Pogledaj divnu simetriju ljudskog sklopa, ramena i bedra i rascvjetane bradavice s jedne i druge strane grudi, i rebra poređana po parovima, i pupak usred mekote trbuha, i tamni pol između butina! Pogledaj kako se loptice miču pod svilkastom kožom na leđima i pogledaj kičmu koja se spušta ka dvostrukoj i svježoj bujnosti stražnjice, i velike grane sudova i živaca koje prelaze sa stabla u grane preko pazuha, i pogledaj kako sklop ruku odgovara sklopu nogu. O da milih predela u udubljenju zgloba na laktu i koljenu, sa njihovim obiljem organskih tananosti obloženih mesom! Kakva neizmjerna radost, milovati ta divna mjesta ljudskog tijela! Radost poslije koje čovjek ne žali da umre! Oh, daj da osjetim miris kože pod tvojom čašicom, pod kojom vješto načinjena zlobna čaura liječi svoje mazivo! Pusti me da smjerno dodirnem ustima arteriju Femoralis koja kuca na vrhu butine i koja se dolje dijeli u dvije goljenične arterije! Pusti me da osjetim isparavanje tvojih pora i da opipam tvoje malje, tu ljudsku sliku vode i bjelančevine, određenu za anatomiju groba, i pusti me da umrem sa usnama položenim na tvoje!
Thomas Mann... Čarobni brijeg...
U meni je bila duga zimska noć, noć beskrajnog traženja puteva ka izvorištu sna. Koračala sam turobnom šumom punom leptirastih osjećanja koja su me preobražavala u Dafnu. Bježala sam od ljubavi. Poželjela postati lovor isprepleten oko praskozorja davno zaboravljenih nemira. Nestajala sam u ubitačnoj tišini tužnih uspomena, u korizmi pred uskrsnuće nečega čemu nisam znala ime.
Nad oltarom jutrenja vidjeh bijelu golubicu. Zobala je zvjezde. Rađao se mladi dan. Bijela svjetlost se pretakala u dva jantara u kojima vidjeh svoj lik. Zvuk je došao kasnije.
Tvoja ljubav je lazaret srcu, čarobni brijeg duši, prihvatilište prognaniku iz privida i sanja.
Tvoje biće je ustolićenje dobrote, zamak pun čarolije, odaja mirakula u kojoj se objelodanjuju istine ispisane na smragdnoj ploči vječnosti.
Ti si osmijeh neba pretočen u veselog pajaca, u kralja bez krune, u zaštitnika moga imena i mojih lovišta. Boginja lova i čuvarica Lunina hrama je u tebi pronašla izvorište žuđenih privida. Ispred okna moje duše se širi prostor bez godišnjeg doba. To je svijet cvijeća, mirisa, leptira, osjećanja i muzike. Ćutim mi živimo priču i volimo snove.
"Volim tvoje ime" govoriš mi jezikom ljubavi.
"Ti voliš boginju u meni" rekoh tiho.
"Ne, ja volim sjećanje na nju, jer to je uvijek novi trenutak vječnosti u tebi" odgovaraš osmijehom.
Na granici čujne čulnosti osjećam našu ovjenčanost sa životom, naše godišnje doba u kojem ne postoji vrijeme, u kojem cvjetaju majske ruže.
Osluškujem odkucaje srca, čujem zvuk proljeća.
Dijana Jelčić
fotografija... Santorij u Davosu... Čarodbni brijeg
skulptura... Apolon i Dafne... Bernnini
