dinajina sjećanja

subota, 22.07.2017.

Oni...



Što joj je kazivalo podne jučerašnjeg dana?

Život pod groznim suncem,
isušeno korito velike rijeke vremena.

Bila je žedna, a pod rascvjetalim suncem mrak,
zenit tužnoga dana i strah u srcu.

Zalutala je u močvari nekog
još nedosanjanog sna.

Željela je vidjeti sunce, a svuda uokolo tama,
željela je čuti glas Sreće, a svuda zvukovi tuđih života,
željela je sanjati, a budili su je krici trenutka.

Zalutala u močvari snova, omamljena strahovima ona poželi ubrzati vrijeme.


Oko nje mrak, a u daljini smijeh odraslih, smijeh djece,
zvono s neke crkve raspolovi dan, a ona još nije vidjela sunce,
u zenitu tog tužnog ljetnog dana.

Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i
iz kaosa njenoga sna,
iznenada,
doletje Kairos na dlan.

Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka
i dotkanu je kao vjetar u sutonu
razbijajući tugu odlazećeg ljeta.

Opijena blagošću njegova glasa
ona zaustavi trenutak,
njen lagani čun zaluta među lotose.

Na laticama suze,
crveni odsjaj zalaska sunca,
čovjek je sjeo u čun pored nje i hladno,
suho korito rijeke progovori toplinom.

Ljeto, to naglo ljeto, spusti zavjesu,
jesen je stigla tiho,
cvijeće umire u vrtu,
a rijeka bez povratka
oživje ljepotom prohujalih dana...

Ja ipak živim u Arkadiji,
pomisli, gledajući laste kako odlaze.

Jučer su mislili jedno na drugo,
na oba mjesta lijepa tuga i
tragovi straha na obrazima.

Noćas se nad njenim
čelom rađala
neka nova istina.

Suton otvori oči neba,
da ne zalutaju
u tmini strahova.

Orionovo sazvježđe prosu zlaćanu prašinu,
Jakovljeve ljestve,
trag treprave sreće među jastucima i
Oni utonuše u san.

Netko pokuca na okno srca.
Ona otvori oči.
To je bude suze neba.

Nebo je noćas plakalo od sreće,
pomisli gledajući kako se duga
širi jutarnjim nebom.

Bojama neba sjedinjeni,
Oni misle jedno na drugo,
na oba mjesta nemir i želja
da ovo svitanje
bude svitanje spasenja.

Dijana Jelčić





slike... Miljenko Stančić


ljestve…

On i ona…

Oznake: jedna iz arhive

- 08:18 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.02.2016.

Kalež ljubavi...



Listopad odkucava na nekom
dalekom crkvenom tornju oproštaj
olovno nebo sakriva ljepotu i
azurne uspomene ljeta,
a vjetar skuplja snove
i sve prošle godine
u kalež ljubavi
da preživi nadolazeće magle
i noć vještica
i dan mrtvih.

Stavih srce na proplanak
tamo gdje jesen obara
zadnje znakove ljeta.

Izdrži srce
ostani vjerno sebi i korijenju
i rasti
izrasti iznad horizonta prolaznosti.

Tamo gore je sunce
tamo gore je beskraj i san...

Začuh bubnjeve života, to moje poludjelo srce kliče!

Volim slušati tvoje korake
kao uzbuđenje,
kao odkucaje srca,
a jesen je prosula tepih
da ne čujem tvoje odlaske,
da ne osjetim tvoju bol,
da ne vidim,
na obali rijeke vremena,
u bojama ugaslog sunca
strahove umjesto sreće.

Lastavica koja nas je u ljetnim jutrima pozdravljala je odltejela na jug. Lišće u vrtu umire samo, a ja budim tišinu koja se dugo odmarala nad željama i vičem, vičem vjetru koji skuplja snove u kalež ljubavi da ih sakrije od nadolazeće zime.

Zvijezde nad njegovim čelom ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena u njegovom zagrljaju
moja ljubav jutrom oblači sunčanu haljinu i
bdije među zvjezdama do noći
kada se srebrena i lijepa
kupa u njegovim očima.

Listopad je odkucao na nekom dalekom crkvenom tornju zaborav, a misli su zaustavljene jednim snom, jedinim snom.
Sutra će biti bolje, sutra mora biti bolje, osjećam toplinu željene istine dok sunce silazi s neba.
Prostor postaje zlatan, a ono jučer zatvoreno u strahove umire crvenilom budućih dana.

Život nam je jutros
ponudio pomirenje,
vratio porušeni most vjerovanja.

Osluškujem zadnje odkucaje mjeseca,
priroda tone u san.
Nebo nam se smiješi,
prosipa trag sreće,
jedini put kojim možemo krenuti
da nas ne progutaju strahovi.
Listopad, ispraćen zvonima,
odlazi u zaborav,
otvoramo vrata beskraju
i osjećamo miris tek
procvalih majskih ruža.

Noćas se na mojim dlanovima rađala neka nova istina, ista ona koja je bila čuvarica njegova mirnog sna.

Ljubav u srcu
miris vječnog proljeća
ljubav u mislima jedina istina,
ljubav u osjećajima znak sreće,
nevidljiv, nedodirljiv i nečujan,
ali nesalomljiv i odporan
na sve buduće jeseni.

Dijana Jelčić


kalež ljubavi

slika... Salim Ljuma




Oznake: jedna iz arhive, ljubav je pobjedila strahove

- 14:24 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>