dinajina sjećanja

subota, 11.02.2017.

Izgubljeni trenuci...



Ovo je moja davno napisana poruka pred Valentinovo... poruka svim ljudima svijeta... ne gubite trenutke sreće uzaludno čekajući neki bolji trenutak... pa šta onda ako sutra nikad ne dođe...






Ljubav je stvorila svijet, ljubav je sloboda koju sputavaju norme, zabrane i osude ukalupljenih pravila odgoja i kultorološke evolucije. Utapljajući se u ograničavanju, u nametnutoj grižnji savjesti, u okovima civilizacije i uskraćenosti prauzora gubila sam vezu sa suštinom. Živjela sam u kavezu mediokritetskog morala. Osjećala nedostatak slobode. Bila pripitomljena, pristajala na otuđenost od ognjila patosa, na život bez strasti i žudnji. Postajala sam latentna opasnost samoj sebi.
Izgubljeni trenuci, ustaljena paradigma, život se događao izvan mene.
Iznenada vidjeh u suzi na dlanu vremena prelamanje zrake sunca i objavu promjene obrasca. U jednom jedinom trenu se dogodio preokret, prevrat, revolucija, rat svjetova, slom i pobjeda. Na monitoru duše je iskrio vremeplov. Vidjeh sebe u odorama porijekla. Vidjeh perivoj djetinjstva iz kojeg sam kao lastavica poletjela ka bespuću skupljajući izlomljene linije srca. Upletena u mrežu sitnih didaskalija ispisanih rukom neke siluete koja me neumorno pratila, živjela sam tekst koji je izgubio svoju izvornost. Prazna slova na zaslonu svijesti, težina neživljenog trena, beznadnost života, troličje sebstva. Kao Comedia dell arte. Presvlačeći odore, improvizirajući radnju, igrala sam razne uloge pred nevidljivim auditorijem života.
Sladunjavost prošlosti je prelazila u gorčinu sadašnjosti, u vrijeme bez stila, bez avangarde, bez epohe. Virtualna praznina se ovijala oko duše i odvlačila me u bezdan mediokritetstva. Stajala sam na oštrici trenutka koji je lebdio na tkivu Gordijevog čvora. Sunoćavalo se, zlatna kugla je odlazila ostavljajući purpurni trag sjećanja u duši. Mjesec je prosuo srebreni prah na zamagljene slike prohujalog vremena. Odlučila sam se na predavanje nečemu bezimenom, ali mom, nečemu bezuvjetnom utkanom u iskon instiktivnog samoosjećanja. Preživljavala sam intimno razotkrivanje u fragmentima, skidala sloj po sloj taloga sjećanja, uranjala u fokus Heraklitove vatre, u nesputanost početka svijeta.






Ti si izašao iz zaslona sna i progovorio jezikom života. Usmjerio si moje razuzdane misli i utkao ih u zlaćanu spiralu koja je počela titrati dinamikom osjećaja. Zavoljeh tvoje riječi bez izvornog značenja. Izgovorene tvojim usnama postajale su lastavice koje su donosile znakovlje prestanka ratovanja i objavljivale proljeće sna. Na dlanu vremena vidjeh kako se prelomljena linija srca preobražava u svilenkastu nit koja me izvela iz labirinta razbijenih zrcala. U praskozorju svijesti odjenuh svjetlost boje vjenčanice kojom Sofija kiti mladi dan i stadoh pred žrtvenik u hramu ljubavi.

Čekao sam te stoljećima, šapnuo si stavljajući dijadem od perli u dušu.

Čekala sam te eonima, odgovorih stavljajući znak vjernosti u tvoje srce.

Na dlanu, u suzi zaostaloj iz vremena oluje ruža, vidjeh prelamanje sunčane zrake. Sudbina mi darova mač, svjetlosnu zraku kojom probih opnu samosažaljenja i zakoračih u kukuljicu samokritičnosti.

Ljubav je uvijek bila tu. Nisam je osjećala, tugovala sam za izgubljenom srećom. Šaputala je, objavljivala se titrajima duše.

Bila sam gluha, nisam joj pružala šansu da me oplemeni svojom nježnom snagom.

Dijana Jelčić




srednja fotografija ... Jasna Marcelić... druge dvije iz našeg albuma

Oznake: valentinovo, poruka, sreća

- 08:18 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.02.2016.

Ispisujemo ljubav...



Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?

Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje meda?

Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?

Bio si bezimen,
nestvarno stvaran u snovima
bio si poeta moje snovitosti,
u zbilji potapljan u zaborav,
izranjao na obali sunoćja,
oči su sjale među zvjezdama,
nestvarno stvaran jahač
mjesečeva glasa,
bio si bog vjetra,
Eol u krilima Hermesa,
donosioc nečujnih poruka
sa dalekih obala oceana sna.

Spuštao se na hrid,
darovao mi suze
umirućih školjki,
ponekad jecao u pjesku vremena,
urlao u krošnji spoznaje.

Bio si rapsod na stazama
noćnih lutanja,
nestvarno stvarno htijenje
uzaludnih nadanja,
utjelovljenje voljenja.

U nestvarno stvarnom
pripadanju iluziji
oćutih ljepotu svitanja
bezimenih godina,
nisam ih brojala.
Nije bilo važno,
osjećala sam,
sudionici smo iste imaginarije,
vrijeme nije radilo protiv nas.

Vidjeh na stijeni uklesan žig
strpljenja,
znamen neprolaznosti ,
otkucaj srca kamena,
vrijeme zaustavljeno
u nestvarno stvarnoj zbilji.

Nas dvoje,
beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.
Nas dvoje nestvarno stvarni...

Dijana Jelčić... kolaž stihova iz zbirke „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA,Zagreb, 2014.






JEDNOM ĆE IZ MOG GROBA IZRASTI BEZBROJNI CRVENI TULIPANI
I GORJET ĆE RUMENIM PLAMENOM.

NE ČUDI SE TOME, O NAJLJEPŠA,
SJETI SE KOLIKI JE SILAN ŽAR LJUBAVI TEBI POSVEĆENE
GORIO U NEKOĆ ŽIVOM ČOVJEKU,
KAD MRTAV JOŠ TOLIKO PLAMTI.

Zdenko Jelčić...




u Ludbregu, 12. 02. 2016... poetska večer "Ispisujemo ljubav"...




Oznake: valentinovo, dan ljubavi, ljubav

- 07:47 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 13.02.2016.

Promocija...



Čuvena Ofelijina pjesma: Sutra je blagdan svetog Valentina; svi će se probuditi u ranu zoru, i ja mlada pohrlit ću prozoru tvome. Ti ćeš se tad dići i brzo mi otvoriti vrata. Djevojka će ući, a kad iziđe - djevojka više biti neće. (W. Shakespeare: Hamlet, prijevod J. Torbarine)






danas promoviramo "Tebi ljubavi za Valentinovo" međunarodna zbirka ljubavne poezije u izdanju KULTura sNOVA, Zagreb...

do sada su izdane mnoge, moje pjesme su u tri zbirke... evo pjesama...



Apologija ljubavi…

Ljubav je tražila riječi,
obranu u nanosima zla,
u sazvučjima bijesa i mržnje,
u pitanjima bez odgovora.

Ljubav u
izvanjezičnom prostoru,
u vrisku neobuzdane nevjere.

Iznošene su činjenice
bez pokrića.
Jednočlana porota,
bez lica,
je odlučivala.

Zar je sve bila zabluda?
Istina gurnuta u zaborav?

Riječi su lebdjele u zraku i
kao izbezumljene ptice
tražile gnjezdo spokoja,
uzaludno pokušavale
razbuktati
vjerovanje u san.
Titrala je punoća praznine,
gušila uzdahe,
zrak je bio narazumljiv.

Uzaludno bi bilo
poricanje grijeha,
uzaludno je opijelo
nečemu čega nema.

Ljubav na stupu srama,
čeka da brezovina plane.
Tišina joj je jedina obrana,
Šutnja braniteljica.
Bijeg iz okrutnosti urlika.
Neizgovorene riječi,
kao ptice,
bjegunce iz stvarnosti,
njima je sve događaj vječnosti,
provlačenje kroz tjeskobu patnje, .
do prastare čistoće.

Tišina poniženja,
želja da osjećanje
ostane bezimeno,
da buknu uspomene
prizorom stare priče.

Dvoboj bezdana i srca,
bezdušna dubina izdaje
i san u kojem vjekuje istina.

Dijana Jelčić


U vrtlogu…

tražim središte,
nepobitnu istinu
o prazagrljaju
iz kojeg se rodio
svijet.

Nebo pahuljama
grli Zoru.
Kontemplacija
ljubavnog čina,
vrhunac ljepote,
pojedinosti nestaju,
nestvarno stvarna
vizija ljubavi.

Plešem
u strukturi
kaosa.

Bestjelesna sam,
odiljam se u
paralelne svjetove,
u skrivenu stvarnost,
u dubinu
tvoga pogleda.

Osjećam katarzu,
nježnost povratka
u budnost.

Osvanulo je bijelo jutro.

Dijana Jelčić


U zvuku vjetra utjeha neba...

Otrovana dahom samoće
razgovarah sa neznancem,
vizijom čovjeka, prividom pjesnika…
zvao me u igru umirenih sanja.

Dan je zalazio za planinu,
srce se uspinjalo, padalo
i usnulo pod zvjezdama
nasmiješenog neba.

Čujem budnost, iluziju sebe na vratima srca,
Iluziju njega na vratima uma...
dva usamljenika
pod nevidljivom svjetlošću...
jedno pod svjetlom omamljujuće čežnje.
drugo pod ledom zatomljene žudnje.

U zvuku vjetra utjeha neba,
u zvuku orgulja utjeha mora.

Želim da zora porodi ljubav,
da joj sunce pročešlja kosu.

U bljesku jutrenja
oćutjeh poljubac.
Dođi u san, budi sjaj sunca, budi sol na koži i bjelina žala.
Dođi u san i budi rastvoreno jedro.
Daruj mi je školjku, ključ snovitih daljina...

Dijana Jelčić


slika... Ophelia (1889) di John William Waterhouse

Oznake: promocija, valentinovo, ljubav, poezija

- 12:12 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>