dinajina sjećanja

utorak, 23.01.2018.

Dozvolih srcu...





...
Ja sam ponekad silazio u ponore za koje ne nalazim imena ni hrabrosti da ih opišem. I patio sam, niko ne zna i ne sluti koliko pre silaženja, u ponoru, i po izlasku iz njega. Ne znam zašto ni čemu sva ta patnja. Kome treba ovaj bol za koji ne nalazim nikakva objašnjenja? I sve neka je prosto, samo da jednog dana ne ostanem zauvek u nekom od tih ponora...

Ivo Andrić





Čitam ovu gorku misao. Razmišljam o njenoj istinitosti.
Koliko puta smo bili na rubu ponora, jesmo li se uistinu spuštali do dna? Kako izgleda prostornost bezdana? Ima li oči?
Nietzscheova metafora budi neugodu. Prezastrašujuća spoznaja. Sjećam se lutanja liticama stvarnosti. Nedozvoli bezdanu da ti uzvrati pogled, slijedim još uvijek taj filozofski imperativ.

Zaustavih misao u točki prividnog mira. Dozvolih lijepoj viziji da obuzme sva osjetila. Doživjeh preobražaj svijesti, metamorfozu osjećaja. Izranjala su kao prividi nepostojeći ni u snovima niti u zbilji. Lebdim u međuprostoru između dva svijeta… sna i jave. Začudnost transcendentnosti me omamljuje. Volim tu igru neiskustvenosti i želja.

Ćutim neopisivost trenutka. Punina prostora se ogleda u viziji daleke galaksije. Privid trinaestog eona lebdi nad ponorom vječnosti.
Vidim ples anđela, vrtlog svjetla na svilenoj stazi svjesnosti. Vjerovanje me odnosi na početak priče. Vjesnici neba žive u maštarijama, oživljavaju metaforama sreće. U bojanki žudnji vidim nepostojeće boje. Sunčana zraka se igra sa mojim osjetilom. Iza spuštenih trepavica, u odaji ogleda, u kaleidoskopu svijesti se bjelina prelama u neizračunjive duljine. U bumbaku nutarnjeg neba se događa refleksija umanjena do mikrokozmičkih fikcija, do još uvijek nedosanjanih istina.

Osjećam protok trenutaka, nezaustavljivost misli i nepostojanost točke prividnog mira. Zidna ura me otkucajima klatna vraća u stvarnost. Nemilosrdnost uma me prizemljuje u ovo ovdje i ovo sada.

Otvaram prozor. Udišem svježinu svitanja. Žamor objavljuje novi početak.

Vidim vrijeme i tebe iza vremena
Danas je dobar dan,
dan ritma srca
i poljubaca.

Dozvolih srcu da diše.

Dijana Jelčić


Oznake: Ivo Andrić, Nietzsche, srce
- 08:28 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.04.2017.

Arhipelag istine...




"......istina je, mi volimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli voljeti. Uvijek ima pomalo ludila u ljubavi. Ali uvijek ima i pomalo uma u tom ludilu, uvijek ima ludila u metodi kojom se koristimo. Vjerovao bih samo u onoga Boga koji bi se znao igrati. A kad sam vidio svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, temeljnog, dubokog, svečanog. To je bila duša teže, duša gravitacije zbog koje padaju sve stvari. Ubija se ne gnjevom nego smijehom. Naprijed, hajde idemo ubijati dušu gravitacije! Naučio sam koračati, otada dozvoljavam sebi trčanje. Naučio sam letjeti i otada ne dozvoljavam da me najprije netko gurne da bih krenuo s mjesta. Sada sam lak, sad letim, sad vidim sebe pod sobom, sad se neki Bog igra kroz mene. "
Friedrich Nietzsche.





Platon je pisao o sjenama stvarnosti… o iluzijama uma… o idejama koje, kao zvijezde iskre na našem nutarnjem nebu… o nedokučivoj spoznaji prostor- vremena…

Ljepota se krije u očima promatrača. Živimo li mi uistinu u spoznajnoj špilji iz koje promatramo tek privide naših misaonih slika?... jesmo li uistinu žrtve osobnih iluzija?...

U noći bez mjeseca postajemo svjesni nemogućnosti vidne percepcije beskonačnosti prostora… tek mišlju ostvarujemo viziju, privid tog lazurnog bespuća… u nemjerljivosti zvjezdanog neba naslućujemo beskonačnost našeg neznanja… i postajemo svjesni svrhovitosti traganja za istinom.

"Da su stvari ono što mi u njima vidimo, bila bi sva istraživanja o njima, nepotrebna. Sama znanost bi bila nepotrebna." napisao je Peter Sloterdijk u svojoj knjizi "Kritika ciničnog uma"

Apriorna, urođena svjest nam u isto vrijeme dokazuje i pobija stvarnost. To je poziv da preispitamo svoju kozmogoniju. Već sama tvrdnja, svijet se događa u glavi promatrača nas osviješćuje, poziva na sučeljavanja sa sobom i svijetom u kojem živimo. Prostor- vrijeme je naša stvarnost. Misaono- osjećajno svjedočanstvo našeg postojanja u svemiru, u bitku istine. Dokaz našeg sudjelovanja u vječnoj mjeni dana i noći, godišnjih doba, rađanja i umiranja.

Osjećam li ja prostor... entitet postojanosti u vremenu... dimenziju otrgnutu iz tajanstvenosti vječnosti, bez apsolutnosti s konotacijom promjenjivosti?

Doživljavam li uistinu prostornost trajanja u vremenitoj beskonačnosti? Ćutim li kako sila gravitacije zaobljava spoznaju? Naslućujem li brzinu svjetlosti i nepostojanje sjena u vidokrugu uma? Ili je to samo istina u koju treba vjerovati?





Znak beskonačnosti izranja iz zavjetrine pamćenja. U položenoj osmici otkrivam puteve mene lutalice, mene pustolova bespućem znatiželje. Zagrljaj bez početka i kraja iskri kao vizija vjerovanja...

To smo mi... ti i ja... on i ona... animus i anima u planetaroj fikciji razuma. Začudna konstelacija ideja razasutih nebom rađanja, iskričava zvjezdanost odrastanja u ideologiji nestajuće zablude.

Ostvaruje se san. U prizmi nutrine naslućujem prelamanje svjetla u rapsodiju boja. Fontana ljepote obznanjuje život. U kristalnim kapima privida ostaju tragovi neznanja, koridori tumaranja oceanskim dubinama davnih snoviđenja. Utopija živi u svakoj školjki otvorenoj na žalu stvarnosti.

Biografija ljubavi ispisana u pjeni. Čudesna vizija njenog izrona iz ničega u ovo ovdje i ovo sada. U kozmos uma. Pretočena u poetiku zbilje, u misli i titraje srca koje pamti osjećanja. Misaono uranjam u kalež života. Osjećam obznanu neznanja, uron u onaj dio stvarnosti koji se često gubi u krivim uvjerenjima, razotkrivanje svjesne nesvjesnost...

Živim nutarnju kozmogoniju. Raskrinkavam iluzorno vjerovanje u snagu uma. Spoznajem, podsvjest nije đavolje čudovište nego lumin istine. Oslobađam zatomljene osjećaje. Ne dozvoljavam mislima da zalede sjećanja. Doživljavam sukob svjetova, rat zvijezda na nutarnjem nebu. Ideje se gase i pale... nestaju iluzije... prividi se pretaču u životnost...

Ćutim svježinu novog svitanja... izranjanje sunca na horizontu svjesti... slijevanje misli u osjetilnost postojanja...





Ti i ja u spiralnoj dinamici univerzuma... u vrtlogu prostor- vremena... u mnogodimenzionalnosti zbilje... u poeziji suza i lakoći trajanja u svjesno življenom životu... Nietzscheanska misao se utjelovljuje u nama...lagani smo, letimo, vidimo sebe pod sobom, sada se Bog kroz nas igra s nama.

Dijana Jelčić



slike... Chagall



Oznake: Nietzsche, beskonaćnost, prostor vrijeme
- 07:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 19.03.2016.

Ne osjećajući proljeće...



Ubi dušu gravitacije... istina je, mi volimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli voljeti. Uvijek ima pomalo ludila u ljubavi. Ali uvijek ima i pomalo uma u tom ludilu, uvijek ima ludila u metodi kojom se koristimo. Vjerovao bih samo u onoga Boga koji bi se znao igrati. A kad sam vidio svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, temeljnog, dubokog, svečanog. To je bila duša teže, duša gravitacije zbog koje padaju sve stvari. Ubija se ne gnjevom nego smijehom. Naprijed, hajde idemo ubijati dušu gravitacije! Naučio sam koračati, otada dozvoljavam sebi trčanje. Naučio sam letjeti i otada ne dozvoljavam da me najprije netko gurne da bih krenuo s mjesta. Sada sam lak, sad letim, sad vidim sebe pod sobom, sad se Bog igra kroz mene. "

Friedrich Nietzsche.




Željela sam odagnati pamćenje. Sjećanje ima moć putovanja kroz vrijeme, vječnu povratnu kartu u trenutak. Otužna spoznaja bjegunice. Otišla sam u nepoznatom pravcu, u daljine. Trčala sam poljima punim mirisa ne osjećajući proljeće, lutala gradom snažnih vjetrova, odmarala se na salinama oceana. Konture uspomena su bile tu, utkane u plavetnilo neba, u kliktanje galebova, u pjeni morskih valova, u šapatu vjetra. Gledale su me iz oblaka, iz romora kiše, iz bijelih pahuljica. Tugovala sam odbjegla od sebe u prostranstva nepostojećih želja, u krajolike nepoznatih žudnji. Bila sam izgnanica iz topline, prosjakinja na dlanu trenutka, pustolovka bez truna ludila, bez godišnjih doba, uhvaćena u zamku netalasanja.

U ravnodušju svijesti je umirala nada. Korizma i put pokore, obnavljajuća katarza i pokušaj samoizlječenja. Zaustavih se na rubu bezdana, korak do ništavila, do pada u mediokritetsko samosažaljevanje.

Ubi dušu gravitacije, nietzscheanski imperativ kojim se uči letjeti, barem u snovima. Prestala sam spavati, samo sam sanjala, sanjala sam letenje. Lebdjela sam iznad sebe same, odvajala se od stvarnosti, od dušogrizja koje me proganjalo, od raspuknuća ljubavnog zanosa. Bdijenje je trajalo. Uvijek me dočekao Mjesec. Dugo sam drugovala s njim. Ispijali smo zajedno gorku medovinu mojih žudnji za očima koje sretah u neprospavanim noćima. Voljela sam te susrete iako su bili tek privid, lijepa vizija bez pokrića.

Glas je stigao kasnije, svjetlost je uvijek brža. Stigne iznenada i najavi oluju osjećanja. Razumjevala sam govor munja i gromova, čekala prolom oblaka. Nebo se nasmiješilo poezijom kapi. Bilo je to divno buđenje iz snovite budnosti.

Proljeće je objavilo uskrsnuće ljubavi.

Vratih se sebi…

Dijana Jelčić, zbirka priča „Umijeće vremena“ 1987- 2007.







Oznake: Nietzsche, proljeće, Botticelli
- 06:56 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 02.01.2016.

Ubi dušu gravitacije...



"......istina je, mi volimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli voljeti. Uvijek ima pomalo ludila u ljubavi. Ali uvijek ima i pomalo uma u tom ludilu, uvijek ima ludila u metodi kojom se koristimo. Vjerovao bih samo u onoga Boga koji bi se znao igrati. A kad sam vidio svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, temeljnog, dubokog, svečanog. To je bila duša teže, duša gravitacije zbog koje padaju sve stvari. Ubija se ne gnjevom nego smijehom. Naprijed, hajde idemo ubijati dušu gravitacije! Naučio sam koračati, otada dozvoljavam sebi trčanje. Naučio sam letjeti i otada ne dozvoljavam da me najprije netko gurne da bih krenuo s mjesta. Sada sam lak, sad letim, sad vidim sebe pod sobom, sad se Bog igra kroz mene. "
Friedrich Nietzsche.


Sustizale su me siluete prohujalog vremena. Željela sam zaborav, odagnati pamćenje…
sjećanje ima moć putovanja kroz vrijeme, vječnu povratnu kartu u trenutak…
Otužna spoznaja bjegunice. Otišla sam, krenula u nepoznatom pravcu, u sanjane plave daljine. Trčala sam poljima punim mirisa ne osjećajući proljeće, lutala gradom snažnih vjetrova, odmarala se na salinama oceana…

Konture uspomena su bile tu, utkane u plavetnilo neba, u kliktanje galebova, u pjenu morskih valova, u šapatu vjetra.

Gledale su me iz oblaka, iz romora kiše, iz bijelih pahuljica...

Tugovala sam, odbjegla od sebe u prostranstva nepostojećih želja, u krajolike nepoznatih žudnji...
Bila sam izgnanica iz topline, prosjakinja na dlanu trenutka, pustolovka bez truna ludila, bez godišnjih doba,
ulovljena u zamku netalasanja...

Srce otkucavalo tišinu, bez pomaka, bez uzbuđenja, bez nemira, bez mahnitanja…
U ravnodušju svijesti je umirala nada. Zaustavih se na rubu bezdana, korak do ništavila, o pada u mediokritetsko samosažaljevanje...

Ubi dušu gravitacije... začuh nietzscheanski imperativ kojim se uči letjeti...
barem u snovima...

Prestala sam spavati, sanjala sam letenje, lebdjela sam iznad sebe same, odvajala se od stvarnosti, od dušogrizja koje me proganjalo, od raspuknuća ljubavnog zanosa...

Čuvarica snova je bdijela u kutku budnosti. U mrežu sjećanja je hvatala samo ljepotu. Spašavala me od zaborava.

Bdijenje je trajalo... uvijek me dočekao Mjesec... nasmiješen i srebren... dugo sam drugovala s njim... ispijali smo zajedno gorku medovinu mojih žudnji za očima koje sretah u neprospavanim noćima... voljela sam te susrete iako su bili tek privid... lijepa vizija bez pokriča...

Mjesec je prosipao svjetlo koridorima labirinta.
Igrali smo se skrivača...
on i ja... a pogled ćilibarskog sjaja je bio središte... bitak koji tražih u snovitoj budnosti.

Glas je stigao kasnije, svjetlost je uvijek brža. Stigne iznenada i najavi oluju osjećanja.

Razumjevala sam govor munja i gromova... čekala prolom oblaka... i nebo je proplakalo suzama sreće... poezijom kapi...





Bilo je to divno buđenje iz snovite budnosti... Bog se ukazao u viziji ljepote... na horizontu svitanja vidjeh Volto Santo... i to više nije bio san... pretočio se u zbilju... pogledah u nebo… zlatna hostija je izranjala na obzoru mladog dana… mjesec se smiješio odnoseći dugu mračnu noć...
osjetih spokoj u nemiru, u drugačijim otkucajima srca…

Vratih se sebi…

Dijana Jelčić


Oznake: Nietzsche, gravitacija Anima mundi
- 08:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>