dinajina sjećanja

petak, 02.02.2018.

U carstvu kamenih spavača...

"Čovjek riješi da nacrta svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zalive, brodove, ostrva, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov sopstveni lik."
Epilog, Buenos Aires, 31. oktobar 1960. J.L.Borges

Povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili… pričinja mi se, bili smo uklesani u mramor pamćenja, urezani u reljef sjećanja, u iluziju pateranskih stećaka. Sjećam se, misaonom nekropolom sam snovid branila od zbilje.

Živio si u zemlji iz koje pisma nisu dolazila, živjela sam u zemlji banaka, satova, čokolade, runolista, osluškivala zvuk daljina sanjajući ljepotu doline zelene rijeke. Bila sam sanjačica rodoslovlja, bio si privid zaštitara moga vremena i mojih sanja.

Osluhnuh tišinu jutrenja, moć prelamanja noći u dan, svitanjsku puninu u koju se uvukla sumnja. Začuh razdirući vrisak iskonskog jezika, narušavanje kreativne komunikacije, nestajanje praznakovlja ljepote…
Naučila sam napamet ispovjedi duševnih tuga, tražila utjehu u samoći koja u takvim trenucima nezaustavljivo vreba na uplakano srce.

Postavih si pitanje…
Kako preživjeti u ovom zastrašujućem vremenu koje mi preostaje?

Odživjeh vrtlog vremena, presliku ludila i mudrosti, magični krug tajni. Oćutih uranjanje svjetlosti u podsvijest uma, osjetih pretakanje transcendentnog u potrebno iskustvo.

U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjećajnom utjelovljenje privida, oživjela vizija davno viđenog stećka... zagrljaj vjerovanja i mudrosti daruje kamenu dušu... osjetih kako se znanje širi prostorom, ujedinjuje sa univerzumom, sljubljuje s energijom moje znatiželje...

Odabrah put povratka na sjecište sudbina. Vratih se u dolinu mladosti, u jutro poezije. Glas nekromanta je prizivao uskrsnuće ljepote. U lapidarnosti trenutka začuh romor tvog imena i vidjeh svoj lik u tvojim očima.

Da bili smo i ostali uklesani u kamenu vremena...

Dijana Jelčić...

Oznake: Radmilja, Stećci

- 09:19 - Komentari (32) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.02.2017.

U aleji kamenih spavača...

“Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, “STEĆKE” . Sta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Sta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stecak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj.” M.K.

Slijedeći Sofijin trag uđoh Campanellin Civitas solis, u hram sa staklenom kupolom kroz koju mi se smješilo sunce, najviši svećenik sna u kojem sam se probudila. Pored njega na velikom kristalnom prijestolju sjede tri kneza u kojima prepoznah snagu, mudrost i ljubav. Kao da sam ušla u Dada Stancu osjetih energiju glasova svih odsanjanih snova i ljubav nahrupi kroz sve otvore stvarajući ovaj prostor bez dobro poznatih dimenzija.

Živio si u zemlji iz koje pisma nisu dolazila, živjela sam u zemlji banaka, satova, čokolade, runolista, osluškivala zvuk daljina sanjajući ljepotu doline zelene rijeke. Bila sam sanjačica rodoslovlja, bio si privid zaštitara moga vremena i mojih sanja.

U jednom drugom snu odživjeh vrtlog vremena, presliku ludila i mudrosti, magični krug tajni. Oćutih uranjanje svjetlosti u podsvijest uma, osjetih pretakanje transcendentnog u potrebno iskustvo.

U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjećajnom utjelovljenje privida, oživjela vizija davno viđenog stećka... zagrljaj vjerovanja i mudrosti daruje kamenu dušu... osjetih kako se znanje širi prostorom i ujedinjuje sa univerzumom.
To nije obična aleja iz mog vremena, to je škola sunčanog grada. Krenuh beskrajnom alejom osjećajući misli kao dodir vjetra koji se širi i sljubljuje s energijom moje znatiželje... zaustavih se u sjećanjima... u trenutku... osjetih titraje duše kamena...

Postavih si pitanje…

Kako preživjeti u ovom zastrašujućem vremenu koje mi preostaje?

Osluhnuh tišinu jutrenja, moć prelamanja noći u dan, svitanjsku puninu u koju se uvukla sumnja. Začuh razdirući vrisak iskonskog jezika, narušavanje kreativne komunikacije, nestajanje praznakovlja ljepote…
Naučila sam napamet ispovjedi duševnih tuga, tražila utjehu u samoći koja u takvim trenucima nezaustavljivo vreba na uplakano srce.
Odabrah put povratka na sjecište sudbina. Vratih se u dolinu mladosti, u jutro poezije. Glas nekromanta je prizivao uskrsnuće ljepote. U lapidarnosti trenutka začuh romor tvog imena i vidjeh svoj lik u tvojim očima.

Odveo si me u dolinu zelene rijeke.

Da bili smo i ostali uklesani u kamenu vremena...

Dijana Jelčić...

u aleji kamenih statua

Oznake: Kameni spavač, mak dizdar, Stećci, Radimlja

- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 02.02.2016.

Uklesani u kamenu...

Bili smo uklesani u mramoru pamćenja, urezani u reljef sjećanja, u iluziju pateranskih stećaka. Misaonom nekropolom sam snovid branila od zbilje. Živjela sam u zemlji runolista, osluškivala zvuk daljina sanjajući ljepotu južnog neba. Bila sam sanjačica rodoslovlja, bio si zaštitar moga vremena i mojih sanja.

U jednom snu vidjeh sliku Foucaultovog klatna, imaginaciju vrtloženja, presliku ludila i mudrosti, magični krug tajni. Oćutih uranjanje svjetlosti u podsvijest uma, osjetih pretakanje transcendentalnog u potrebno iskustvo, spoznah snagu praznine što ispunjava stanje pokore i postavih si pitanje…

Kako preživjeti u ovom zastrašujućem vremenu koje mi preostaje?
Osluhnuh bezriječje prelamanja dana u noć, sutonsku puninu u koju se uvukla sumnja, prijeteća tmina neželjene tišine. Začuh razdirući vrisak izbljedjele semiotike iskonskog jezika, narušavanje metodologije kreativne komunikacije, nestajanje praznakovlja ljepote…

U bunilu slijedih titraje njihala, rotirah bespućem životne zbilje, ekliptikom sunca. Strahove povjeravah mjesečevim mjenama, osamljena uranjah u oseku zbilje, tugovah u plimi noći.

Naučila sam napamet ispovjedi duševnih tuga, tražila utjehu u samoći koja u takvim trenucima nezaustavljivo vreba na uplakano srce, opijala se mirisom izmišljenog cvijeta iz kojeg su me gledale oči boje djetinjih snova.

Bio si prauzor ljepote, ponekad nezamisljiv, ali pričinjalo mi se, nekom nadanaravnom silom si, u moje grudi stavio svoje srce.

Vizija njihala je ucrtavala puteve kretanja ka ishodištu sna, obznanjivala staze razgranatog vremena, put povratka na sjecište sudbina. Vratih se u dolinu mladosti, u jutro poezije. Glas nekromanta je prizivao uskrsnuće ljepote. U lapidarnosti trenutka začuh romor tvog imena i vidjeh svoj lik u tvojim očima.

U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjećajnom utjelovljenje privida, oživjela vizija davno viđenog stećka... zagrljaj vjerovanja i mudrosti daruje kamenu dušu... osjetih kako se znanje širi prostorom i ujedinjuje sa univerzumom. To nije obična aleja iz mog vremena, to je škola sunčanog grada. Krenuh beskrajnom alejom osjećajući misli kao dodir vjetra koji se širi i sljubljuje s energijom moje znatiželje... zaustavih se u sjećanjima... u trenutku... osjetih titraje duše kamena...

da bili smo i ostali uklesani u kamenu vremena...

Dijana Jelčić... moji djelići poetske drame "Ako sutra nikada ne dođe"

arhiva, u aleji kamenih statua
u aleji kamenih statua

Oznake: nekropola, Stećci, ljubav

- 08:18 - Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>