(jedna davna pjesma... iz vremena strahovanja... ova slika me prisjetla na onu mene utkanu u koprenu straha, na obodu mladog mjeseca... osjećah bognju lova i mjeseca u ritmu srca, u načelu toga vremena... )
U srcu titraj žudnje za vrtlogom beskraja,
oluja ruža odvaja elegiju prošlosti
od rapsodije trenutka,
ubija riječi osude, ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove snova u očima.
Umire tužaljka u ružičnjaku sna,
očaj na izvoru traganja,
ružino trnje u tkivu vremena,
lahor novog svitanja
briše tragove
tihog umiranja.
U duši jecaj zatišja,
u bezglasju rapsoda.
balada ljubavi.
Ćutim poljubac sa mirisom proljeća,
na usnama sveta hostija,
tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca univerzuma.
U srebru njegove kose
zrno prastarog pepela,
uzlet Fenixa
u ljepotu ove ljepote.
Sjedinjujem misli u jednu jedinu
za tebe moj pjesniče,
za tebe napuštam staze dušogrizja
i uranjam u vrtloženje novih privida.
Iza nas ostadoše krhotine boli,
u suncu naslutih zlatno znamenje,
prođoh kraj čuvara vremena
pomilovah ti lice
da ubijem svoju nesreću
i oživim tvoju sreću.
Na žalu vjerovanja,
u hramu sanjarija
zagrljaj pijeska i pjene
porađa biser nadanja.
Na žrtveniku svitanja,
iz krletke bezdušnosti
izlijeće bijela golubica,
gasi vatre noćnim morama,
topi snjegove,
tu drevnu grobnicu
tek naslućenom
proljeću.