dinajina sjećanja

utorak, 23.01.2018.

Dozvolih srcu...





...
Ja sam ponekad silazio u ponore za koje ne nalazim imena ni hrabrosti da ih opišem. I patio sam, niko ne zna i ne sluti koliko pre silaženja, u ponoru, i po izlasku iz njega. Ne znam zašto ni čemu sva ta patnja. Kome treba ovaj bol za koji ne nalazim nikakva objašnjenja? I sve neka je prosto, samo da jednog dana ne ostanem zauvek u nekom od tih ponora...

Ivo Andrić





Čitam ovu gorku misao. Razmišljam o njenoj istinitosti.
Koliko puta smo bili na rubu ponora, jesmo li se uistinu spuštali do dna? Kako izgleda prostornost bezdana? Ima li oči?
Nietzscheova metafora budi neugodu. Prezastrašujuća spoznaja. Sjećam se lutanja liticama stvarnosti. Nedozvoli bezdanu da ti uzvrati pogled, slijedim još uvijek taj filozofski imperativ.

Zaustavih misao u točki prividnog mira. Dozvolih lijepoj viziji da obuzme sva osjetila. Doživjeh preobražaj svijesti, metamorfozu osjećaja. Izranjala su kao prividi nepostojeći ni u snovima niti u zbilji. Lebdim u međuprostoru između dva svijeta… sna i jave. Začudnost transcendentnosti me omamljuje. Volim tu igru neiskustvenosti i želja.

Ćutim neopisivost trenutka. Punina prostora se ogleda u viziji daleke galaksije. Privid trinaestog eona lebdi nad ponorom vječnosti.
Vidim ples anđela, vrtlog svjetla na svilenoj stazi svjesnosti. Vjerovanje me odnosi na početak priče. Vjesnici neba žive u maštarijama, oživljavaju metaforama sreće. U bojanki žudnji vidim nepostojeće boje. Sunčana zraka se igra sa mojim osjetilom. Iza spuštenih trepavica, u odaji ogleda, u kaleidoskopu svijesti se bjelina prelama u neizračunjive duljine. U bumbaku nutarnjeg neba se događa refleksija umanjena do mikrokozmičkih fikcija, do još uvijek nedosanjanih istina.

Osjećam protok trenutaka, nezaustavljivost misli i nepostojanost točke prividnog mira. Zidna ura me otkucajima klatna vraća u stvarnost. Nemilosrdnost uma me prizemljuje u ovo ovdje i ovo sada.

Otvaram prozor. Udišem svježinu svitanja. Žamor objavljuje novi početak.

Vidim vrijeme i tebe iza vremena
Danas je dobar dan,
dan ritma srca
i poljubaca.

Dozvolih srcu da diše.

Dijana Jelčić


Oznake: Ivo Andrić, Nietzsche, srce
- 08:28 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.02.2017.

Volim svitanja...



Iz pijeska i pjene izranja bijela golubica. Zoblje zvjezde, budi usnulo sunce. Iza otoka blješti carpaccio svitanje, titraju strune razigranih uspomena. Igra svjetlosti i sjena obznanjuje završnicu lazurne ljepote i početak profanog vremena.






Budnost u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje. Stručak riječi, tišina utkana u govor, u osmijeh, u sjaj očiju, u odsjaj lica koje traži istinu.
Noćašnji san još uvijek dodiruje budnost… ljepota ne prestaje... dva galeba i vjetar dolutao iz kozmičkog vremena vrtloži osjećanja, skuplja ih u kalež trenutka i oplemenjuje zbilju...

Miris prve jutarnje kave, zvono Petrove crkve poziva na jutarnjicu. Otvaram okna hrama i udišem svježinu mladog dana.

Opusti se,
zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja
dozvoli srcu da diše!


Imperativ u davno napisanom stihu. Danas se pitam, kako srce diše?... čime?...

O da, srce diše radošću duše, kapima crvene rijeke, uzbuđenjem prvog poljupca, nježnošću dolutalom s tvojih dlanova, smirajem poslije otrgnuća iz olujnih misli, strašću koja se iz tvojih očiju prelijeva u klijetke, ritmom snovitih trenutaka, otapljanjem lednice podsvjesti… njenim slijevanjem u lijepe privide, uzavlešću podmorja iz kojeg izranjaju biseri i nižu nisku kojom se u srcu sidri ljubav.

Je li ova Krležijanska rečenica odgovor na pitanje?

Na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene osvješćuju praslike nesvjesnog, raskrinkavaju pratipove zatomljene u podsvjesti i nadopisuju davno napisano.

Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše,

Odluči se za ljubav!


Srce odbrojava trenutke svog robovanja nježnoj moćnici moga svijeta, sretno se igra s perlama krvi u kojima se krije samo jedna slika, signirana rukopisom duše.

Da, srce diše osjećanjem osjećaja ljubav.

Dijana Jelčić



fotografije... Jasna Marcelić


Oznake: srce, svitanje, san
- 08:08 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 12.04.2016.

Pobjeda srca...







Nad pejsažem trpkih sjećanja
usnulo sunce,
ushit ciničnog uma
pred paklom gorkih uspomena.

U fokusu zbilje izgaranje ideala
i spaljivanja iluzija.

Prisila na zaborav
svjedočanstava oslikanih
u licu vatre,
u mirisu svetih smola,
u tinjajućem pepelu porijekla.

Kao mala Sunca,
ti čuvari nekropole sudbine
slave pobjedu
nad stihijom prolaznosti.
Iz srca quinte esencije,
iz ombulusa svijeta
izranja osmijeh kralja bez krune,
čarolija svetkovine čula,
vrisak ljepote,
igra tišine i sudbine.

Ćutim zagrljaj
nepostojećeg sa postojećim,
tvoje ime ubrizgano u krvotok,
srce savladava maraton zbilje.

Hoće li srce preživjeti
sučeljavanje sa ciničnim umom?

Kralj pajaca skida masku,
budi usnulo sunce
i sa osmjehom u tužnom oku,
na bojišnici mene i mene,
uzdiže Nikin stijeg,
objavljuje pobjedu srca.

Dijana Jelčić




Oznake: srce
- 07:27 - Komentari (24) - Isprintaj - #

subota, 26.12.2015.

Srcoliko svitanje...




Dobih slonicu na dar,
srcoliko obilježje,
znak sreće,
put ka svanuću
vremena.



Sjećam se građanina Kane,
otuđenost od izvora,
izgubljenost u zbilji,
u izdisaju istina,
jednostavno ljubav
oduzeta na
početku puta.

Opirem se osjećanju
želje i neželje,
u krvi drhti
struna iskona,
ćutim
ples u žilju,
sjaj privida,
u zrnu srca
ljubav i
točku mira.

Želim uroniti
u ukupnost
iza zrcala
zbilje.

Odbijam stalnost,
živim dinamiku,
sumu prošlog
i budućeg.

Bez uspona
i pada,
na vrhu svijeta
svanuće
srcolike zore.



Dijana Jelčić

Oznake: srce, svitanje, ljubav
- 08:08 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>