dinajina sjećanja

četvrtak, 04.01.2018.

Odaja tišine...






„Ja držim vrlo mudrim ono keltsko vjerovanje da su duše onih koje smo izgubili zarobljene u nekom nižem biću, u kakvoj životinji, biljci ili neživu predmetu, i tako stvarno izgubljene za nas sve do onoga dana, koji za mnoge nikad ne osvane, kad se dogodi da prođemo pokraj nekog stabla, da dođemo u posjed nekog predmeta koji je njihova tamnica. Tada one uzdršću, zovu nas, i čim smo ih prepoznali, čarolija je nestala. Mi smo ih oslobodili; one su pobijedile smrt, pa se vraćaju i opet žive s nama. Isto tako je s našom prošlošću. Uzaludan je trud kad je sviješću kušamo dozvati u pamet; svi su napori naše inteligencije uzaludni: ona je sakrivena izvan njezina područja i dometa, u nekom materijalnom predmetu (u uzbuđenju koje bi taj materijalni predmet u nama mogao izazvati), ali taj nam predmet ostaje nepoznat. I samo o slučaju ovisi da li ćemo taj predmet prije smrti susresti ili nećemo.“
Marcel Proust; U traganju za izgubljenim vremenom...







Proust je pisao ono što je osjećao... u njegovim rečenicama se naslućuje ono nedodirljivo i neusporedivo u nama... danas nazvano filozofskom qualiom... metafizikom uma... kada su neurofiziologa Wolfa Singera pitali je li na svom putu kroz tkivo ljudskog mozga naišao na sjedište duše odgovorio je...
ne, duša još uvijek spada u područje metafizike... u nju mramo vjerovati...

Robert Penrose je napisao knjigu „Shadow of Mind“... sjene uma... upitah se... je li to duša?

Svi se mi u nekom djeliću života izgubimo u lutanju i traganju za izgubljenim vremenom… kod mene je to trajalo petnaestak godina… od rastanka sa prvom ljubavi do spoznaje osjećanja osjećaja ljubavi u nutrini sebe… pisala sam žalopojke, tražila krivca izvan sebe… bila uvjerena da mi neki sudbinski inkub krade snove… budila sam se iz noćnih mora
i u odaji tišine razgovarala sama sa sobom… sa titrajućim strunama neopisivog, nedodirljivog, neusporedivog djelića.

Tišina se čuje… to su disonance u slijedu suzvučja nas i prohujalog vremena …

Dušo moja napusti na tren fiziku i odlutaj metafizikom ka izvorištu iluzije. Rastrgaj tminu trenutka, razderi košulju tmini i dozvoli mi da budem bezdušni lutalica jesenjim alejama, da gazim tepihom listopada ne osjećajući umiranje, da koračam koridorima vremena ne sluteći njegovu prolaznost. Napusti kalvariju svakodnevice, oslobodi se krletke u kojoj zločudan virus, neumorna, duga sjena prošlosti, ždere tkivo sanja i stvara entropiju, guši postojanje. Ukradi komadić neba i daruj ga njoj, lutalici tuđim životima, posveti njneno buđenje. Rastjeraj crne ptice iznad njenog obzora, oslobodi je kaosa, ucrtaj joj puteve ka suncu.
Ne dozvoli joj izričaj laži… kao sve se dogodilo prije našeg vremena… obuzdaj njenu prevaru ljepote… zbog nje… ne zbog tebe i mene…
Poleti u nedogled, dotakni oblake, pretoči ih u bisernu kišu i posveti ovo jutrenje. Preskoči dugu, uroni u fontanu svjetla i oplemeni ovaj suton. Ne boj se dušo moja, ne boj se pustolovine, tragaj za tkivom ukradenog sna. Ne odustaj kada osjetiš bol. To samo srce prekače svoj svakodnevni ritam i pokušava ubrzati vrtloženje nutarnjeg vretena. Slobodna si draga moja, odleti ka vrhu planine i donesi mi Kohinor u kojem se prelama sjaj toplog zlata i zrcali sreća. Sada zatvaram dveri čujne čulnosti, uranjam u tišinu osjetila, budim stranca u sebi i dozvoljavam mu da me brani od uljeza u trenutak.
Čekat ću tvoj povratak u pleme bijelih ptica, strunama misli ću ispisivat težinu bezdušnosti, kukičati novu šifru genoma, slušati poruke bezdušnih skitnica dok u jednom svitanju bijela golubica sa maslinovom grančicom u kljunu najavi kraj potopa.


Bio je to sladunjavi izričaj mene bjegunice iz stvarnosti. A onda se dogodio Proustov željeni susret, ne s predmetom nego s bićem. Oslobodih se sjena prošlosti, vratih se u zbilju.


Do toga trena bijah ranjiva,
otrovana dahom samotnice,
omamljena riječima bez odjeka,
izgovaranim na rubu nadanja,
u kaosu nepostojanja,
a onda izronih iz utrobe neosjećanja,
uronih u nutarnju tišinu
i osjećajući sebe
osjetih njega.





Dijana Jelčić… iz još neukorićene zbirke priča „Umijeće vremena“ 1987- 2007…
- 2007…

Oznake: Marcel Proust, odaja tišine

- 07:07 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.02.2016.

U traganju za sobom...




Kao što se slikar impresionizma ne koristi obrisima predmeta, tijela i lica nego nam njima predstavlja svoju viziju stvarnosti, tako impresionistički psiholog briše granice ljudske osobnosti i rasipa njene spone, proučava česticu po česticu tvari od koje je osobnost sazdana.

Čitajući „traganje za izgubljenim vremenom„ osjetih snagu terapije impresionističkog psihologa. Proust je uranjajući u sebe spoznao da nije jedan jedini čovjek, nego iz trenutka u trenutak kolona ljudi koji se titrajima oka mjenjaju, bivaju drugačiji, čas strastveni, pa onda ravnodušni, pa ljubomorni, sretni, nesretni, kolona osobnosti skrivenih u njegovoj nutrini.

Tko sam ja?

Ono što sam danas je tek posljednji sloj nedovršenog ustrojstva u neprestanom gibanju.

Ponekad mi se čini, dočitavajući Prousta, da je njegovo vrijeme Protej, božanstvo koje ima tisuće lica, amfibijsko biće koje istovremeno uranja u prošlost i sadašnjost i naslućuje budućnost.

Književni kritičari su mu često zamjerali da je "bergsonizirao" literaturu. Elan vital je u tom vremenu bila pokretačka snaga mnogih mislioca, a Proust svom štivu daruje osobnost i životnost. On utjelovljuje ideje, vremenu daje prostornost i postaje suvremenikom stoljeća u nekoj skrivenoj nadi da bi tako mogao izbjeći smrt.

Smrt je za njega samo pojavnost gubljenja sjećanja, a on se želio sjećati i sjećao se i nije dozvoljavao vremenu da mu pobjegne. Prošlost je nemoguće promijeniti, ali utjelovljena u sadašnjem trenutku ona postaje izazov za sljedeći.

Ustrašena svojom nepostojanosti i nepostojanošću svijeta koji se urušava pod plimom vremena, potražih oslonac u emotivnom pamćenju. Slično Proustovom anonimnom spavaču u polusnu osjetih nesnalaženje u prostoru, ispreplitanje sjećanja i zbilje, vrtloženje misli i osjećaja, kovitlac svih mojih osobnosti.

Slike davno zaboravljene oživješe snom. Slike velikih majstora, koje pamtim iz muzeja žive u meni bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije titraju strunama uspomena, a ljubav me tišinom poziva da se vratim u stvarnost.

Osjetih da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznah da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj iz trenutka u trenutak ima strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.

Dočitavajući poglavlje u kojem Proust opisuje osjećaj okusa kolačića Madlein utpoljenog u čaj, spoznah, može se osjetiti okuse, mirise, zvukove, vidjeti boje, doživjeti dodir bez upotrebe vanjskih osjetila, otkriti svoju qualiju, ono najintimnije stanje duše, samo treba naučiti svjesno ponirati u sebe sama i oslikati impresionističku sliku svoje nutrine, osjetiti prelamanje i refleksiju unutarnjeg svjetla, nazirati odbljeske svojih duševnih stanja i onda doista moći izgovoriti...

da to sam ja danas u sumi godina, u romoru tišine zelene rijeke...u njenoj smaragdnoj kapljici... u sjećanjima na ljepotu prvih susreta... utjelovljena u moći sadašnjeg trenutka.

Dijana Jelčić






U traganju

Oznake: Marcel Proust, iluzije, impressionizam, ljubav

- 12:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>