„Prečnik Alefa bio je neka dva ili tri centimetra, ali kosmički prostor bio je tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih točaka u kosmosu. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam posrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint…“
Jorge Luis Borges.
Budim se iz sna,
ćutim
i život je san,
lijepi san.
U ekliptici sunca
se isprepiliće
dvokružje istine
početak bez kraja,
znak beskonačnosti
u konačnosti trajanja,
u trenutku ushita.
Svijest u porama vječnosti,
Aleph… biverzum.
Budna sanjam
Borgesov san:
Ti i ja
u zrnu svemira,
u ogledalu prostora
u zrcalu vremena
u sumi
povijesnih
metafora.
U poeziji vjetra
šapat legende,
na pjesku
suza
umrle
školjke.
Umire samo što je lijepo,
rađajući se ljepše.
Na tračnicama mjena,
iz sutonske omaglice,
izranja Venera,
umire dan,
rađa se noć,
na obodu lazura
se urušava
sunčana svjetlost,
ostaje uspomena.
U dvokružju
čin kontemplacije,
srce duše titra
krštenjem istine,
nestaje bezimeno ništa.
Ostavlja prostor za ljubav.
Dijana Jelčić
i za kraj još malo Borgesove poezije...
Nisam siguran da postojim
Nisam siguran da postojim,
u stvari. Ja sam svi pisci
koje sam poznavao,
svi ljudi koje sam sreo,
sve žene koje sam volio;
svi gradovi koje sam posjetio…
Nisam ni u šta siguran,
ne znam ništa…
Možeš li zamisliti da čak ne znam
ni datum svoje smrti?
