U traganju za sobom...
Kao što se slikar impresionizma ne koristi obrisima predmeta, tijela i lica nego nam njima predstavlja svoju viziju stvarnosti, tako impresionistički psiholog briše granice ljudske osobnosti i rasipa njene spone, proučava česticu po česticu tvari od koje je osobnost sazdana.
Čitajući „traganje za izgubljenim vremenom„ osjetih snagu terapije impresionističkog psihologa. Proust je uranjajući u sebe spoznao da nije jedan jedini čovjek, nego iz trenutka u trenutak kolona ljudi koji se titrajima oka mjenjaju, bivaju drugačiji, čas strastveni, pa onda ravnodušni, pa ljubomorni, sretni, nesretni, kolona osobnosti skrivenih u njegovoj nutrini.
Tko sam ja?
Ono što sam danas je tek posljednji sloj nedovršenog ustrojstva u neprestanom gibanju.
Ponekad mi se čini, dočitavajući Prousta, da je njegovo vrijeme Protej, božanstvo koje ima tisuće lica, amfibijsko biće koje istovremeno uranja u prošlost i sadašnjost i naslućuje budućnost.
Književni kritičari su mu često zamjerali da je "bergsonizirao" literaturu. Elan vital je u tom vremenu bila pokretačka snaga mnogih mislioca, a Proust svom štivu daruje osobnost i životnost. On utjelovljuje ideje, vremenu daje prostornost i postaje suvremenikom stoljeća u nekoj skrivenoj nadi da bi tako mogao izbjeći smrt.
Smrt je za njega samo pojavnost gubljenja sjećanja, a on se želio sjećati i sjećao se i nije dozvoljavao vremenu da mu pobjegne. Prošlost je nemoguće promijeniti, ali utjelovljena u sadašnjem trenutku ona postaje izazov za sljedeći.
Ustrašena svojom nepostojanosti i nepostojanošću svijeta koji se urušava pod plimom vremena, potražih oslonac u emotivnom pamćenju. Slično Proustovom anonimnom spavaču u polusnu osjetih nesnalaženje u prostoru, ispreplitanje sjećanja i zbilje, vrtloženje misli i osjećaja, kovitlac svih mojih osobnosti.
Slike davno zaboravljene oživješe snom. Slike velikih majstora, koje pamtim iz muzeja žive u meni bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije titraju strunama uspomena, a ljubav me tišinom poziva da se vratim u stvarnost.
Osjetih da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznah da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj iz trenutka u trenutak ima strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.
Dočitavajući poglavlje u kojem Proust opisuje osjećaj okusa kolačića Madlein utpoljenog u čaj, spoznah, može se osjetiti okuse, mirise, zvukove, vidjeti boje, doživjeti dodir bez upotrebe vanjskih osjetila, otkriti svoju qualiju, ono najintimnije stanje duše, samo treba naučiti svjesno ponirati u sebe sama i oslikati impresionističku sliku svoje nutrine, osjetiti prelamanje i refleksiju unutarnjeg svjetla, nazirati odbljeske svojih duševnih stanja i onda doista moći izgovoriti...
da to sam ja danas u sumi godina, u romoru tišine zelene rijeke...u njenoj smaragdnoj kapljici... u sjećanjima na ljepotu prvih susreta... utjelovljena u moći sadašnjeg trenutka.
Dijana Jelčić
U traganju Oznake: Marcel Proust, iluzije, impressionizam, ljubav
|
