Pero Gotovac rođen je 12. veljače 1927. godine u Zagrebu. Po završetku studiranja glazbene akademije postaje urednik i producent diskografske kuće Jugoton (danas Croatia Records - Hrvatska naklada zvuka i slike). U postprodukciji često radi i tehničku montažu (poglavito za ozbiljnu glazbu), te u arhivi ostavlja tisuće snimljenih minuta, a kao školovani glazbenik uz urednički, obavlja i producentski posao gdje sa suradnicima snima brojne glazbene programe. Tijekom 1960-ih godina kao skladatelj i aranžer, svojim uspješnicama pridonosio ostvarenju nacionalnog autentičnog glazbenog izričaja.
Nakon 17 godina napušta diskografiju i preuzima dužnost dirigenta u gradskom kazalištu "Komedija" iz Zagreba, gdje ostaje do 1996. godine. Tada se okreće skladanju kazališnih komada, odnosno glazbeno-scenskoj i TV produkciji. Kao aranžer mnogih skladbi i autor vrlo uspješnih šansona, piše i filmsku, televizijsku, te posebno kazališnu glazbu. Također je autor brojnih skladbi drugih stilskih obilježja, gdje se posebno ističu zborske i sakralne glazbe, kao i vrlo uspješna glazba za djecu. Dvije popularne kultne TV serije Naše malo misto i Velo misto također su popraćene njegovom glazbom u duhu Dalmacije i mediteranskog okruženja.
izvar...https://hr.wikipedia.org/wiki/Pero_Gotovac
Sinoć smo bili na proslavi dolazećeg 90- og rođendana Pere Gotovca. Dvorana Hrvatskog drušva skladatelja, ozračje ljepote i moći glazbe i prijateljstva.
Zdenko Jelić je pročitao pjesmu napisanu Peri na dar...
vrhunac večeri je bio trenutak kada je Pero Gotovac pročitao 66- i Shakespeareov sonet, za koji skladao glazbu.
Sit svega toga vapim smrt smirenja,
Kad gledam Vrijednost ko bokče rođenu,
I Ništavnost u rubu uzvišenja,
I tvrdu Vjeru sramno pogaženu,
I čast predivnu sramotno izdanu,
I Savršenost grubo sramoćjenu,
I djevičansku Krepost prokurvanu,
I u krzmanju Snagu razdrobljenu,
I Umjetnost od vlasti zauzdanu,
I Ludost kako nadzire Umnika,
I Istinitost Glupošću nazvanu
I ropče Dobro gdje dvori Silnika,
Sit svega toga, ostavio sve bih,
Kad smrćju ljubav napustio ne bih.
Bilo je to davno… u Zürichu… Stajala sam pred Kunsthausom i promatrala Rodinova „Vrata pakla“…
Skulpturu koja metaforički predstavlja besmisao života... inspirirana Michelangelovim posljednjim sudom, Delacroixovom, Danteovom i Vergilijevom imaginacijom prelaska rijeke Stiks i ovjekovječena gipsanim odljevom pohranjenim u d'Orsay muzeju u Parizu ...
Grad je tonuo u nostalgiju kasnojesenjeg sutona… Na brežuljku u bijelim dvorima je bolovao pjesnik… stihovi njegove pjesme su probijali zid tišine…
Odnesite me braćo u nekom jedrenjaku
U starom jedrenjaku negdje daleko
I ostavite me samog s mojom gitarom
Neka mjesto mene živi drugi netko…
Bojala sam se, osjećala prisutnost Tanatosa. U elegiji vjetra začuh pitanje.
Što li te je tako ranilo tajanstvena ženo da dušu umataš tišinom prohujalog vremena?
Tiho kao crna pantera se spuštala noć… Demoni su plesali svoj nevidljivi ples… Nisam osjećala hladnoću, osjećala sam bol. Branila me od potonuća u more zlih slutnji.
"Odnesite me braćo u neko drugo vrijeme
Gdje ništa više nije po starom
I izgubite negdje na otoku nekom
Mene sa psom i gitarom…"
Osjetih pjesmu kao crnu slutnju… ponavljajuća molba je razdirala svijest… dotaknuh skulpturu… tu tajanstvenu viziju vrata iza kojih se skriva nepoznato bdijenje u vječnoj vatri… figurice su me gledale očima patnika… šapnuh… povedite nas braćo negdje daleko… nevjerna je nama ova zemlja stara…
Ne znam koliko dugo sam stajala na kiši… kažnjavala sam samu sebe… drhtala kao vrba u vrbiku na obroncima zelene rijeke, tugovala kao nesretni Pan u Arkadiji njegova djetinjstva, plutala kao preživjela putnica sa jedrenjaka koji je tonuo u ledenom moru nadanja…
Mokra do kože osjetih uzaludnost tugovanja… vrata pakla su zablještala pod svjetlom tek zapaljenog reflektora… pogledah u mislioca… osjetih kovitlanje misli… osjećaj nemoći je nestajao… u svijesti mi sinu Rodinova metafora besmisla… šapnuh, pakao nosimo u sebi… oslobodi ga se... krenuh kući…
Sjećam se, u noći su oživjele figurice sa skulpture... Balzacova Ljudska komedija, Baudelaireovi Cvjetovi zla, odživjeh drugo pjevanje Danteovog pakla... preživjeh rađanje, umiranje i ponovno rađanje... to je bila noć dozrijevanja u boli, noć ubitaćne tišine...
A onda je u svitanju mladog dana zazvonio telefon...
Osjetih smiraj misli… nestajanje zlih slutnji… umjesto vrata pakla vidjeh viziju bijele golubice sa granćicom maslinova drveta u kljunu… bio je to osjećaj
Divan, neusporediv, neopisiv ali moj... osjećam ga još uvijek...
Odnesite me braćo u nekom jedrenjaku
u starom jedrenjaku negdje daleko
i ostavite me samog s mojom gitarom
neka mjesto mene živi drugi netko.
Odnesite me braćo u neko drugo vrijeme
gdje ništa više nije po starom
i izgubite negdje na otoku nekom
mene sa psom i gitarom.
A ja ću vam za uzvrat
pjevati o sreći
i moliti ne prilazite blizu.
Odnesite me braćo na drugu planetu
nevjerna je meni ova zemlja stara
na drugoj planeti sretni ćemo biti
moj pas, ja i gitara.
Odnesite me braćo iz ovog života
sve što voljeh tu bez traga nesta
izgubite me negdje s mojom gitarom
il'bolje ukopajte s mjesta.
A ja ću vam za uzvrat
pjevati o sreći
i moliti ne prilazite blizu
Budite sretni dragi prijatelji... mi jesmo... pobjedili smo vrijeme tihog umiranja... Zdenkova pjesma je tek uspomena...
a sve drugo je metafora besmisla... i zrcalo originalnih vrata pakla...:)
U noći punog mjeseca, u portu, pod zidinama Grada trubadur je prebirao po strunama gitare, pjevao poeziju kiše. Nebo je blještalo zlaćanim prahom, predstavom koja se odigravala u vremenu prije našeg vremena. Doživjeh zrcaljenje vječnosti u iluziji trenutka, vidjeh kako se zvjezda padalica iskri u tvojim očima. U toj maloj vječnosti se događao život nedjeljiv od sjećanja i nadolazećih žudnji.
U artimiji srca suglasje čežnje i želje.
Odnesi me u plamenak sna,
u planetarij kristalne Lune
i zvjezda tvoga neba.
Ostavi me u tom djeliću vječnosti,
u beskraju bez sjena,
bez boli i patnji.
Odnesi me u dvore noći,
u tišinu snova
i šapat mjesečine.
Ostavi me pod
baldahinom sutona,
na hridi oceana,
u rađaoni biserja.
Odnesi me u dolinu rijeke,
u zagrljaj poezije kapi
i drevnih oceana.
Ostavi me na delti,
u dodiru trenutka i vječnosti.
Odnesi me u tvoje nemire,
u spokoj danjih uzbuđenja
i uzdrhtalost snova.
Ostavi me u tišini,
u šutnji istine,
u zagrljaju
kćeri vremena.
Slutim nepotrebnost traganja za prohujalim vremenom jer između nas i prošlosti postoji svijet rođen iz naših sjećanja, svijet koji se zrcali u ovome ovdje i ovome sada. Svijet prepun poezije ispisane suzama tuge i sreće, trenutak u kojem smo prvi put vidjeli lice ljubavi.
