Možda je u snu...
Možda je, u snu, ruka
sijača zvijezda
probudila zaboravljenu muziku
kao zvuk beskrajne lire,
i do naših usana dopro je ubogi val
malobrojnih istinskih riječi.
Antonio Machado
Život je igra sjećanja i iluzija. Volim te izmišljaje u izmišljajima. Kao u zrcalu, promatram sliku u slici. Vidim djetinjstvo u sljezovoj boji, magija ljepote se proteže u nedogled. Pisanje o njoj je zagonetno, prijeti preuveličavanjem, jer sjećajući se bujaju nježni osjećaji. Osjećanje osjećaja ljubavi prevladava, daruje prividu dimenzije. Sva moja lica, uplakana i nasmijana, tužna i sretna žive u ovom trenutku. Proces sjećanja je sličan procesu katarze. Treba ga osjetiti, uhvatiti se u koštac s njim, odabrati i pamtiti one trenutke koji su bili presudni za ovo ovdje i ovo sada.
Koji je trenutak bio značajan, možda najznačajniji u našem dozrijevanju? Postoje li preklapanja naših životnih putova, koračanja istim tragovima?
Dolazimo iz različitih smjerova. Ti iz doline zelene rijeke, ja iz plavih daljina. Znakovi kraj puta mladosti se susreću na rondou tek dotaknute zrelosti. Zajedno smo započeli ciklus sazrijevanja. Krenuli ka istom cilju, ti poetikom misaonosti, ja misaonom poetikom.
U čemu se razlikujemo? Ti glumcem u sebi dotičeš teme razarajućih razmjera i zgušnjavaš ih u bitak pjesništva. Bio si i ostao pjesnik trenutka. Ja sam ostala vjerna znakovima neba. Još uvijek se izgubim u širinama zvjezdanih misterija. Ti me prizemljuješ ne lomeći mi krila za sljedeći let.
U čemu smo slični? Dotičemo se izmaštanim pentagramima nedodirljivih osobnosti i gradimo ikosaeder kovitlajućeg zajedništva. Volimo sjećanja. Rado se vraćamo u dolinu tvoje mladosti. Tamo je početak sreće. Slušamo tišinu močvare. Zaustavljamo se na obali rijeke i šutimo. Neretva se rukavcima širi u deltu i slijeva u more. Uživamo stajati na vratima beskraja. Panta rei, život se kotrlja ka ušću, odživljeni trenuci se pretaču u poeziju kapi.
Na rouletti zbilje se kockamo slovima, izmišljamo riječi, igramo se njima. Davni izmišljaji ožive u novima. Ne zapisujemo, samo pamtimo rečenice nagomilane u izljevima radosti. Sada se ta nenapisana priča odigrava na sceni sjećanja.
Pokušavam, ne mogu je sročiti u tekst. Slike se vrtlože u zrcalu pamćenja.
Lijepe su.
Vjeruj mi.
Dijana JelčićOznake: sjećanja, iluzije, riječi život
|
