Čarobni brijeg...
Tko je pročitao „čarobni brijeg“ pročitao je cjelokupnu kozmogoniju čovječanstva, tvrdio je profesor antropološke filozofije Vanja Sutlić. U traganju za izvorištem ljepote ljubavi pronađoh djelić teksta u kojem osjetih istinu njegove izjave.
„Pogledaj divnu simetriju ljudskog sklopa, ramena i bedra i rascvjetane bradavice s jedne i druge strane grudi, i rebra poređana po parovima, i pupak usred mekote trbuha, i tamni pol između butina! Pogledaj kako se loptice miču pod svilkastom kožom na leđima i pogledaj kičmu koja se spušta ka dvostrukoj i svježoj bujnosti stražnjice, i velike grane sudova i živaca koje prelaze sa stabla u grane preko pazuha, i pogledaj kako sklop ruku odgovara sklopu nogu. O da milih predela u udubljenju zgloba na laktu i koljenu, sa njihovim obiljem organskih tananosti obloženih mesom! Kakva neizmjerna radost, milovati ta divna mjesta ljudskog tijela! Radost poslije koje čovjek ne žali da umre! Oh, daj da osjetim miris kože pod tvojom čašicom, pod kojom vješto načinjena zlobna čaura liječi svoje mazivo! Pusti me da smjerno dodirnem ustima arteriju Femoralis koja kuca na vrhu butine i koja se dolje dijeli u dvije goljenične arterije!
Pusti me da osjetim isparavanje tvojih pora i da opipam tvoje malje, tu ljudsku sliku vode i bjelančevine, određenu za anatomiju groba, i pusti me da umrem sa usnama položenim na tvoje!“
Thomas Mann
U kozmogoniji svijesti lječilište, duše. Tišina je dodirivala njegova osjetila. Zrak je bio pun ushićenja. Šuteći se gledaju, njihovi pogledi govore sve.
Žena ga je vratila u ljepotu sna, u djetinjstvo, u svijet bajki, u mladost, u svijet oluje ruža, u svijet ljubavne poezije. Čovjek udahnu još jedan put i šapnu.
Ljubim djelić neba na kojem si ti, ljubim te planetarne poljane u kojima nema druge zvijezde do tebe. Ti umnožavaš svemir, i mojim srcem širiš miris ljubavi. Tvoje oči su jedino svjetlo koje imam, miris rasutih zvijezda u perivoju moje duše, a koža tvoja, taj nježni pamuk neba, drhti kao što, u ovoj svetoj noći, drhti put zvijezde padalice. Ti si kći beskraja, imaš tijelo nebeske plivačice, jahačice lahora, sijačice praha sreće, ti zemlju pretvaraš u peludnicu žudnji. Osjećam tvoje dodire, nježna milovanja mirisom limuna i naranči, dok tvoje oči uzburkavaju ocean žudnje za tobom. U pjenušavoj kupki snova, u mirisnoj kupki sreće ja postajem mjesec i skidam ti odoru nepostojanja, ljubim ti usta od gorućeg svijetla i osjećam mirise vanilije, cimeta i meda u sjeni tvoga pogleda.
Ona ga je promatrala sa žudnjom u očima i željom na usnama. Njegov dah je bio afrodizijak. U kaminu je pucketala vatra, na stolu su dogorijevale svijeće.
Lječilište, metafora mikrosvijeta, iluzija bijega iz zbilje, romantično utočiste daleko od svrsishodnosti... teško se vratiti u stvarni svijet...
Dijana Jelčić
Bili smo u Davosu... doživjeli ambijent romana... gledali film i kazališnu predstavu... obnovili sjećanja na davno pročitano... “Čarobni brijeg” je jedan od najvažnijih romana 20. stoljeća. To je studiozna analiza stanja duha i tijela u Europi u ozračju Prvog svjetskog rata. Mann prikazuje život u sanatoriju u švicarskim Alpama kao skriveni mikrokozmos gdje vrijeme ne protječe, gdje ljudi shrvani od bolesti i udaljeni od stvarnog svijeta preispituju moralne i idejne probleme građanskog društva s početka prošlog stoljeća. Bolest pojedinca metaforički se preslikava na bolest cijelog tadašnjeg društva... u kazalištu ZKM doživjesmo tu istinu... bolest kolektivne svijesti... i tračak svjetla... mogućnost izljećenja... ostvarenje sna... da, Vanja Sutlić je imao pravo... roman treba dočitavati.
Oznake: Thomas Mann teatar ZKM, Čarobni brijeg, stvarnost
|
