Iz pijeska i pjene izranja bijela golubica. Zoblje zvjezde, budi usnulo sunce. Iza otoka blješti carpaccio svitanje, titraju strune razigranih uspomena. Igra svjetlosti i sjena obznanjuje završnicu lazurne ljepote i početak profanog vremena.
Budnost u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje. Stručak riječi, tišina utkana u govor, u osmijeh, u sjaj očiju, u odsjaj lica koje traži istinu.
Noćašnji san još uvijek dodiruje budnost… ljepota ne prestaje... dva galeba i vjetar dolutao iz kozmičkog vremena vrtloži osjećanja, skuplja ih u kalež trenutka i oplemenjuje zbilju...
Miris prve jutarnje kave, zvono Petrove crkve poziva na jutarnjicu. Otvaram okna hrama i udišem svježinu mladog dana.
Opusti se,
zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja
dozvoli srcu da diše!
Imperativ u davno napisanom stihu. Danas se pitam, kako srce diše?... čime?...
O da, srce diše radošću duše, kapima crvene rijeke, uzbuđenjem prvog poljupca, nježnošću dolutalom s tvojih dlanova, smirajem poslije otrgnuća iz olujnih misli, strašću koja se iz tvojih očiju prelijeva u klijetke, ritmom snovitih trenutaka, otapljanjem lednice podsvjesti… njenim slijevanjem u lijepe privide, uzavlešću podmorja iz kojeg izranjaju biseri i nižu nisku kojom se u srcu sidri ljubav.
Je li ova Krležijanska rečenica odgovor na pitanje?
Na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene osvješćuju praslike nesvjesnog, raskrinkavaju pratipove zatomljene u podsvjesti i nadopisuju davno napisano.
Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše,
Odluči se za ljubav!
Srce odbrojava trenutke svog robovanja nježnoj moćnici moga svijeta, sretno se igra s perlama krvi u kojima se krije samo jedna slika, signirana rukopisom duše.