uranjam u vrtloženje slikarevih izmišljaja.
Iza nas razmrvljene boli,
u suncu carsko znamenje,
osmijesi čuvara vremena,
pomilovah ti lice
da ubijem svoju nesreću
i oživim tvoju sreću.
Na žalu vjerovanja,
u sedefastom hramu sanja
zagrljaj pijeska i pjene
porađa biser nadanja.
Sa žrtvenika svitanja
izlijeće bijela golubica,
zoblje zvijezde,
sunce gasi vatre noćnih mora,
topi snjegove,
tu drevnu grobnicu
jesenjih tugovanja.
U stručku proljeća
bljesak sreće.
Dijana Jelčić
slike... Alegorija proljeća, Sandro Botticelli, oko 1482. tempera na dasci,
203 × 314 cm Uffizi, Firenca
