dinajina sjećanja

ponedjeljak, 29.02.2016.

Kraći uvod...



Sjajnu pjesnikinju Dijanu Jelčić-Starčević dugo već znam na netu. Sjećam se, netom što sam ju bio uočio, poezija je njena, kao rijetko koja do tada na prostorima virtuale, svojom poetikom, neposrednošću i sugestivnošću krajnje lirskoga subjekta, ali i nadasve svojom raspjevanošću, u meni u tolikoj mjeri bila izazvala radosti i zanosa da sam joj, umjesto uobičajena komentara, bio napisao sonet, a kojega će, kasnije, Cvjetko Milanja, inače ponajbolji analitičar hrvatskog pjesništva, uvrstiti u knjigu mi izabranih pjesama „Put do mora“.

Naravno, taj ću sonet „Da bi se dušu“ i ovom prigodom objaviti, dakle, uz još jedan moj sonet s naslovom "Dijana i Zdenko", kojega sam napisao i posvetio njoj i njenom cijenjenom i nadaleko poznatom suprugu, po zanimanju glumcu, a, u novije vrijeme, po vokaciji, i kao romanopiscu Zdenku Jelčiću, jer su, kao tandem, ono jednom bili prvi stigli uvažiti jedan moj sonet na zidu:


DA BI SE DUŠU …

Dijani Jelčić-Starčević

Da bi se dušu opilo ljepotom,
iz njena srca valja piti riječi,
jer svaka je pjev i svaka liječi;
a ne stigneš li, opet si za plotom.


Ne znaš li živjet s njenim zlatnim mottom:
Izdrži, srce! i kad je kraj svijeći,
svjetlost će zgasnut i ti ćeš, puzeći
tminom ogrnut, skroz zalutat potom.

Ali, ne kloni dok su ispružene
ruke joj spram tebi ma bilo tko si,
časne i tople, s nebom udružene.

Eno ti hrle mekanošću perja
vjeru osnažit sa suncem u kosi!

I kada plane grimiz predvečerja,
ćutjet ćeš ljubav što te, sretnog, nosi …

DIJANA I ZDENKO


Posvećeno srcem

Unikatni bračni par,
kojeg krasi um i vid,
velika je za me stvar –
prvi stigne na moj zid.


Kada čitam Dijanu
duša mi tad vibrira,
dok Zdenkovu pak stranu
vedrina definira.

Stog su na virtuali
blagotvorna dva stvora
kojim nikad ne fali
duha i dobre volje,
pa i za mene s mora,
da nam je vazda – bolje!



Zahvalih se... dragi Roko Dobra, poštovani pjesniče... hvala vam iz srca punog poštovanja i ljubavi...

Odgovorio mi je... Hvala i Vama, poštovna i draga poeteso Dijana, ali i Vašoj poeziji, koja je "krivcem" za sonete koje sam Vam posvetio. Usput bih se ispričao što sam u objavi (u sonetu) na Vašem zidu vrlog Zdenka imenovao Zvonko. Evo, upravo sam na profilu Vam ispravio pogrešku, a, usput, razgledao sam i čudio se onom Vam obilju aktivnosti na fejsu ...,

tko može tom dijalogu odliti... usrećio me jučer dragi prijatelj... usrećuje me još uvijek... veselim se dolazećem susretu

kraći uvod

Oznake: Roko Dobra, sjaj oriona, Priznanje, zahvala
- 19:49 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.02.2016.

Pjesnici su čuđenje u svijetu...



06. 10. 2014... fotka sa promocije zbirki Dijana Jelčić... Mostovi pod kojima se budim... Nestvarno stvarni... u dvije zbirke utkana desetljeća traganja za izvorom istine... tragam još uvijek...


Pjesnci su čuđenje u svijetu
oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari...


Šimić je imao pravo
pjesnici otkrivaju tajne Svemira,
žive život utkan
u poeziju vremena,
u trenutak,
u titraj oka,
u ovo malo ništa,
u kojem se zrcali
delta zelene rijeke,
nebo, more i zemlja.
Zvijezde tihuju,
dokazuju našu
nedjeljivost
od kozma.

moj djelić u poetskoj drami... Ako sutra nikada ne dođe...





Kako izreći,
kako opisati,
kako označiti,
kako razlikovati,
kako vagati
vrijednosti?

Tražim riječi.

Treba se vratiti
na početak,
u tišinu iskona.

Osluškujem
govor rijeke,
romorom
razotkriva tajne
rodoslovlja.
U krošnji vrbe
šumi zakletva
vjernosti
u bolu i sreći.

Vrijednosti su nevidljive,
kriju se u osjećajima,
u nemjerljivosti
srčanih otkucaja,
u osmijesima,
u očima.
Uzaludno je tragati
za znacima.

Kada se srce,
kao svijet od stakla,
rasprsne u tisuću boli,
pjesnici izmaštaju Finneganov
svijet bdijenja u snu.

Šapuću nepostojeće riječi,
riječi neprevodive,
riječi valova,
šumova mora,
mirisa pinija,
i romora
poezije
drevnih
oceana.

Dijana Jelčić... "Nestvarno stvarni" Zagrreb, KULTura sNOVA, ožujak 2014, promocija 06. 10.2014.
nezaboravna večer, a onda sinoć, večeri poezije ozrcališe to moje davno napisano... ont>

...

Sinoć... u Zagrebu susret pjesničkih duša... divno... da, pjesnici su čuđenje u svijetu... i dar Maje Perfiljeve sanjarima...









Oznake: zbirka Nestvarno stvarni, ljubav, pjesništvo
- 20:02 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 27.02.2016.

Beskonačnost...



"Beli reshit, beli tachlit", bez početka i bez kraja, ponavljaju židovi u svojoj molitvi više puta dnevno, "beskonačnost je vjerovanje", fikcija kojom se hranimo u stvarnom životu, količina u kojoj se ujedinjuju energije našeg postojanja…

Borges je napisao hipotezu beskonačne stvarnosti. U njegovom Alephu, promjera dva do tri centimetra, se zrcali univerzum u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar je istovremeno i beskonačno mnogo stvari promatranih iz raznih uglova. On je istovremeno vidio more, zoru i sumrak, ljudsko mnoštvo Amerike, prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide i oronuli labirint u Londonu. Njegova fantastika me opijala, zamišljah Aleph života.
Vidjeh prošle istine i rušenje epoha, vidjeh poginule i preživjele, sva godišnja doba u jednom trenu, u vječnosti koja se događala u mom pogledu. Vidjeh Atlasa kako nosi nebeski svod i globus koji se okreće u zrcalima spoznaje i tako se umnaža…
Vidjeh beskonačno mnogo ljudskih sudbina u jednoj jedinoj. Spoznah zašto je Bog umro tijelom Krista.

Potražih utjehu u svetosti vjerovanja u nedokazljivost postojane istine i Ljubav je iscjeljivala napuknuće srca, u klijetkama ispisivala tvoje ime, u pjenušavim kapima crtala tvoj lik, u pamćenje slijevala svjetlost sa Sinaja, zrcalila kamene ploče u uspomenama, brisala tragove sluđene noći u kojoj su trgovci vremenom istjerani iz hrama.

Nije dozvoljavala srcu obmane i strahove, povezivala dva svijeta u biverzum sreće…

Umorni od tugovanja zaustavili smo se u kutu svemira, u točki prividnog mira, na izvorištu bjeline kojom svjetlost kruni vjenčanje dana i noći.

Doživjesmo pretakanje ničega u sve. Prisjetismo se svih obećanja izgovorenih u trenucima strahovanja, svih zavjeta izgovorenih u svetištu vremena…

Odanost ljepoti trajanja u istini nas je uvela u korizmu, odvela na put pokore. Zaustavljali smo se pred ikonama padanja i uzdizanja, izgovarali molitve, bosonogi se uspinjali na Sveto brdo, odživjeli katarzu i čista srca zakoračili u novo doba.

U vrtloženju zavojnice postojanja osluškujemo poeziju drevnih oceana, pamtimo biografiju Jakovljeve školje, slijedimo Venerinu putanju.

U njenoj ekliptici titra naše dvokružje.

Dijana Jelčić





Slika... Salim Ljuma

Oznake: Aleph, Borges, beskonaćnost
- 09:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #

petak, 26.02.2016.

Tvoja ljubav... moja ljubav...




Volimo li žudnju, čežnju, san ili plamteću baklju koja nam osvijetljava ovozemaljski put?
Volimo li neizlječivu ranjivost njene krhkosti ili snagu njene ustrajnosti?
Volimo li jednako sva njena obličja, sve njene odore, sve njene stvarnosti?
Volimo li njenu nemjerljivost i neizračunljivost ili je pokušavamo ukrotiti zatvarajući je kao divlju zvjer u kavez vremena?...

Spoznajemo li tananu granicu između proprioceptivnosti i kinestetike njene nutrine… crtu razgraničenja njene osjećajnosti i njene osjetilnosti?

Osjećamo li njeno disanje na dnu nutarnjeg podmorja… njenu tajnovitu skrivenost u pjesku vremena… njeno izranjanje iz pjene snovitih privida?

Čujemo njen zov u moru tišine, razlikujemo li njene jacaje od njenih urlika?...

Dotiću li nas valovi njenih uzdaha u misaonim olujama?

Zašto ljubav uvijek tražimo u susretima, u zagrljajima, u poljupcima, u tuđim očima?

Tuđa ljubav nije naša ljubav. Tvoja ljubav nije moja ljubav. U tvojim očima vidim san… tvoj san… tvoju čežnju za sidrenjem u dubinama carstva ljubavi… tvoju žudnju za ulaskom u njen hram.

Između tebe i mene se proteže krajolik u kojem se susreću dvije osobnosti, dva entiteta, dvije nedodirljivosti koje se isprepliću u koloplet života…

Nisam spremna na slijevanje u bezimenost, na gubitak sebe da bi osjetila tebe. To je nježna okrutnost kojom branim moju ljubav, ne dozvoljavam joj da postane tvoja ljubav. U tom nekompromisnom postojanju očitavam istinu njenog porijekla.

U univerzumu vječnosti se rodio biverzum u kojem osjetih snagu Pitijine poruke… čovječe upoznaj sebe…

Upoznavajući sebe osjetih koliko poštujem tebe… tvoje snove… tvoju ljubav i tvoj život.

Koračam uz tebe svjesna ljubavi koju branim u sebi, svjesna nedodirljivosti tvoje ljubavi. Da, to je život, to je sretno zajedništvo, biverzum satkan od dva paralelna svemira koji se, zadržavajući svoju samostalnost, tek zrcale jedan u drugome nedozvoljavajući nestajanje jednog u drugom.

Riječi koje izgovaramo postaju dlanovi koji miluju srce, tjelesnost, usne i ruke. Ta nježna dodirljivost.
riječima ucratava nove senzoričke karte u našim glavama… karte po kojima koračamo koridorima hrama ljubavi… zaneseni tražimo središte labirinta u kojem ubijamo zle slutnje i sumnje… i omamljeni ljepotom sretni vraćamo svatko u okrilje svoje ljubavi…

Dijana Jelčić


Oznake: ljubav
- 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 24.02.2016.

Poslije kiše...



Trošimo li život uzaludno?...
Misli lutaju, odlaze i vraćaju se... planet se okreće oko sebe i oko sunca... dvije ekliptike i njihova nedodirljivost... i spektar boja... virtualna premostivost sna i zbilje... sićušnost veličine koja nas spaja s tajnom početka... veličanstvena vizija iza koje se krije nedosanjanost istine... pioniri te ljepote... olujni oblaci i raspuknuće prijetnji...

Razumijemo li njihov govor najavljen bljeskom... sučeljavanjem energije i materije... i kasnije oplakivanje grijeha... prelamanje svjetlosti u poeziji suza... post nubila phoebus...

Nema uzaludnosti u kozmičkim zakonima, nema uzaludnosti u pređenim koracima po trnovitim putevima sudbine, nema uzaludnosti na putu pokore... Energija se pretače u nove oblike, nedozvoljava gomilanje. I prekomjerna sreća bi izazvala entropiju. Ne bi je znali cijeniti, postala bi bezvrijedno trajanje u vakumu zbilje, bez pomaka, bez nagnuća, bez eksplozije...

Jednoličnost ljepote prestaje biti ljepota, postaje nešto tako obično, beživotna dvodimenzionalna slika u kojoj se ne nazire perspektiva, hladnoća koja ledi spoznaju, omamljuje svijest, ne oplemenjuje dušu...

Kupka sreće je pjenušavo, izmjenično vrtloženje nutarnjeg vretena, spiralna dinamika čujnosti i ćulnosti., kovitlanje osjećanja, zbilja i snovi... stvarnost i vizije...

Zaleđeni u santi nepostojanja u postojanju ljepote mi više ne bi osjećali, ne bi misli pretakali u čuvstva... bili bi zombiji nesavršenog savršenstva... bez spoznaje postojanja ljubavi...

A ljubav je i hladna i mlaka i topla i goruća istina, ideokinetička slika u kojoj se ogleda nepostojeća uzaludnost mahnitanja, ludovanja, tugovanja.

Ljubav je kalež prepun taloga sjećanja, pjenušca uspomena i nektara trenutka...

Život je kao crno vino, čuvano u evanđeoskim mješinama, pohranjivano u klijetkama zbilje i predklijetkama sanja…

Život to smo mi… satkani od istih struna kao i kozmos… mi carevi u carstvu vremena, mi kraljevi bez krune, mi ratnici svjetlosti, mi sužnji sebe samih… mi djeca …

Mi slobodni, mi Jonathani nebeskog bespuća ispisujemo svatko svoju elegije tugama… poeziju suzama… sonete snovima i balade o ljubavi ljubavlju…

Tragamo uspomenama i pišemo svatko svoju antologiju nesretnih i sretnih treutaka.

Dijana Jelčić

fotka... Jasna Marcelić


Oznake: sučeljavalje materije i energije, ljubav
- 20:20 - Komentari (28) - Isprintaj - #

Žig prohujalog vremena...



Jure Kaštelan, Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990.

Danas je godišnjica smrti tog velikana hrvatske poezije… Imala sam sreću poznavati ga, učiti od njega. Davne 1987 godine mi je darovao osvrt na prvu zbirku pjesama “Odakle dolazi ljepota”...

"Riječ nije mrtva stvar, nego živo biće koje samô osvaja svoj životni prostor ili ugiba. Druge pomoći, izvan pjesme, nema. Pjesma je kao živo biće, ljudsko je djelo. Riječ ne raste iz zemlje i ne pada iz neba pa je postojanje pjesme izvan ljudskog kruga nezamislivo i nemoguće. Pjesme se ne pišu idejama, nego riječima, a riječ je razgovor među ljudskim bićima. Razgovor između pjesme i čitatelja uvijek je neposredan, iako ga nije uvijek lako započeti. Magija poezije skrivena je upravo u tom sukobu riječi i čitatelja, u susretu. Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidlji svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo, Njena shvaćanja poezije počinju u žarištu dubljem od površine razine stvarne vidljivosti. Izvore ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Nije lako imenovati unutarnja stanja, ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči to "nešto bezimeno što raste" kako Dijana kaže u jednom stihu…

"Opusti se.
Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše......
Onda ćeš znati od kuda dolazi ljepota i da li je moj glas prošlost koju želiš zaboraviti."

Pisanje pjesama uvijek je, u početku dar, koji kasnije postaje kazna. Taj obred stvaranja prolazi svaki pjesnik, po nekom nevidljivom zakonu. Nije lako objasniti zašto se pišu pjesme. Treba ih čitati, one same govore. I tebi i meni."

dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

Sjećajući se vremena provedenog s Jurom, sjećam se i vremena opraštanja od prve ljubavi, vremena koje nazivam olujom ruža... zbog osamnaest crvenih ruža...






Zavoljela sam dane u kojema se budim, dozvolila srcu da diše, zagrlila sam tvoje tijelo bez kostiju, viziju mladosti, izmišljaj rođen u sjećanjima. Bili smo na otoku sreće... tako smo nazivali perivoj prepun grmova bijelog gloga. Čitali smo Prousta i činilo nam se da razumijemo pročitano. Naša vječna tema je nestajala u uspomenama. Promijenili smo temu, morali smo. Bilo je to posrnuće zajedničkog vremena...

Proust je utjelovio taj osjećaj, mi ga nismo osjetili. Svaki put kada procvijeta bijeli glog sjetim se našeg potonuća u suze rastanka. Rekli smo „ne“ i otišli svatko u svoj nespokoj, u neko veliko ništa. Bilo je bolno, ali obećavalo je nova svanuća...

U eteru je titralo pitanje bez odgovora… Zašto?... još uvijek nemam odgovor na njega… odgovor se krije u životu poslije „nas“… u začudnoj ljepoti koju pronađosmo odričući se onog „nas“ i onog „mi“… zamjenica koje nisu imale sadržaj… i onih obećanja koja smo izgovarali opijeni mirisom tek nazirućih pupoljaka… obećanja bez srži, bez vjerovanja u njih…

Odlutali smo u jedno veliko ništa, koračali svatko svojom obalom osluškujući u sebi krik ranjenog galeba. Bolovali smo odvojeni istinom koju tek danas razumijem. Razgolićena tajna ljubavi se ukazala na horizontu svjesti… kao pokretna slika titra u mislima i pretaće se u osjećaj. Naše vrijeme uokvireno u uspomenu blijedi kao aquarel iscrtan nepostojećim bojama. Ispirale su ga sudbinske kiše i suze i krv prolivena na trnovitim putevima zaborava. U našim tragovima su nicale nove ruže, za one koji su tek dolazili u naše živote…

Uspijela sam zadržati sjećanja iz kojeg izranjaju skice nedovršenih iluzija… godine odrastanja i ispit zrelosti… inicijacija u svijet odraslih… izmješani prividi Danteovog Raja i Proustovog traganja…

Okuse sam zaboravila, nismo imali vremena za ispijanje čaja i kušanje malenih kolačića koji sliće Jakovljevim školjkama. Kule koje smo gradili u pijesku mladosti su razrušene. Na plaži oceana sna je ostao zagrljaj pjeska i pjene, zagrljaj iz kojeg se nije rodio biser. Školjka je prerano otvorena, raspuknula se u dvije polutke između kojih je rasla razdaljina.

Ja svoju nosim zaleđenu u podsvjesti… nosiš li ti svoju?... i to je pitanje na koje ne želim saznati odgovor… nije važan… ne bi promijenio ništa… zar ne?

Raspuknuta bisernica je zauvijek mrtva… beživotna… kao fosil uklesana u sjećanja… ne kao čuvarica, nego kao žig na vratima prohujalog vremena…

Dijana Jelčić




Oznake: Jure Kaštelan
- 08:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 23.02.2016.

Ona i onostrano...



Noćas je raskinula ugovor koji je vezuje za plavi planet i odlutala u snove.
Slijedeći bestežinsko stanje duše osjeti skoro zaboravljenu ljepotu trenutka. Mirisi i zvukovi se sjediniše u doživljaj.
Tu iznad maglovite stvarnosti ušla je u svijet u kojem ljubav i život ne trebaju ni prostor ni vrijeme. Čudesni osjećaj postojanja i nepostojanja, vjerovanja i nevjerovanja, znanja i neznanja.

Mislila je prostor postoji sa nametnutim granicama koje sužuju horizonte, a vrijeme s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i trenutcima sreće. Mislila je da zna i sada, kao bol zbog izgubljene stvarnosti, osjeti svoje ne znanje. To je bio trenutak istinske spoznaje.

Taj trenutak boli, tu stoljetnu oluju u univerzumu uma, ona, iznenađena sama sobom, dotaknu osmjehom. Tišina, velika lijepa tišina najavi spokoj srcu i osmjeh neba joj se vrati kao vjerovanje. To je bio titraj oka u kojem je spoznala da njeni putevi više ne postoje samo na zemaljsikim kartama i da svi vode ka krovu svijeta, vrhuncu njenih želja probuđenih u oluji prošlih samotnih, bolnih zemaljskih noći.

Nad njom su visili oblaci, stajali su dugo i nepokretno, slično skakaču zaustavljenom u skoku, a ona je tražila svijeto u tmini te užasne noći.

Iznenada su se na nebu, kao dvije vatre, pojavile oči. Glas je do nje stigao kasnije, čudesni zvuk bubnjeva uskovitlanih oblaka. Njeno davno pleme je pozdravljalo njen povratak. Nebo je tutnjalo novim snom. Zvukovi se sjediniše sa mirisom tek procvalih cvjetova i dodirnuše sva njena osjetila.

Zaustavljena u ljepoti očiju boje sna ona izgubi sva druga zrcala i u njima prepozna onu mladu djevojku koja je davno bila. Vidje sebe na samom početku sna.

Stajala je na krovu svijeta ogrnuta ljepotom trenutka, a vatre rasplamsaše želju i bijelu pustinju oblaka pretvoriše u oluju vjerovanja.

Začarana toplinom i svijetlom neba ona beztjelesna, ona samo drhtava duša, izgubi osjećaj za vrijeme i prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja osjeti ruke, dvije snažne ruke na svom obrazu.

Vratila se na početak sna.

Dijana Jelčić

Ona i onostrano

Oznake: onostrano
- 07:27 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.02.2016.

Kalež ljubavi...



Listopad odkucava na nekom
dalekom crkvenom tornju oproštaj
olovno nebo sakriva ljepotu i
azurne uspomene ljeta,
a vjetar skuplja snove
i sve prošle godine
u kalež ljubavi
da preživi nadolazeće magle
i noć vještica
i dan mrtvih.

Stavih srce na proplanak
tamo gdje jesen obara
zadnje znakove ljeta.

Izdrži srce
ostani vjerno sebi i korijenju
i rasti
izrasti iznad horizonta prolaznosti.

Tamo gore je sunce
tamo gore je beskraj i san...

Začuh bubnjeve života, to moje poludjelo srce kliče!

Volim slušati tvoje korake
kao uzbuđenje,
kao odkucaje srca,
a jesen je prosula tepih
da ne čujem tvoje odlaske,
da ne osjetim tvoju bol,
da ne vidim,
na obali rijeke vremena,
u bojama ugaslog sunca
strahove umjesto sreće.

Lastavica koja nas je u ljetnim jutrima pozdravljala je odltejela na jug. Lišće u vrtu umire samo, a ja budim tišinu koja se dugo odmarala nad željama i vičem, vičem vjetru koji skuplja snove u kalež ljubavi da ih sakrije od nadolazeće zime.

Zvijezde nad njegovim čelom ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena u njegovom zagrljaju
moja ljubav jutrom oblači sunčanu haljinu i
bdije među zvjezdama do noći
kada se srebrena i lijepa
kupa u njegovim očima.

Listopad je odkucao na nekom dalekom crkvenom tornju zaborav, a misli su zaustavljene jednim snom, jedinim snom.
Sutra će biti bolje, sutra mora biti bolje, osjećam toplinu željene istine dok sunce silazi s neba.
Prostor postaje zlatan, a ono jučer zatvoreno u strahove umire crvenilom budućih dana.

Život nam je jutros
ponudio pomirenje,
vratio porušeni most vjerovanja.

Osluškujem zadnje odkucaje mjeseca,
priroda tone u san.
Nebo nam se smiješi,
prosipa trag sreće,
jedini put kojim možemo krenuti
da nas ne progutaju strahovi.
Listopad, ispraćen zvonima,
odlazi u zaborav,
otvoramo vrata beskraju
i osjećamo miris tek
procvalih majskih ruža.

Noćas se na mojim dlanovima rađala neka nova istina, ista ona koja je bila čuvarica njegova mirnog sna.

Ljubav u srcu
miris vječnog proljeća
ljubav u mislima jedina istina,
ljubav u osjećajima znak sreće,
nevidljiv, nedodirljiv i nečujan,
ali nesalomljiv i odporan
na sve buduće jeseni.

Dijana Jelčić

kalež ljubavi

slika... Salim Ljuma



Oznake: jedna iz arhive, ljubav je pobjedila strahove
- 14:24 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.02.2016.

Na obrubu umiranja...



(jedna davna pjesma... iz vremena strahovanja... ova slika me prisjetla na onu mene utkanu u koprenu straha, na obodu mladog mjeseca... osjećah bognju lova i mjeseca u ritmu srca, u načelu toga vremena... )


U srcu titraj žudnje za vrtlogom beskraja,
oluja ruža odvaja elegiju prošlosti
od rapsodije trenutka,
ubija riječi osude, ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove snova u očima.

Umire tužaljka u ružičnjaku sna,
očaj na izvoru traganja,
ružino trnje u tkivu vremena,
lahor novog svitanja
briše tragove
tihog umiranja.

U duši jecaj zatišja,
u bezglasju rapsoda.
balada ljubavi.

Ćutim poljubac sa mirisom proljeća,
na usnama sveta hostija,
tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca univerzuma.

U srebru njegove kose
zrno prastarog pepela,
uzlet Fenixa
u ljepotu ove ljepote.

Sjedinjujem misli u jednu jedinu
za tebe moj pjesniče,
za tebe napuštam staze dušogrizja
i uranjam u vrtloženje novih privida.

Iza nas ostadoše krhotine boli,
u suncu naslutih zlatno znamenje,
prođoh kraj čuvara vremena
pomilovah ti lice
da ubijem svoju nesreću
i oživim tvoju sreću.

Na žalu vjerovanja,
u hramu sanjarija
zagrljaj pijeska i pjene
porađa biser nadanja.

Na žrtveniku svitanja,
iz krletke bezdušnosti
izlijeće bijela golubica,
gasi vatre noćnim morama,
topi snjegove,
tu drevnu grobnicu
tek naslućenom
proljeću.

Dijana Jelčić

slika... Salim Ljuma


Oznake: Diana, boginja lova i mjeseca
- 19:29 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 20.02.2016.

In Memoriam...



Profesorica Zlata Bartl rođena je 20. 02. 1920. U Sarajevu je završila pučku školu i gimnaziju, a nakon toga, 1938. godine, u Zagrebu je upisala tadašnji Mudroslovni (Filozofski) fakultet koji završava 1942., stekavši zvanje profesorice hemije, fizike, matematike, meteorologije i mineralogije.

Sa Križnog puta se nije vratio njen zaručnik Dragutin Štamfel. Ostala su joj sjećanja i kutija puna pisama. Svoju ljubav je pretočila u znanstveni rad. Podravka, laboratorij, njen tim... prve juhe, zatim Vegeta...
Moja draga teta Zlata je preminula 30. 07. 2008 u Koprivnici.






Ona slomljena istinom, užasnuta prekinutim snom stoji na hridi nepoznatog mora i voli sjećanja, mislima miluje uspomene, grli Dragu sliku, ne dozvoljava joj da nestane u vremenu.


"Pri rastanku smo zaboravili
zatvoriti vrata sjećanja
zaboravili smo ugasiti
vatru na ognjištu uspomena
otišli smo svatko u svoju mladost
misleći
to je dovoljno
za gušenje svih požara u nama...
Vrtlozi želja
su se vraćali
k ruševinama na rtu dobrih nada
na kojima tinja ljubav...
a mi
mi smo željeli život
bježeći od bola i poniženja
zaboravili zatvoriti vrata uspomena
i ugasiti vatru na ognjištu snova

Ljubav je tinjala,
grčila se,
tražila puteve
nalazila ih i gubila u uzdasima
i kricima osamljenih noći."


Tišina je bila jedini odgovor njenim uzdasima. Vrijeme, ta nemilosrdna rijeka bez povratka, je gutala nadanja i vjerovanja. Ona stoji na obali i promatra bujicu koja nemilosrdno odlazi u ništa...

"Lutala sam tuđim snovima
gradila svjetionike
na hridinama nepoznatih mora
krala osmjehe u zabranjenim zagrljajima,
sanjala o uvali mladosti,
mirisu tek procvalih lipa,
susretu na ognjištu
na kojem su još tinjale
uspomene"


Ona stoji na hridi nepoznatog mora i gleda kako sunce polako guta tišinu njenog sna. Uzdrhatala od ljepote trenutka pruža ruke da na dlanovima osjeti osmjeh vremena.

"Ako si našao tišinu zrelosti
ako si posadio čemprese
u dolinama gdje su rasli naši nemiri
i krenuo stazom nove sreće....
Tvoje sreće...?
Tvoja sreća će biti
obala mojih snova.....
a moja ljubav sunce
nad čempresima.

Ako si drugačiji od mene
nemoj se više okretati.
Moje ruke, uvijek spremne za zagrljaj,
mogle bi postati ubice
snovima.
Ostavi me u dolini naših nemira...
Uspomene su lijepe"


Osjećala je da mu je još toliko toga željela reći, da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su voljeli blizinu. Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu. Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća, o horizontu koji ne prestaje, a On je otišao u dugoj koloni nesretnika, u koloni koja je bila i ostala rijeka bez povratka.
Ona korača stazom bez povratka, nada se susretu, čeka ga umornog da dođe u njene oči da mu pogledom šapne sve što mu je davno željela reći.

Dijana Jelčić



slike... Erik Johansson...

Oznake: Zlata Bartl, vegeta, ljubav
- 07:47 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.02.2016.

Sinopsis ljubavi...




Poezija Dijane Starčević predvidiva je samo u jednom, to je uvijek i nanovo buduće vraćanje u ljubav... Sve do patosa srednjoškolske fatalizacije ljubavi, kao da se neminovno radi o živoru i smrti... Možda u toj iznenadnoj ljepoti otkrića postojećeg i znanog, ali zapretenog leži i odgovorno retoričko pitanje u naslovu zbirke... odakle(doista) dolazi ljepota?
Iz ljubavi valjda!
Tako se tu našlo poglavlje ... sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim... te stihove piše zrela osoba osuđena da bude intelektualac, čak i daleko od rodne grude, negdje na krovu Europe, a zanos je to i snaga ljubavi, zagrljaja i snova.

tiho i elegantno, kao crna pantera se spušta noć... teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim rozorom... trg cvijeća je šutio suncem... recite, ali iskreno, da li bi samo zbog ovih nadahnutih stihova i maštovitih pjesničkih slika valjalo objaviti ovu zbirku?... Zasigurno bi!

svibnja 1987... dr. Dragutin Feletar, u kontekstu "gladi za snovima"... nešto kao predgovor.






Zaustavljeno u sjećanju naše naglo ljeto se obnavlja u znakovlju sna, u molitvi osjećanjima i potvrđuje svoju istinitost. Dan se kotrlja ekliptikom zemljina vrtloženja iskreći znakovlje prolaznosti vremena i simbole postojanosti ovog osjećaja koji se u meni svakim djelićem sekunde umnaža. Jedno obično nedeljno poslijepodne se objavljuje prividom žuđene čarolije iznjedrene iz magije srca. Ništa se ne događa i događa se sve. U tihovanju prostornosti ove lijepe vremenosti ćutim tvoju blizinu iako nisi uz mene.

U ovitku uspomena blješti tvoj lik, sjaje ćilibarski fenjeri u kojima vidim san one davne ljetne noći. Promatrali smo smjenu sunca i mjeseca dok su morske orgulje svirale baladu ljubavi. Mjesec je sjao samo za nas ogledajući se na pučini želja. Uzburkavao je valove želja i igrajući se pretakao ih u plimu strasti. Šapatima si dodirivao srebrene niti i pretvarao ih u mrežu koju si ovio oko moga srca.

Ulovljena u mreži snova, slobodna u životu. Umrežana u tkivo sanjivosti sanjam već desetljećima isti san, ljubičasti san, živim život pustolova, plešem s tobom ples tetrijeba i ždrala. Ćutim kako se pjesak vremena slijeva mojim licem i zaobilazi tragove tvojih usana. Uramljuje ih kao pečate sretno proživljenog života. Srce u srebrenoj mreži odbrojava trenutke svog robovanja nježnom moćniku njegova svijeta. Sretno se igra sa kristalnim perlama krvi u kojima se krije samo jedna slika signirana rukopisom duše.

Poslijepodne bez tebe s tobom, naglo ljeto bez tebe s tobom, ponavljajuća milina koja me opija kao crno vino. Pišem, slažem slova u riječi koje djeluju tako besmisleno u usporedbi sa osjećajem koji me omamljuje.

Kako oblikovati pjesmu koju osjećam u koridorima svijesti?

Čujem je, vidim je, mirišem je, kušam je ali ovo što vidim na zaslonu računala je tek sinopsis ovoga što u meni živi. Neizrecivost objavljuje snagu nutrine, dokazuje lakoću dijaloga srca i duše koji ćutim kao što osjećam tvoje poljupce. Magija qualie me ovija svjetlosnim zrakama i sakriva tajnu sna, ne dozvoljava mi da je pretočim u štivo koje nikome do meni ne bi bilo razumljivo.
Ni ti ga ne bi razumio, možda bi ga osjetio srcem, možda bi ga oćutio dušom ali bi ga morao prevesti na tvoj nutarnji jezik da bi mu darovao smisao.

Prevođenje je umijeće, teško je prevoditi jezik srca, to je šapat anđela.

Dijana Jelčić...
kolaž djelića 1987 objavljene zbirke "Odakle dolazi ljepota" i još neukoričene zbirke prozno- poetskih tekstova "Umijeće vremena"... desetljeća ubrizgana u štivo... možda se jednoga dana ohrabrim i zaokružim to vrijeme koricama... mnogo tekstova još Imam u rukopisu na već požutjelim papirima... vrijeme prije compa... možda te rukopise i pisma ukorićim... kao dar sebi i njemu za trideseti tri godine zajedništva i trideset godina braka... možda...


prva fotografija... dizajn... Zdenka Knežević
fotografija u sredini teksta... Erik Johansson

Oznake: odakle dolazi ljepota, Dragutin Feletar, sjećanja
- 11:51 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 16.02.2016.

Nježan izazov...



Ljubav je kazna, pisala je Margerita Jursenar, mi smo kažnjeni ljepotom zajednišva. Sudbina nas kažnjava svojom naklonošću, ne dozvoljava nam osamljenost u samoći…
Per aspera ad astra, rekoše mudraci na vratima vremena, a ljubav je nježan izazov… dragulj na poljani zenita, zvjezda večernjica na horizontu dana i jutarnjica na obzoru noći… Ljubiti znači misliti i osjećati misli, znači misao preobraziti u govor koji postaje svjedočanstvo trenutka.

Volim te… misao pretočena u šapat koji izaziva uragan nutrine.
Ljubim te… misao satkana od krilatih riječi… dva leptira na usnama koja pokreću titraje srca, kovitlaju crvena zrnca do tornada koji nas odnosi u san.

Misao o ljubavi je snaga etičkog uzdizanja u sfere plemenitosti, u smisao ljubavne čežnje za neposrednim doživljajem praljepote.

A kada nas dotakne nemir, kada nas pohode sumnje, kada na dverima uma zatutnji gong opomene treba dovoljno voljeti da bi bili spremni zbog ljubavi patiti, da bi ljubav osjećali kao bol, kao nježnu tugu, kao okrutnog ubicu snova, kao kradljivca ljepote trenutka, kao vatru koja peče, kao zvijer koja ždere. Da, treba dovoljno voljeti i onda osjetiti, ja sam ta bol, ubica, kradljivac, vatra, zvijer... da, ja sama, vječno zatvorena u svojoj kobi i svojoj ćudi.

Shvatih, poricanjem nemira ubijam mir… napisah pjesmu...

Opusti se,
zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja, otvori okna duše,
dozvoli srcu da diše.
Probudi um,
kreni u mladi dan,
odlutaj do pupka svijeta,
do Apolonova hrama,
udahni mirise lovora i bunike,
uživaj u zanosnom mahnitanju,
u zenitu vremena
sjene nestaju.
Toplo zlato
rastapa lednicu
zatomljenih osjećanja…


Sunčana svjetlost je eliksir, stvoriteljica serotonina, hormona dobrog raspoloženja, čudotvorka smijeha. Nasmiješi se sreći, neka ti pogled odluta ka zapadnom nebu, ka sutonskom smiraju iz kojeg izranjaju oči neba i slika beskraja bezuvjetne ljepote.

Zaustavi se na ishodištu sna, na rondou žudnji, misli pretoči u osjećanje osjećaja i kreni stazom ljubavne čežnje, u zagrljaj mira koji budi nemire.

Nasmiješeni čuvar lazura noći bdije nad mjenama, nad dubinama oceana sna, nad smjenom plime i oseke. Igra se do svitanja mlade zore.

Tišina jutrenja se ogleda u očima boje sna…

Budim se sretna pod jantarnim nebom njegova pogleda, ljubav je kazna i nježan izazov. Titraj zlaćane spirale vrtloži uspone i padove, simetriju i asimetriju života, sjedinjuje ih u godinama traženi odgovor na pitanje

Odakle dolazi ljepota... Dijana Jelčić, Zagreb, 1987.

Ljubav je to!



početna slika ... Erik Johansson

naslovnica zbirke... Vladimir- Ankin Vrljić



Oznake: odakle dolazi ljepota, zbirka pjesama
- 19:09 - Komentari (34) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.02.2016.

Plesačica s pticama...



Život je san iz kojeg se budimo umirući.
Virginia Woolf


Pjesnik odlući oslikati svijet. Riječima crta pokrajine, kraljevstva, planine, zaljeve, brodove, otoke, ribe, kuće, instrumente, zvijezde i ljude. Pred smrt otkriva, njegov opjevani svijet je preslika njegova lika.

Moj san je Arkadija oslikana osjećajima i mislima. Iza spuštenijeh trepavica živim život na obzoru vječne svjetlosti, u svijetu satkanom od osjećajnih struna i misaonih niti, u ideokinetičkoj iluziji vječnosti.

Promatram odraz odlaska davnog ljetnog suncostaja. Prisjećam se, vizija se preobražavala u siluetu plesačice s pticama.
Zavoljeh taj pričin zatočeništva u maštarijama. Noć se širila oblikujući prostornost prisnosti, pogledima smo tihovali dijalog o ljubavi.

Plesala sam s pticama...
Bio sam vjetar u tvojoj kosi...
Hodao si mojim tragovima…
Sanjala si moje snove… krala si mi dah…
Govorio si mojim jezikom…
Tragala si za izvorom ljepote…
Tragala sam za fontanom sreće…
Skrivala se u misli o njoj…
Tražila sam je u sutonima…
Bdijela je u tvom srcu…
Sretoh je u tvojim očima…
Ona je zrcaljenje Sunca u krajoliku duše…
U tebi…
U meni?…
Osjećaš li je?…
Zavodiš me pitanjem…
Čekam odgovor…
Zlatna hostija širi svoj sjaj,
predaleko je… vatra je u tebi…

Bijela ptica zoblje zvjezde...

Na vrhu planine bijela svjetlost,
prelama se u prizmi svjesti,
oslikava carppacio svitanja...
rađa se mladi dan...

Na prozoru gugutka...

Sanjam život!

Dijana Jelčić





fotografija... Matijaz Cater

slika... Salim Ljuma

Oznake: Virginija Woolf, svijet, život, ljubav
- 19:29 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Ispisujemo ljubav...



Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?

Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje meda?

Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?

Bio si bezimen,
nestvarno stvaran u snovima
bio si poeta moje snovitosti,
u zbilji potapljan u zaborav,
izranjao na obali sunoćja,
oči su sjale među zvjezdama,
nestvarno stvaran jahač
mjesečeva glasa,
bio si bog vjetra,
Eol u krilima Hermesa,
donosioc nečujnih poruka
sa dalekih obala oceana sna.

Spuštao se na hrid,
darovao mi suze
umirućih školjki,
ponekad jecao u pjesku vremena,
urlao u krošnji spoznaje.

Bio si rapsod na stazama
noćnih lutanja,
nestvarno stvarno htijenje
uzaludnih nadanja,
utjelovljenje voljenja.

U nestvarno stvarnom
pripadanju iluziji
oćutih ljepotu svitanja
bezimenih godina,
nisam ih brojala.
Nije bilo važno,
osjećala sam,
sudionici smo iste imaginarije,
vrijeme nije radilo protiv nas.

Vidjeh na stijeni uklesan žig
strpljenja,
znamen neprolaznosti ,
otkucaj srca kamena,
vrijeme zaustavljeno
u nestvarno stvarnoj zbilji.

Nas dvoje,
beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.
Nas dvoje nestvarno stvarni...

Dijana Jelčić... kolaž stihova iz zbirke „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA,Zagreb, 2014.





JEDNOM ĆE IZ MOG GROBA IZRASTI BEZBROJNI CRVENI TULIPANI
I GORJET ĆE RUMENIM PLAMENOM.

NE ČUDI SE TOME, O NAJLJEPŠA,
SJETI SE KOLIKI JE SILAN ŽAR LJUBAVI TEBI POSVEĆENE
GORIO U NEKOĆ ŽIVOM ČOVJEKU,
KAD MRTAV JOŠ TOLIKO PLAMTI.

Zdenko Jelčić...



u Ludbregu, 12. 02. 2016... poetska večer "Ispisujemo ljubav"...




Oznake: valentinovo, dan ljubavi, ljubav
- 07:47 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 13.02.2016.

Promocija...



Čuvena Ofelijina pjesma: Sutra je blagdan svetog Valentina; svi će se probuditi u ranu zoru, i ja mlada pohrlit ću prozoru tvome. Ti ćeš se tad dići i brzo mi otvoriti vrata. Djevojka će ući, a kad iziđe - djevojka više biti neće. (W. Shakespeare: Hamlet, prijevod J. Torbarine)






danas promoviramo "Tebi ljubavi za Valentinovo" međunarodna zbirka ljubavne poezije u izdanju KULTura sNOVA, Zagreb...

do sada su izdane mnoge, moje pjesme su u tri zbirke... evo pjesama...


Apologija ljubavi…

Ljubav je tražila riječi,
obranu u nanosima zla,
u sazvučjima bijesa i mržnje,
u pitanjima bez odgovora.

Ljubav u
izvanjezičnom prostoru,
u vrisku neobuzdane nevjere.

Iznošene su činjenice
bez pokrića.
Jednočlana porota,
bez lica,
je odlučivala.

Zar je sve bila zabluda?
Istina gurnuta u zaborav?

Riječi su lebdjele u zraku i
kao izbezumljene ptice
tražile gnjezdo spokoja,
uzaludno pokušavale
razbuktati
vjerovanje u san.
Titrala je punoća praznine,
gušila uzdahe,
zrak je bio narazumljiv.

Uzaludno bi bilo
poricanje grijeha,
uzaludno je opijelo
nečemu čega nema.

Ljubav na stupu srama,
čeka da brezovina plane.
Tišina joj je jedina obrana,
Šutnja braniteljica.
Bijeg iz okrutnosti urlika.
Neizgovorene riječi,
kao ptice,
bjegunce iz stvarnosti,
njima je sve događaj vječnosti,
provlačenje kroz tjeskobu patnje, .
do prastare čistoće.

Tišina poniženja,
želja da osjećanje
ostane bezimeno,
da buknu uspomene
prizorom stare priče.

Dvoboj bezdana i srca,
bezdušna dubina izdaje
i san u kojem vjekuje istina.

Dijana Jelčić

U vrtlogu…

tražim središte,
nepobitnu istinu
o prazagrljaju
iz kojeg se rodio
svijet.

Nebo pahuljama
grli Zoru.
Kontemplacija
ljubavnog čina,
vrhunac ljepote,
pojedinosti nestaju,
nestvarno stvarna
vizija ljubavi.

Plešem
u strukturi
kaosa.

Bestjelesna sam,
odiljam se u
paralelne svjetove,
u skrivenu stvarnost,
u dubinu
tvoga pogleda.

Osjećam katarzu,
nježnost povratka
u budnost.

Osvanulo je bijelo jutro.

Dijana Jelčić

U zvuku vjetra utjeha neba...

Otrovana dahom samoće
razgovarah sa neznancem,
vizijom čovjeka, prividom pjesnika…
zvao me u igru umirenih sanja.

Dan je zalazio za planinu,
srce se uspinjalo, padalo
i usnulo pod zvjezdama
nasmiješenog neba.

Čujem budnost, iluziju sebe na vratima srca,
Iluziju njega na vratima uma...
dva usamljenika
pod nevidljivom svjetlošću...
jedno pod svjetlom omamljujuće čežnje.
drugo pod ledom zatomljene žudnje.

U zvuku vjetra utjeha neba,
u zvuku orgulja utjeha mora.

Želim da zora porodi ljubav,
da joj sunce pročešlja kosu.

U bljesku jutrenja
oćutjeh poljubac.
Dođi u san, budi sjaj sunca, budi sol na koži i bjelina žala.
Dođi u san i budi rastvoreno jedro.
Daruj mi je školjku, ključ snovitih daljina...

Dijana Jelčić

slika... Ophelia (1889) di John William Waterhouse

Oznake: promocija, valentinovo, ljubav, poezija
- 12:12 - Komentari (28) - Isprintaj - #

petak, 12.02.2016.

Mučnina...



Ugurana u kolonu svrsishodnosti, uvijena u klupko vremena, upletena u čvor trenutka otkrivah slojevitost zbilje. U češnjima sebe same pronalazih nepoznate pejsaže svijesti, neotkrivene krajolike kojim koračahu zaboravi. Iznenađujuća istina je zablještala na zaslonu samospoznaje. Osjetih, nisam samo jedno biće, u duplom heliksu moga genoma se kovitlaju sudbine tužnih, plačljivih, okrutnih, radosnih praotaca. Smiješila su se njihova lica, prepoznvah sebe u njihovim siluetama. Tisućljeća objelodanjena u trenutku.

Misaoni izazov koji nije podnosio odbijanje. Postavljao je egzistencijalno pitanje, tko si. Obraćao mi se kao drugom licu jednine, ne priznvajući moje prikosoveno Ja. Potraži onu koja si bila, uspredi je sa ovom koja si sada. Ukroti jastvo, pripitomi divljakinju s kojom, na bojišnici sjećanja, godinama ratuješ.

U mučnini nutanjeg kovitlaca oćutih slabost koju zatomljavah lažnom hrabrosti. To je bio osjećaj gađenja koji me je progonio. Shvatih, bježala sam od njega odlazeći u knjižnice, galerije, teatre, koncerte, ali to osjećanje me svuda pronalazilo i život je postajao besmislen i isprazan. Odustajah i od pisanja, poezija me više nije omamljivala. Mučnina se uzburkavala, oćutih strah od postojanja, otuđenost od zbilje, od sebe same, od svoga tijela. Bila sam Sartreov Antoine Roquentin, izgubljena u prostor- vremenu.

Nevješta u sukobima sa nutarnjim Kerberom, bježeći od istine potražih utjehu u gnjezdu praotaca. Prošetah gradom mladosti, na cvjetnom placu vidjeh leptiricu na tek otvorenom pupoljku ruže. Lepršala je darujući mi osjećaj slobode i miris proljeća.





U ateljeu slikara se zaustavih pred slikom clowna...

... Da je znao, da je znao clown stari da osim arene postoje i druge stvari...

Glas bezimenog pjesnika me dotaknuo kao lahor osvježenja.

Samo iz nutrine se sanja, rekoh.
Umjetnost je izlječenje tugama, šapnuo je.

Sjetih se kraja Sartreovog romana. Mučnina je prestala. Osjetih buđenje one davne mene.

Počela sam ponovo pisati.

Dijana Jelčić



tekst pjesme Tarantela za starog clowna... Zdenko Jelčić

Oznake: mučnina, sartre, tarantela za starog clowna
- 11:31 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.02.2016.

U traganju za sobom...




Kao što se slikar impresionizma ne koristi obrisima predmeta, tijela i lica nego nam njima predstavlja svoju viziju stvarnosti, tako impresionistički psiholog briše granice ljudske osobnosti i rasipa njene spone, proučava česticu po česticu tvari od koje je osobnost sazdana.

Čitajući „traganje za izgubljenim vremenom„ osjetih snagu terapije impresionističkog psihologa. Proust je uranjajući u sebe spoznao da nije jedan jedini čovjek, nego iz trenutka u trenutak kolona ljudi koji se titrajima oka mjenjaju, bivaju drugačiji, čas strastveni, pa onda ravnodušni, pa ljubomorni, sretni, nesretni, kolona osobnosti skrivenih u njegovoj nutrini.

Tko sam ja?

Ono što sam danas je tek posljednji sloj nedovršenog ustrojstva u neprestanom gibanju.

Ponekad mi se čini, dočitavajući Prousta, da je njegovo vrijeme Protej, božanstvo koje ima tisuće lica, amfibijsko biće koje istovremeno uranja u prošlost i sadašnjost i naslućuje budućnost.

Književni kritičari su mu često zamjerali da je "bergsonizirao" literaturu. Elan vital je u tom vremenu bila pokretačka snaga mnogih mislioca, a Proust svom štivu daruje osobnost i životnost. On utjelovljuje ideje, vremenu daje prostornost i postaje suvremenikom stoljeća u nekoj skrivenoj nadi da bi tako mogao izbjeći smrt.

Smrt je za njega samo pojavnost gubljenja sjećanja, a on se želio sjećati i sjećao se i nije dozvoljavao vremenu da mu pobjegne. Prošlost je nemoguće promijeniti, ali utjelovljena u sadašnjem trenutku ona postaje izazov za sljedeći.

Ustrašena svojom nepostojanosti i nepostojanošću svijeta koji se urušava pod plimom vremena, potražih oslonac u emotivnom pamćenju. Slično Proustovom anonimnom spavaču u polusnu osjetih nesnalaženje u prostoru, ispreplitanje sjećanja i zbilje, vrtloženje misli i osjećaja, kovitlac svih mojih osobnosti.

Slike davno zaboravljene oživješe snom. Slike velikih majstora, koje pamtim iz muzeja žive u meni bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije titraju strunama uspomena, a ljubav me tišinom poziva da se vratim u stvarnost.

Osjetih da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznah da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj iz trenutka u trenutak ima strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.

Dočitavajući poglavlje u kojem Proust opisuje osjećaj okusa kolačića Madlein utpoljenog u čaj, spoznah, može se osjetiti okuse, mirise, zvukove, vidjeti boje, doživjeti dodir bez upotrebe vanjskih osjetila, otkriti svoju qualiju, ono najintimnije stanje duše, samo treba naučiti svjesno ponirati u sebe sama i oslikati impresionističku sliku svoje nutrine, osjetiti prelamanje i refleksiju unutarnjeg svjetla, nazirati odbljeske svojih duševnih stanja i onda doista moći izgovoriti...

da to sam ja danas u sumi godina, u romoru tišine zelene rijeke...u njenoj smaragdnoj kapljici... u sjećanjima na ljepotu prvih susreta... utjelovljena u moći sadašnjeg trenutka.

Dijana Jelčić





U traganju

Oznake: Marcel Proust, iluzije, impressionizam, ljubav
- 12:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 10.02.2016.

Ara Pacis... (oltar mira)



Ara Pacis Augustae, Oltar veličanstvenog mira, je monumentalni oltar koji je podignut u Rimu na Marsovom polju, po naredbi senata, kako bi se proslavio Augustov pobjednički povratak iz Galije i Španjolske... podignut je u slavu boginje mira Pax..


U lucidnom snu
vizija bezazlenosti,
tuga korizme,
vrijeme odricanja,
na žrtveniku mira
mimohod sjećanja.

Ara Pacis,
tisućljeća utkana
u ples sjena
prošlosti
i privid čuvarice
vječnog ognja.

U plamtećoj
vatri
sveprisutnost
osrčja stvarnosti,
lice i naličje istine,
a quadragesima
se kotrlja ka
utjelovljenju
križnog puta,
danima
od cvijeća
do uskrsnuća.

Budim se,
na oltaru jutra
ostaci prastarog
pepela
i šapat istine...

iz praha ćeš se





Dijana Jelčić

Oznake: pepelnica, korizma, oltar veličanstvenog mira
- 07:27 - Komentari (38) - Isprintaj - #

utorak, 09.02.2016.

Čarobni brijeg...




Pogledaj divnu simetriju ljudskog sklopa, ramena i bedra i rascvjetane bradavice s jedne i druge strane grudi, i rebra poređana po parovima, i pupak usred mekote trbuha, i tamni pol između butina! Pogledaj kako se loptice miču pod svilkastom kožom na leđima i pogledaj kičmu koja se spušta ka dvostrukoj i svježoj bujnosti stražnjice, i velike grane sudova i živaca koje prelaze sa stabla u grane preko pazuha, i pogledaj kako sklop ruku odgovara sklopu nogu. O da milih predela u udubljenju zgloba na laktu i koljenu, sa njihovim obiljem organskih tananosti obloženih mesom! Kakva neizmjerna radost, milovati ta divna mjesta ljudskog tijela! Radost poslije koje čovjek ne žali da umre! Oh, daj da osjetim miris kože pod tvojom čašicom, pod kojom vješto načinjena zlobna čaura liječi svoje mazivo! Pusti me da smjerno dodirnem ustima arteriju Femoralis koja kuca na vrhu butine i koja se dolje dijeli u dvije goljenične arterije! Pusti me da osjetim isparavanje tvojih pora i da opipam tvoje malje, tu ljudsku sliku vode i bjelančevine, određenu za anatomiju groba, i pusti me da umrem sa usnama položenim na tvoje!
Thomas Mann... Čarobni brijeg...






U meni je bila duga zimska noć, noć beskrajnog traženja puteva ka izvorištu sna. Koračala sam turobnom šumom punom leptirastih osjećanja koja su me preobražavala u Dafnu. Bježala sam od ljubavi. Poželjela postati lovor isprepleten oko praskozorja davno zaboravljenih nemira. Nestajala sam u ubitačnoj tišini tužnih uspomena, u korizmi pred uskrsnuće nečega čemu nisam znala ime.

Nad oltarom jutrenja vidjeh bijelu golubicu. Zobala je zvjezde. Rađao se mladi dan. Bijela svjetlost se pretakala u dva jantara u kojima vidjeh svoj lik. Zvuk je došao kasnije.

Tvoja ljubav je lazaret srcu, čarobni brijeg duši, prihvatilište prognaniku iz privida i sanja.
Tvoje biće je ustolićenje dobrote, zamak pun čarolije, odaja mirakula u kojoj se objelodanjuju istine ispisane na smragdnoj ploči vječnosti.
Ti si osmijeh neba pretočen u veselog pajaca, u kralja bez krune, u zaštitnika moga imena i mojih lovišta. Boginja lova i čuvarica Lunina hrama je u tebi pronašla izvorište žuđenih privida. Ispred okna moje duše se širi prostor bez godišnjeg doba. To je svijet cvijeća, mirisa, leptira, osjećanja i muzike. Ćutim mi živimo priču i volimo snove.

"Volim tvoje ime" govoriš mi jezikom ljubavi.
"Ti voliš boginju u meni" rekoh tiho.
"Ne, ja volim sjećanje na nju, jer to je uvijek novi trenutak vječnosti u tebi" odgovaraš osmijehom.

Na granici čujne čulnosti osjećam našu ovjenčanost sa životom, naše godišnje doba u kojem ne postoji vrijeme, u kojem cvjetaju majske ruže.

Osluškujem odkucaje srca, čujem zvuk proljeća.

Dijana Jelčić



fotografija... Santorij u Davosu... Čarodbni brijeg
skulptura... Apolon i Dafne... Bernnini


Čarobni brijeg



Oznake: Thomas Mann, Čarobni brijeg, proljeće u srcu
- 11:11 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Trenuci...




„Prečnik Alefa bio je neka dva ili tri centimetra, ali kosmički prostor bio je tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih točaka u kosmosu. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam posrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint…“

Jorge Luis Borges.






Budim se iz sna,
ćutim
i život je san,
lijepi san.

U ekliptici sunca
se isprepiliće
dvokružje istine
početak bez kraja,
znak beskonačnosti
u konačnosti trajanja,
u trenutku ushita.

Svijest u porama vječnosti,
Aleph… biverzum.
Budna sanjam
Borgesov san:
Ti i ja
u zrnu svemira,
u ogledalu prostora
u zrcalu vremena
u sumi
povijesnih
metafora.

U poeziji vjetra
šapat legende,
na pjesku
suza
umrle
školjke.

Umire samo što je lijepo,
rađajući se ljepše.

Na tračnicama mjena,
iz sutonske omaglice,
izranja Venera,
umire dan,
rađa se noć,
na obodu lazura
se urušava
sunčana svjetlost,
ostaje uspomena.

U dvokružju
čin kontemplacije,
srce duše titra
krštenjem istine,
nestaje bezimeno ništa.

Ostavlja prostor za ljubav.

Dijana Jelčić

i za kraj još malo Borgesove poezije...

Nisam siguran da postojim

Nisam siguran da postojim,
u stvari. Ja sam svi pisci
koje sam poznavao,
svi ljudi koje sam sreo,
sve žene koje sam volio;
svi gradovi koje sam posjetio…
Nisam ni u šta siguran,
ne znam ništa…
Možeš li zamisliti da čak ne znam
ni datum svoje smrti?





slika... Salim Ljuma

Oznake: alef, Borges
- 07:47 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.02.2016.

Mojih trideset godina nadahnuća...



godina 1986...


Oplet sjećanja…

Na dlanu vremena odmotavam klupko uspomena i prebirem po sjećanjima, zavirujem u najudaljenije kutke pamćenja. Osluškujem zov prerije u srčanim krijetkama, čujem prelamanje zvuka u zaliscima sna, vidim rijeku žudnji, osjećam bujicu čežnji, slijevaju se u ponikve željene blizine. Naše nebo se spušta srebrom mjeseca i zatvara krug u krugu harmoničnog snoviđenja.

Tvoj šapat odzvanja u tornju katedrale vjerovanja i objavljuje večernjicu. Na padinama trenutka vidim stado bijelih oblaka. Dolaze sa sjevernog mora i donose miris Orionova sazvježđa u kojem sretoh ljepotu tvojih očiju. Baršun tvojih dlanova skida oporost dnevne maske s moga lica i odjeva ga blaženstvom sunoćavanja.

Skidaš zadnji sjaj ekliptike sunca i slažeš nisku od dukata oko moga čela. Osjećam zagrljaj beskraja i ćutim mekoću svilene odore kojom ovijaš tijelo i daruješ mu snagu gubljenja u pripadanju. Svaki puta kada dozvolim osjećanjima da zatitraju ritmom tvojih milovanja u srcu rikne vulkan uzbuđenja i kamena postelja rijeke tvoga djetinjstva proključa vrtlozima lave žuđenih dodira.

Lice uronjeno u kapljice tvoga pogleda pamti svoj odraz u zjenici vrhunca. Zaustavljam tu ljepotu na dlanu vremena, dozvoljavam opletu sjećanja da traje neodmotavajući dalje klupko uspomena. Eliksirom tog titraja pamćenja vraćam duši dug, predugo sam je mučila glađu za snovima.

Alkemijski trenutak traje kao vječnost, širi se, ispunja beskraj, puni ga strunama otkinutim iz vrtloga ljubavnog čina i pretvara u hram u kojem palim svijeću sreće, zahvaljujem Veneri na objavljivanju ljepote.

Sutoni već desetljećima zrcale naše, samo naše godišnje doba.

Dijana Jelčić



godina 2015


Oznake: nadahnuće... ljubav... mi
- 20:02 - Komentari (30) - Isprintaj - #

subota, 06.02.2016.

Osmijehom si...




dotaknuo moje lice bez osmijeha… vršcima prstiju uklonio pramen kose iza kojeg skrivah čelo i tajnu utkanu u beživotnost vjerovanja. Zaustavio si nestajanje sunčanih zraka iz mojih zora, otvorio zapretene klijetke umornog srca i naučio ga da ponovo diše…

Osjetih buđenje načela vremena, ritam se vraćao u svoje prastare titraje. Razgrnuo si tminu sa obzora sjećanja, dozvao uspomene na sutonska uranjanja u tišinu, pokazao opasnost litice na kojoj sam stajala očekujući da mi nietzschenski bezdan uzvrati pogled…

Nesvjesna gubilišta na kojem sam tražila spas koračah nad rubom ponora tražeći put ka paklu da osjetim izgaranje na vatri nepostojećeg grijeha. Usmjerio si moje kretanje ka svitanju.

Bio si lučonoša kroz džunglu noćnih mora, sprijećio razapinjanje istine na križ lažnih uvjerenja, smirio vihore sa orkanskih visova, probudio tišinu lahora i pretočio je u zlaćnu nit ka svome srcu…

Vidjeh zrcaljenje svoga lika u tvojim očima… sjetih se mita o Narcisu… prepoznah svoju probuđenu dušu u osmijehu koji se ogledao u sitnim borama oko očiju… Skinuo si masku lažnih zadovoljstava sa moga lica i vratio mi obličje životnih radosti…

Usahnuli su cvjetovi tuge… procvjetali pupoljci ljubavi…

Tvoje ime slovkam, kao himnu ljubavi...


Dijana Jelčić



Oznake: osmijehom si
- 19:49 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Od izvora do ušća...




Stajali smo na izvoru modre rijeke. Malena vrulja iz koje izvire snažna povezanost nas i svijeta. Bili smo u tuđini. Omamljivala nas je daljinom i traganjem za uzrokom bezuzročnih strahovanja…

Djete se smijalo hvatajući kapi slabašnog vrtloga koji se pretakao u vječnost. Promatrala sam sreću u njegovim očima prisjećajući se našeg susreta na prašnjavom peronu tvoga djetinjstva…

voda dolazi iz zemlje…
šapnuh riječi prepoznavanja…





Zagrlio si me. Sunce se uvlaćilo u srž osmijeha i raznosilo ga vidokrugom. Nebo je slijevalo svoje plavetnilo u izrastajuću bujicu koja je odnosila trenutke ka ušću, u pogledu nedohvatno, more. Odnoslila je suze zemlje u ocean snova… slijedili smo njen tok do njenog nestajanja iza horizonta vidljivosti…

Sutonska zvijezda je zasjala na obzoru svijesti, a jutarnja se nazirala u uspomenama. Zagrljaj početka i kraja vremena, krug mijena obilježen tišinom izvora i mirnoćom ulijevanja u vječnost…

Rijeka je kao život. Zamišljali smo njeno probijanje kroz blage obronke djetinjstva, njeno sazrijevanje u zagrljaju desetzemlja, u dodirima kulturoloških razlika i njenu zrelost obilježenu pretakanjem triangla u svitanje nove zore…

Vjetar je pjevao valcer vremena, kovitlao zvuke prvog bala na kojem zakoračismo u svijet privida. Slušali smo priče o porijeklu ispričane uz ognjiše tvojih praotaca, doživljavali beskonačnost promatrajući zvjezdano nebo u dolini rijeke tvoga djetinjstva, brali lotose iz njedara njene tišine i okićeni ljepotom uranjali u ljubačaste sutone, dočekivali purpurne zore na njenim obalama…

Rijeka je kao ljubav… vodila nas je putevima pokore, stazama konačnosti ka spoznaji bezuvjetnosti. Provela kroz klisure neobuzdanih drhtaja sudbine, izvela iz tamnih razvalina ranjene sreće, dovela u dolinu smiraja, na deltu prepuštanja snovima, u hram u kojem vrijeme ne postoji, u sfere uzvišenosti, u svoj bezvremeni svijet…

Rijeka je kao ljubav, a ljubav je život… od izvora do ušća prepun promjenjivosti, virovitosti, hirovitosti, uzburkanosti i blagosti…

Dijana Jelčić

Oznake: Dunav, Donaueschingen, rijeka
- 09:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 05.02.2016.

Svjetlost je glas istine...




Stojim pod suncem i mislim prostor, naslućujem sebe u njemu i on se sljubljuje s mislima, postaje titrajuća energija, prostor koji istovremeno jest i nije. On je vjetar u kosi, toplina na koži, svjetlo u očima, simfonija univerzuma u ušima. Osjećam ritam titraja energije iz koje, obasjan suncem, nastaje kristal, zagrljaj materije i energije. Pod sjajem sunčeve svjetlosti, iz poezije misli i ljepote sna, izranja kugla, idealno Platonovo geometrijsko tijelo.

Odživjeli smo mnoge priče… nestajali u vrtloženju uvijutaka sudbine, u bezglasju odmaka od stvarnosti i budnosti u opsjenarskim svijetovima lijepih privida… bili smo čuvari tajni u hramu istine… stražari svetišta u kojem stoluje ljubav… stjegonoše na bojišnici taština… branioci na barikama časti…

Jesmo li u toj vrtoglavosti života izgubili trenutke sreće?
Njima smo se hranili koračajući dinama pustinjskih pejsaža.
Jesmo li u kovitlanju pješčanih oluja izgubili kapi poezije suza?
Njima smo gasili žeđ tražeći oazu mira i spokoja.

Zlatna hostija je iscjeljivala stigme Longinova koplja zadobivene u borbi za očuvanjem vjerovanja u svetost istine. Nutarnja vatra nas je branila od hladnoće izvanjih kontradikcija izgovaranih urlikanjem svjesnosti…

Što je dobro, a što loše? Imali vidljive razlike između ta dva entiteta poimanja stvarnosti?

Odabir je najteže iskušenje, pretakanje transcendentnih naslućivanja u iskustvenost spoznaje…
Razmišljali smo o neostvarenim željama… Bespotrebno tugovanje preobrazili u traganje… Potražili smo krivca u dubinama poimanja, susretali trijumfirajuću beštiju koja nas je podrugljivo gledala iza zrcala svjesti… Osjetili smo nebitnosti njene osvete i njenu osamljenost u prostranstvima podsvjesti...

Radost je svjetlost, pobjeđuje tminu… izronjena iz geometrije žudnji ona postaje kugla sretnog življenja… skladna cjelina, vrijednija od sume njenih djelova…

Glas istine je pozdrav izlazećem suncu, himna i misaona slika jutra u kojem se sretna budim.


Dijana Jelčić... "Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb. 2006.
Poglavlje "Misaone slike" str. 103.


Oznake: sjetlost je glas istine, umijeće svakodnevnog pokreta
- 19:09 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Dada...



Mladi ljudi skrivajući se od rata koji je bjesnio svijetom, u maloj kavani u središtu neutralne Europe, nazvanoj Kabaret "Voltaire", poželješe promjeniti svijet. Skupljeni slobodni duhovi jedne nove generacije su na pozornici kabarea otvarali dušu, napadali, postojeće i uvijek nastajuće, materijalne vrijednosti i tražili put ka savršenstvu duha, put koji još uvijek nije bio otkriven.
Svjetlo epohe, u kojoj nova ideja nije postajala pravac nego stanje emocionalnog uma, je zasjalo jedne zimske večeri u Zürich-u Spiegelgasse. 1, u staroj četvrti grada, na rubu vremena. Kabaret "Voltaire" je otvorio svoja vrata.
Dada doista znači početak novog vremena. Danas se malo nas sjeća manifesta, učinimo da sutra o Dadi ponovo priča cijeli svijet.
Hugo Ball, mladi buntovnik s tisuću razloga, stoji u polutami pozornice. U kavani ih je malo, malo onih koji su se uzdigli protiv rata i nepotrebnog ubijanja duše, malo onih koji vjeruju u mudrost osjećaja i snagu znanja. Filozof i glumac u njemu, sinteza mojih ideala, zagrmi malom kavanom:

KARAWANE
jolifanto bambla ô falli bambla grossiga m'pfa habla horem...





Što znači riječ Dada?

Pogledajmo u leksikon. Na francuskom ona znači konjić za ljuljanje, na njemačkom Addio do sljedećeg puta, na rumunjskom istinito, vi imate pravo. Dada je internacionalna riječ koja označava pokret.
Dada mudrosti, Dada novonastajuće znanosti, Dada psihologije, Dada literature, Dada buržoazije i moja, tvoja, vaša i naša Dada .

Pišemo je riječima srca, ali samu riječ za nju nikada nismo stvorili, mi smo je jednostavno zaboravili.

Dada su svjetski ratovi bez kraja, Dada je revolucija bez početka, Dada znači znati živjeti u ovoj pustinji na asfaltu, Dada i njeni prijatelji i pjesnici i njeni slikari, Dada i kupka radosti, Dada mhm da da, Dada Hue, Dada Tza, Dada NF, Dada mecabg, Dada Annaboni, Dada zen zi, Dada Pjaceta, Dada Euro, Dada ja, Dada ti i svi vi svi oni koji vjeruju u mudrost.

Kako ćemo ostvariti vječno duševno zadovoljstvo?

Recimo Dada.
Kako ćemo postati slavni?
Recimo Dada.
Recimo riječ s manirom gentelmena, sa pravilnim odstojanjem, ali govorimo je do ludila, do gubitka svjesti, govorimo Dada....... do pijanstva izazvanim velikim, još neostvarenim, snom.

Kako ćemo se osloboditi ovog lažnog morala i krivih vrijednosti, kako modificiranih istina u novinama i kiča koji nazivamo ljepotom?

Recimo ponovo Dada jer Dada je bila i ostala duša svijeta, Dada je srž, najbolji mlječni sapun sa mirisom ljiljana, Dada je svitanje sna, Dada je simfonija morskih orgulja, DADA je virtualni svijet u kojem izmjenjujemo misli.

Čitala sam stihove koji su odlučili odustati od jezika.

Dada Goethe-d, Dada Stendhal-a, Dada Budhe, Dalai Lame, Dada m da da..da da, mhm da da, da dragi moji virtualni prijatelji, ali gdje je ostala Dada naših mladalačkih snova.

Vjerujte mi Dada je bila prije Dade, ona je izrasla na ruševinama Rima, izdigla se iz pepela na Campo del Fiori, potvrdila se u Lisabonu, ojačala poslije ubistva na Balkanu, preživjela Auschwitz i utihnula sada kada je mi najviše trebamo.

Zar smo u jurnjavi za vlakom kojim upravljaju veliki koncerni, za vlakom koji se nikada neće zaustaviti na našim željezničkim stanicama, zaboravili voljeti trenutke zalazećeg sunca.

Drugi stvaraju za nas jezik koji mi sve manje razumijemo iako se njime služimo. Služeći se tim riječima mi samo artikuliramo jezik, mi ga ne živimo.

Puštam glas i riječi izranjaju same, ramena od riječi, noge, ruke, dlanovi. Zaustavimo produkciju vokabulara za koji nemamo doživljaj. Na jeziku kojim se služimo je priljepljena prljavština kao na rukama lihvara koji broji zarađene kovanice.

Materinji jezik je stih, ljepota djetinje igre i mladalačkog sna, prilika kojom mogu bez riječi i jezika osjetiti svoju misao. Želim one riječi koje prestaju tamo gdje su i počele, u snovima koje kao da smo prestali živjeti.

Progovorimo li jezikom srca svi ćemo se razumjeti.



gledam ovu sliku i osmjehujem se ... i pitam se...postoji li nešto što već nije napisano i naslikano...

Dada je uistinu svjedoćenje ispreplitanja ljudskih nutrina, bez prava, bez posjedovanja Monopola... tek prevrednovanje
vrijednosti... sloboda izričaja... jednostavno ljubav... i susret srodnih duša... lakoća postojanja u ovome sada... :)


Dijana Jelčić

Oznake: dada, dadaizam
- 07:27 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.02.2016.

Drhtavo svanuće...



Tajanstvenost straha se nadvila epohom, u negeometriskoj stvarnosti nestaje svjetlost istine.
Gledano iz ptičje perspektive sve se gubi u maglovitom oblaku zlih slutnji.
Ćuti li se to propast carstva lažnih vrijednosti?
Ćute li raskalašeni moćnici da u zraku lebdi Damoklov mač?
Nad čovjekom bdije noć bez snova, nema ih, izgubili su se u egzistencijalnim strahovima.
Tugujemo li za prohujalim vremenima?
Tražimo li tragove sreće odlutale u nepovrat?

Gledam svijet očima sjećanja.
Osluškujem život.

Titraju refreni
vječnih melodija,
mirišu ruže,
smiješi se sreća
nezaboravnih trenutaka.

Sjećam se ljudi i
krajolika,
aleje gorkih narači,
kamenjara,
vinograda,
tromosti ljetnih dana,
iluzija iza spuštenih vjeđa,
početka svijeta.

Ostao je mlad,
san u očima,
osmijeh na licu
titraj na usnama.

Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica, zoblje zvjezde, svjetlost bojom vjenčanice odjeva svitanje.

Ljubav zgusnuta
u aorti svemira,
u srcu vremena
bdije nad životima.

Čujem romor,
budi se grad.

Sanjaju li ljudi dolazeće drhtavo svanuće?


Dijana Jelčić





slika... Damoklov mač, Richard Westall

fotka... Jasna Marcelić

Oznake: Damoklov mač, vlast, svanuće svjesti
- 08:28 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 03.02.2016.

Sjećajući se...



Osjetih želju za lutanjem svijetom plahe svjetlosti, za uranjanjem u imaginaciju metafore plamena voštanice. Pisana riječ me odnosi u vrtloženje prostor- vremena, u svijet u kojem nemoguće postaje moguće, svijet privida koji prestaju biti prividi i titrajem nevidiljivh struna se pretaču u spoznaju moći sadašnjeg trenutka.

"Plamen sâm, ja sam sâm…“ stih zaostao iz vremena dadaizma budi znatiželju.

Je li to bila rezignacija, žalost, beznađe? Ili zrcali simpatiju ili je poziv na nepostojeći razgovor?

Voštanica uspravna i nepokolebljiva izgara sama sobom u svom plamenu.
Jesu li šutljivi samotnjaci slični tom plamenu?
Daruju li nam oni, izgarajući samozatajno kao svijeća, svoju samoću?

Promatram izgaranje voštanice, vidim viziju njene samotnosti, njeno nestajanje u plamenu. Iz plamena se širi miris ljubavi, omamljuje me, preobražava u sanjačicu zbilje. Uranjam u osobnu blizinu, u skrovište bezuvjetne prisnosti. Živim lomne vrijednosti, čuvam slike tankoćutne zbilje. Slutim dvojnost misaonog bića, spoznajem istinu izričaja clair- obskur koja, na obzorju spoznaje, sjedinjuje svijest i podsvijest u žarište intimnog postojanja, u hram na čijim zidovima titraju slike iznjedrene iz plamena nutarnje svijeće.

Spoznajem kako slike postaju nevidljive kada je svijest budna, ali sigurna sam, one su uvijek tu kao plaha svjetlost voštanice.

Da , tu su, danas slavim grlićanje, posvetu grla, njegovog ranjenog u onom davnom vremenu... njegovog ozdravljenog sa ožiljcima, sa stigmama Longinovog koplja sudbine...

Danas palim svijeću svetome Vlahu...

Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ zbirka prozno- poetskih tekstova 1987- 2007.
priča... sjećajući se Bachelarda...

slika... Salim Ljuma. Salim Ljuma

Oznake: sveti vlaho, grlićanje, Mostovi pod kojima se budim
- 12:23 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Galebov let...



Galeb kruži nad pučinom jave, ptica klikće odu novom svitanju, poziva me na mjesto događanja ljepote. Mješavina herojskih zanosa i tragikomedije skraćene do srži istine, nepostojanje ljubavi u vječnoj žudnji za njom. Teatar u teatru zatomljenih osjećanja, tišina, šutnja kao crnina nad umrlim željama, vrisak iznjedren iz pijanstva čula, gromoglasni odgovor sudbine, poricanje života u vječnoj sanjariji o poetičnoj zbilji…

Posuđena Čehovljeva žudnja u letu galeba Jonathana, nagost duša u koridorima zamršenih sudbina. Tužna veselost koja kruni početak kraja tihog umiranja u zavjetrini okrutne istine i smrt kazališne glume pred oduševljenim gledalištem. Na Freudovom kauču ljepotica privida razotkrivena u njenoj tuzi, vidjeh njeno ranjeno srce i dušu razgolićenu do boli, njenu nemoć da udahne, iz neke druge ljubavne priče, dolutalu požudu…

Siluete, izmišljaji oživjeli u prelamanju svjetlosnih zraka kroz prizmu oka promatrača. Svitanje ljepote na obzoru svjesti, konture nečeg nedosanjanog, proporcije privida, poliperspektivnost ljudske nutrine kao kanoni harmonije uobličeni u anatomiju željene istine. Uzvišena milina koju s vremena na vrijeme razbije tutanj iz razvalina podsvijesti, spas od potonuća u bezglasju imaginacije koja nije život…

Osjetih buđenje iz zanosnog nepostojanja u vremenu, povratak u zbilju iza koje se nazire san. Začudnost u neprisutnosti žrtve. Ubojica u svom ludilu ubija viziju slobode. Doživljaj kvantizacije tjelesnosti, nestajanje staničja u lahoru sudbine bez čekanja na ispisani kraj nekog tek započetog romana. Poetika nedovršene igre svijesti i podsvjesti, preljub utkan u žudnju za letom ptice, a oproštaj prepun lažnih suza i jecaja taštinom ranjenog osrčja. Hipokrizija izronjena iz ovisnosti neljubljenoj stvarnosti, prastara romansa kao svjedočanstvo prevrtljivosti osjećanja, njihova neprisutnost u postojanosti i pucanj, nevidljivo samoubojstvo na jezeru prepunom galebova… tišina…

Kraj bez vidljivog kraja…

A katarza se ipak događala u samom sudjelovanju u onome što se događa na sceni, u doživljaju slobodnog leta ptica, u slijedu etabliranih pojmova, umjetnost, ljubav, gluma, svih revolucija pretočenih u moć sadašnjeg trenutka. Prepoznatljivost klasika u sinopsisu novom razumjevanju iskonskih problema poetike i tragedije življenja, u odlasku u nepoznato, u novo, u drugačije postojanje...

Na obzoru svijesti zasjaše mnoga sunca. U prozirnoj tišini vremena vidjeh kako Venera uranja u zviježđe Vage… Bljesak zbilje u iluziji iscrtanoj na zaslonu svijesti. Osjetih uzbibanost nutrine. Sunca se prekališe u zlatnu nit i uskovitlaše nutanju vretenicu.

Bez snova je život bezvrijedan, tek puka svrsishodnost koja ubija znatiželju i čežnju.

Dijana Jelčić

Oznake: Čehov, Galeb, zbilja, san
- 08:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 02.02.2016.

Uklesani u kamenu...



Bili smo uklesani u mramoru pamćenja, urezani u reljef sjećanja, u iluziju pateranskih stećaka. Misaonom nekropolom sam snovid branila od zbilje. Živjela sam u zemlji runolista, osluškivala zvuk daljina sanjajući ljepotu južnog neba. Bila sam sanjačica rodoslovlja, bio si zaštitar moga vremena i mojih sanja.

U jednom snu vidjeh sliku Foucaultovog klatna, imaginaciju vrtloženja, presliku ludila i mudrosti, magični krug tajni. Oćutih uranjanje svjetlosti u podsvijest uma, osjetih pretakanje transcendentalnog u potrebno iskustvo, spoznah snagu praznine što ispunjava stanje pokore i postavih si pitanje…

Kako preživjeti u ovom zastrašujućem vremenu koje mi preostaje?
Osluhnuh bezriječje prelamanja dana u noć, sutonsku puninu u koju se uvukla sumnja, prijeteća tmina neželjene tišine. Začuh razdirući vrisak izbljedjele semiotike iskonskog jezika, narušavanje metodologije kreativne komunikacije, nestajanje praznakovlja ljepote…

U bunilu slijedih titraje njihala, rotirah bespućem životne zbilje, ekliptikom sunca. Strahove povjeravah mjesečevim mjenama, osamljena uranjah u oseku zbilje, tugovah u plimi noći.

Naučila sam napamet ispovjedi duševnih tuga, tražila utjehu u samoći koja u takvim trenucima nezaustavljivo vreba na uplakano srce, opijala se mirisom izmišljenog cvijeta iz kojeg su me gledale oči boje djetinjih snova.

Bio si prauzor ljepote, ponekad nezamisljiv, ali pričinjalo mi se, nekom nadanaravnom silom si, u moje grudi stavio svoje srce.

Vizija njihala je ucrtavala puteve kretanja ka ishodištu sna, obznanjivala staze razgranatog vremena, put povratka na sjecište sudbina. Vratih se u dolinu mladosti, u jutro poezije. Glas nekromanta je prizivao uskrsnuće ljepote. U lapidarnosti trenutka začuh romor tvog imena i vidjeh svoj lik u tvojim očima.





U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjećajnom utjelovljenje privida, oživjela vizija davno viđenog stećka... zagrljaj vjerovanja i mudrosti daruje kamenu dušu... osjetih kako se znanje širi prostorom i ujedinjuje sa univerzumom. To nije obična aleja iz mog vremena, to je škola sunčanog grada. Krenuh beskrajnom alejom osjećajući misli kao dodir vjetra koji se širi i sljubljuje s energijom moje znatiželje... zaustavih se u sjećanjima... u trenutku... osjetih titraje duše kamena...

da bili smo i ostali uklesani u kamenu vremena...

Dijana Jelčić... moji djelići poetske drame "Ako sutra nikada ne dođe"

arhiva, u aleji kamenih statua
u aleji kamenih statua

Oznake: nekropola, Stećci, ljubav
- 08:18 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.02.2016.

Oči boje sna...




Živio si u zemlji iz koje pisma nisu stizala. Živio si daleko. Do tebe nije stizao moj u snovima napisani stih, nisu te mogla dotaknuti slova mojih osjećanja. Živio si sakriven od mojih nastojanja da na oltaru od snova zapalimo svijeću drevnih snoviđenja. Stajala sam na palubi poludjele lađe i činilo mi se… noćne more zamagljuju obrise obale spasenja…

Nemogah dosegnuti davno napuštene puteve ka željenoj oazi. Staze su nestajale u sjeni zatamnjenog sunca. Bio si tek slika koju sam sakrivala u jučer, ostavljala u nekom prošlom trenutku, zakopavala u dubinu pješčanih dina, da je pješčana oluja pustinje osjećaja ne razbije u krhotine porculanskih sjećanja, da ne postaneš sličan razbijenom lutku.

Živio si u zemlji iz koje nisu dolazili znakovi, živio si iza zida kroz koji nisu prolazili osmijesi, postojao si u snovima iz kojih su me budili krici žalovanja. Lutala sam nebeskim stazama i tuge povjeravala mjesečini, uranjala osamljena u ljubičaste zore, naslućivala tvoje disanje u nedohvatnim daljinama. U šumovima osjećaja osluškivala melodiju tvoga srca.
Naučila sam napamet ispovjedi tuge, drugovala sa zvjezdanim prahom i vretenicom neba, tražila utjehu u samoći. Gubila se u bespućima žudnje, u mirisima izmišljenog cvijeta iz kojeg su me gledale oči boje snova.

Postajao si razlomljena slika u katedrali sjećanja, na oknima duše se svjetlost prelamala u slike željenog kraljevstva sakrivenog u zemlji iz koje tvoji šapati nisu dosezali.

Znala sam da postojiš, stajao si u uspomenama nevidljiv, nezamisliv, no pričinjalo mi se, u moje grudi si nadnaravnom silom stavio svoje srce.

Osjećala sam otkucaje daljine i titraje tvoga bila u ponornicama koje su šaputale tvoje ime. U jednom tajanstvenom, neobjašnjivom, nezaboravnom trenutku, na putu ka zemlji iz koje pisma nisu stizala, vidjeh svoj lik u tvojim očima.

Dijana Jelčić... "Mostovi pod kojima se budim"... zbirka prozno- poestkih priča... zapoćeta1987- objavljena 2007 kao umijeće vemena, ukorićena 2014....

Oznake: umijeće vremena mostovi pod kojima se budim
- 11:21 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>