Ubi dušu gravitacije... istina je, mi volimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli voljeti. Uvijek ima pomalo ludila u ljubavi. Ali uvijek ima i pomalo uma u tom ludilu, uvijek ima ludila u metodi kojom se koristimo. Vjerovao bih samo u onoga Boga koji bi se znao igrati. A kad sam vidio svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, temeljnog, dubokog, svečanog. To je bila duša teže, duša gravitacije zbog koje padaju sve stvari. Ubija se ne gnjevom nego smijehom. Naprijed, hajde idemo ubijati dušu gravitacije! Naučio sam koračati, otada dozvoljavam sebi trčanje. Naučio sam letjeti i otada ne dozvoljavam da me najprije netko gurne da bih krenuo s mjesta. Sada sam lak, sad letim, sad vidim sebe pod sobom, sad se Bog igra kroz mene. "
Friedrich Nietzsche.
Željela sam odagnati pamćenje. Sjećanje ima moć putovanja kroz vrijeme, vječnu povratnu kartu u trenutak. Otužna spoznaja bjegunice. Otišla sam u nepoznatom pravcu, u daljine. Trčala sam poljima punim mirisa ne osjećajući proljeće, lutala gradom snažnih vjetrova, odmarala se na salinama oceana. Konture uspomena su bile tu, utkane u plavetnilo neba, u kliktanje galebova, u pjeni morskih valova, u šapatu vjetra. Gledale su me iz oblaka, iz romora kiše, iz bijelih pahuljica. Tugovala sam odbjegla od sebe u prostranstva nepostojećih želja, u krajolike nepoznatih žudnji. Bila sam izgnanica iz topline, prosjakinja na dlanu trenutka, pustolovka bez truna ludila, bez godišnjih doba, uhvaćena u zamku netalasanja.
U ravnodušju svijesti je umirala nada. Korizma i put pokore, obnavljajuća katarza i pokušaj samoizlječenja. Zaustavih se na rubu bezdana, korak do ništavila, do pada u mediokritetsko samosažaljevanje.
Ubi dušu gravitacije, nietzscheanski imperativ kojim se uči letjeti, barem u snovima. Prestala sam spavati, samo sam sanjala, sanjala sam letenje. Lebdjela sam iznad sebe same, odvajala se od stvarnosti, od dušogrizja koje me proganjalo, od raspuknuća ljubavnog zanosa. Bdijenje je trajalo. Uvijek me dočekao Mjesec. Dugo sam drugovala s njim. Ispijali smo zajedno gorku medovinu mojih žudnji za očima koje sretah u neprospavanim noćima. Voljela sam te susrete iako su bili tek privid, lijepa vizija bez pokrića.
Glas je stigao kasnije, svjetlost je uvijek brža. Stigne iznenada i najavi oluju osjećanja. Razumjevala sam govor munja i gromova, čekala prolom oblaka. Nebo se nasmiješilo poezijom kapi. Bilo je to divno buđenje iz snovite budnosti.
Proljeće je objavilo uskrsnuće ljubavi.
Vratih se sebi…
Dijana Jelčić, zbirka priča „Umijeće vremena“ 1987- 2007.
