Mojih trideset godina nadahnuća...
godina 1986...
Oplet sjećanja…
Na dlanu vremena odmotavam klupko uspomena i prebirem po sjećanjima, zavirujem u najudaljenije kutke pamćenja. Osluškujem zov prerije u srčanim krijetkama, čujem prelamanje zvuka u zaliscima sna, vidim rijeku žudnji, osjećam bujicu čežnji, slijevaju se u ponikve željene blizine. Naše nebo se spušta srebrom mjeseca i zatvara krug u krugu harmoničnog snoviđenja.
Tvoj šapat odzvanja u tornju katedrale vjerovanja i objavljuje večernjicu. Na padinama trenutka vidim stado bijelih oblaka. Dolaze sa sjevernog mora i donose miris Orionova sazvježđa u kojem sretoh ljepotu tvojih očiju. Baršun tvojih dlanova skida oporost dnevne maske s moga lica i odjeva ga blaženstvom sunoćavanja.
Skidaš zadnji sjaj ekliptike sunca i slažeš nisku od dukata oko moga čela. Osjećam zagrljaj beskraja i ćutim mekoću svilene odore kojom ovijaš tijelo i daruješ mu snagu gubljenja u pripadanju. Svaki puta kada dozvolim osjećanjima da zatitraju ritmom tvojih milovanja u srcu rikne vulkan uzbuđenja i kamena postelja rijeke tvoga djetinjstva proključa vrtlozima lave žuđenih dodira.
Lice uronjeno u kapljice tvoga pogleda pamti svoj odraz u zjenici vrhunca. Zaustavljam tu ljepotu na dlanu vremena, dozvoljavam opletu sjećanja da traje neodmotavajući dalje klupko uspomena. Eliksirom tog titraja pamćenja vraćam duši dug, predugo sam je mučila glađu za snovima.
Alkemijski trenutak traje kao vječnost, širi se, ispunja beskraj, puni ga strunama otkinutim iz vrtloga ljubavnog čina i pretvara u hram u kojem palim svijeću sreće, zahvaljujem Veneri na objavljivanju ljepote.
Sutoni već desetljećima zrcale naše, samo naše godišnje doba.
Dijana Jelčić
godina 2015
Oznake: nadahnuće... ljubav... mi
|
