Pledoaje emotivnom umu...
Svijet je otvoren i velik. Tu ispred naeg prozora je njegov početak, a njegov kraj je negdje u nama, u mojim i tvojim mislima, eljama i snovima. Svaki čovjek nosi, kao Atlas, cijeli nebeski svod na ramenima, a svoje breme nosi u dui.
Odlučni trenutak u potrazi za izgubljenim nutarnjim mirom je bila dijagnoza "hiperfunkcija titnjače". Početak je uvijek teak, javlja se nesigurnost, bijes kada pokuaj ne uspije, strah od nepoznatih osjećaja koje obavezno prate svaku promjenu. Shvatila sam da sam stranac u tijelu, da postojim s njim, ali ne u njemu.
Moja unutarnja dinamična ravnotea je bila poremećena. Dolo je do nesklada u ritmu disanja i rada srca, govor vie nije imao moj ritam, nisam vie mogla utjecati na osjećaje. Plakala sam bez razloga, napadi nekontroliranog bijesa su se mnoili, neobjanjiv strah me je progonio. Osjećala sam te promjene i shvatala da se nagomilava neto do tad nepoznato u meni, neto to se iri i vlada mojim tijelom.
Prole su, godine tog "neznanja", a ja sam makinalno, uporno djelovala, troeći pri tome suvie energije. Nesvjesna svog nesvrsishodnog koritenja tijelom, naprezala sam ga, dok se ono nije počelo odupirati. Izgubila sam desetak kila, počeo mi je slabiti vid, očni kapci oticati. Dobila sam podočnjake.
Tada sam otila lječniku. Dijagnoza, početak Bazadovljeve bolesti i ok terapija ljekovima. Nakon par razgovora s lječnikom i njegove potvrde da titnjača, svojim prekomjernim radom, odgovara na tjelesne neuravnoteenosti koje mogu biti izazvane okom, neprerađenom stresnom situacijom, emocinalnim gubitkom, dakle situacijama koje smo već skoro i zaboravili, ali čiji su tragovi ostali u podsvjesti.
Počela sam se vraćati mislima u prolost i traiti uzroke. Prisjećala sam se trenutaka tuge, ponovo preivljavala one povezane sa strahom, bijesom, okom. Takvih situacija ima mnogo, mi ih naizgled zaboravljamo, dok one ostaju dio nas kao oiljci u nesvjesnom dijelu pamćenja. Počela sam svjesno razmiljati o naruenom skladu nutarnjeg prostora i osjetila nesklad u osobnom ritmu. Potraila sam skriveni uzrok, onu slijepu točku iz koje se taj nesklad iri. Stvorivi misaonu sliku tijela počela sam ivjeti u njemu. Kontemplacija, misaono promatranje me je uvelo u dubinu sjećanja u dio onoga to sam vjerovala da je zauvjek zaboravljeno. Sjetila sam se ponovo trenutaka u kojem sam izgubila dah, dobila lupanje srca, histeričan napad plača, a onda je u meni zavladala tiina. Jedno mjesto u mom emocionalnom umu je zauvjek ostalo prazno. Vijest o nesreći, iznenadni gubitak prijateljice, je ok koji je zauzeo mjesto u mojoj podsvjesti i naruio sklad u djelovanju tijela.
Očima kontemplacije odvrtih jo jednom film tog davnog trenutka. Osjetila sam lupanje srca, ponestalo mi je daha to se pretvorilo u beskrajni osjećaj tuge koji sam tad mogla svjesno proivjeti i doista osjetiti. Dozvolila sam tom osjećaju da zavlada razumom, a onda sam se, svjesna vremena koje je prolo, oprostila od prijateljice i njena slika je zauzela mjesto slijepe točke u mom sjećanju.
Energiju svjesne spoznaje, koja se, tom promjenom, oslobodila, sam počela misaono usmjeravati. Ritam disanja se usklađivao s ritmom mog srca i govora. Tijelo i dua su bili spremni za promjene. Odlučila sam se drugačije sluiti tijelom, počela sam izvoditi svakodnevne poslove zbog pokreta, a ne vie zbog radnji koje sam činila. Stajala sam izvan ivota, pričinjalo mi se da lebdim u vakumu i da se planet na kojem sam rođena sve vie udaljava od mene. Stani čvrsto na zemlju i pokuaj osjetiti sve svoje nedostatke, spoznati sve svoje praznine, budi samokritična je misao koja je postala moto moga ivota.
Izraziti sam denjak, dakle lijeva strana moga mozga je dominantnija od desne. Pokuala sam u svakodnevne pokrete uključiti lijevu stranu tijela. Već kod jutarnje toalete sam prala zube lijevom rukom, pokuavala se minkati sa obe, kod sjedanja i ustajanja koristiti obe noge, paziti da ne stojim samo na desnoj nozi, itd. Nakon izvjesnog vremena sam odlučila jedan cijeli dan, svjesno, raditi samo ljevom rukom, dok je desna dobila svoj zaslueni odmor. Za izvođenje pokreta, slabijom, lijevom rukom, potrebna je potpuna usredotočenost na pokret od njegovog početka do kraja.
Bilo je teko, ali uspjelo je. Usmjeravala sam misli u ugodu sjećanja, vraćala se u djetinjstvo, lutala parkom prvih sastanaka, ponavljala poeziju, sluala muziku, brojala zvijezde u uvali djetinjstva i pokreti su postajali djetinje laki. Počela sam, ponovo, osjećati irinu prostora, koji sam nesvijesno bila smanjila na najmanju mjeru. Osjetila sam ponovo pokrete rebara i kraljenice, stabilnost zdelice i snagu miića njenog dna, a disanjem, pri govoru, produavala dah. Svijest o tijelu, dui i pokretu je postajala skladan prostor pun moga prirodnog, zdravog ritma, načela mog vremena za sve... na početnim stranicama moje knjige ozrcaljene davne majčine uspavanke...
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006. poglavlje "Pledoaje emotivnom umu", str, 73
Oznake: emotivni um, umijeće svakodnevnog pokreta
|