Stajali smo na izvoru modre rijeke. Malena vrulja iz koje izvire snažna povezanost nas i svijeta. Bili smo u tuđini. Omamljivala nas je daljinom i traganjem za uzrokom bezuzročnih strahovanja…
Djete se smijalo hvatajući kapi slabašnog vrtloga koji se pretakao u vječnost. Promatrala sam sreću u njegovim očima prisjećajući se našeg susreta na prašnjavom peronu tvoga djetinjstva…
voda dolazi iz zemlje…
šapnuh riječi prepoznavanja…
Zagrlio si me. Sunce se uvlaćilo u srž osmijeha i raznosilo ga vidokrugom. Nebo je slijevalo svoje plavetnilo u izrastajuću bujicu koja je odnosila trenutke ka ušću, u pogledu nedohvatno, more. Odnoslila je suze zemlje u ocean snova… slijedili smo njen tok do njenog nestajanja iza horizonta vidljivosti…
Sutonska zvijezda je zasjala na obzoru svijesti, a jutarnja se nazirala u uspomenama. Zagrljaj početka i kraja vremena, krug mijena obilježen tišinom izvora i mirnoćom ulijevanja u vječnost…
Rijeka je kao život. Zamišljali smo njeno probijanje kroz blage obronke djetinjstva, njeno sazrijevanje u zagrljaju desetzemlja, u dodirima kulturoloških razlika i njenu zrelost obilježenu pretakanjem triangla u svitanje nove zore…
Vjetar je pjevao valcer vremena, kovitlao zvuke prvog bala na kojem zakoračismo u svijet privida. Slušali smo priče o porijeklu ispričane uz ognjiše tvojih praotaca, doživljavali beskonačnost promatrajući zvjezdano nebo u dolini rijeke tvoga djetinjstva, brali lotose iz njedara njene tišine i okićeni ljepotom uranjali u ljubačaste sutone, dočekivali purpurne zore na njenim obalama…
Rijeka je kao ljubav… vodila nas je putevima pokore, stazama konačnosti ka spoznaji bezuvjetnosti. Provela kroz klisure neobuzdanih drhtaja sudbine, izvela iz tamnih razvalina ranjene sreće, dovela u dolinu smiraja, na deltu prepuštanja snovima, u hram u kojem vrijeme ne postoji, u sfere uzvišenosti, u svoj bezvremeni svijet…
Rijeka je kao ljubav, a ljubav je život… od izvora do ušća prepun promjenjivosti, virovitosti, hirovitosti, uzburkanosti i blagosti…
