Marketing
Mijenja li se slika svijeta?
Mijenja li se slika svijeta? Gledam li danas život kroz prizmu ljepote? Vidim li do sada ne viđene obrise snovite zbilje? Uspijevam li u dijalogu sa samom sobom razotkriti duge sjene prošlosti i obasjati ih misaonošću?
U snu naslutih misao koja mi danas kao ponavljajući mem, kao dobroćudan gen titra u sjećanju. Vraća se uskovitlana, nestaje u maglama zaborava, dolazi kao stihija, uznemiruje, struji koridorima svijesti, nestaje u labirintu pamćenja. Progoni me kao nemir, prati kao sjena, odlazi kao beskućnik, vraća se kao skitnica, odzvanja kao eho, a onda tišina. Gluha kao tetrijeb pleše u moždanim vijugama, opovrgava samu sebe, dokazuje se vrtloženjem znatiželje, utaplja se, tone, izranja i kao utopljenik se hvata za svijest. Ne pušta je, guši je, zasjenjuje sve drugo.
Pokušavam je odagnati…
Promatram komadić plavetnila iznad prozora, koncentriram se na igru sunčanih zraka koje prodiru kroz staklo i padaju na zaslon računala. Gledam ornamente koji iskre na monitoru plesom balona koji jučer objesih na zavjesu. Uzaludno. Misao je jača.
Puštam glazbu. Nježni tonovi Chopinovog nocturna me smiruju, ali misao uporno zaustavlja želju da utonem u doživljaj mira. Srlja u dubinu dok ja pokušavam izbaciti talog sjećanja.
Predajem joj se, dozvoljavam joj da me obuzme, da razagna nagomilanu obranu, da pređe u zov porijekla, u iskon postojanja u profanom vremenu.
Zaustavljam je na oltaru ognja, posvećujem je kozmičkom vremenu, uvodim je u njegovu svetost… i ona odjednom postaje podatna, nježna istina, odana prijateljica koja smiruje, vjerna pratilja kroz trenutak sjećanja.
Želim je pretočiti u štivo. Pokušavam je osmisliti. Živa je, vidim njeno paučinasto tkanje, čujem njeno bezglasno titranje među neuronima, osjećam umrežavanje stanica, nastajanje sinapsi…
Slutim njenu opomenu kao nagovještaj neostvarivosti… šapuće mi neizreciva sam… ne uništavaj smislenost besmislenim slaganjem u riječi… nečitljiva sam… ne pretači me u riječi… čemu potreba izgovorljivosti… zašto me odjevaš stvarnošću... za koga me pretvaraš u bojanku prepunu kičastih boja... radi koga me utapljaš u sladunjavim mirisima... zašto me prelijevaš okusom gorčine... poslije dolazi kajanje…
Nazvah je savršenom tkaljom zavjeta nutrine, pobjednicom u sukobu sa mudrošću uma. Uzdrhatala postojanost njena savršenstva se kao u legendi pretvorila u paučicu koja se hrani svilom koju sama tka i traje kao omen onom nedodirljivom i bezimenom osjećanju što u meni, kao imago mundi blista u onom tankoćutnom međuprostoru na koji se naslanjaju san i java, u onoj slici svijeta koja blješti u mojoj glavi u ovom poetičnom entitetu zbilje u kojem sanjam život.
Da, mijenja se slika svijeta!
Dijana Jelčić... “Mostovi pod kojima se budim” zbirka prozno poetskih tekstova, početak 1987- 2007 objavljena kao “Umijeće vremena” na blogspot. com stranicama. ukoričena u Zagrebu, 2014.
Post je objavljen 22.01.2016. u 08:00 sati.