Marketing
Odaja tišine...
„Ja držim vrlo mudrim ono keltsko vjerovanje da su duše onih koje smo izgubili zarobljene u nekom nižem biću, u kakvoj životinji, biljci ili neživu predmetu, i tako stvarno izgubljene za nas sve do onoga dana, koji za mnoge nikad ne osvane, kad se dogodi da prođemo pokraj nekog stabla, da dođemo u posjed nekog predmeta koji je njihova tamnica. Tada one uzdršću, zovu nas, i čim smo ih prepoznali, čarolija je nestala. Mi smo ih oslobodili; one su pobijedile smrt, pa se vraćaju i opet žive s nama. Isto tako je s našom prošlošću. Uzaludan je trud kad je sviješću kušamo dozvati u pamet; svi su napori naše inteligencije uzaludni: ona je sakrivena izvan njezina područja i dometa, u nekom materijalnom predmetu (u uzbuđenju koje bi taj materijalni predmet u nama mogao izazvati), ali taj nam predmet ostaje nepoznat. I samo o slučaju ovisi da li ćemo taj predmet prije smrti susresti ili nećemo.“
Marcel Proust; U traganju za izgubljenim vremenom...
Marcel Proust; U traganju za izgubljenim vremenom...
Proust je pisao ono što je osjećao... u njegovim rečenicama se naslućuje ono nedodirljivo i neusporedivo u nama... danas nazvano filozofskom qualiom... metafizikom uma... kada su neurofiziologa Wolfa Singera pitali je li na svom putu kroz tkivo ljudskog mozga naišao na sjedište duše odgovorio je...
ne, duša još uvijek spada u područje metafizike... u nju mramo vjerovati...
Robert Penrose je napisao knjigu „Shadow of Mind“... sjene uma... upitah se... je li to duša?
Svi se mi u nekom djeliću života izgubimo u lutanju i traganju za izgubljenim vremenom… kod mene je to trajalo petnaestak godina… od rastanka sa prvom ljubavi do spoznaje osjećanja osjećaja ljubavi u nutrini sebe… pisala sam žalopojke, tražila krivca izvan sebe… bila uvjerena da mi neki sudbinski inkub krade snove… budila sam se iz noćnih mora
i u odaji tišine razgovarala sama sa sobom… sa titrajućim strunama neopisivog, nedodirljivog, neusporedivog djelića.
Tišina se čuje… to su disonance u slijedu suzvučja nas i prohujalog vremena …
Dušo moja napusti na tren fiziku i odlutaj metafizikom ka izvorištu iluzije. Rastrgaj tminu trenutka, razderi košulju tmini i dozvoli mi da budem bezdušni lutalica jesenjim alejama, da gazim tepihom listopada ne osjećajući umiranje, da koračam koridorima vremena ne sluteći njegovu prolaznost. Napusti kalvariju svakodnevice, oslobodi se krletke u kojoj zločudan virus, neumorna, duga sjena prošlosti, ždere tkivo sanja i stvara entropiju, guši postojanje. Ukradi komadić neba i daruj ga njoj, lutalici tuđim životima, posveti njneno buđenje. Rastjeraj crne ptice iznad njenog obzora, oslobodi je kaosa, ucrtaj joj puteve ka suncu.
Ne dozvoli joj izričaj laži… kao sve se dogodilo prije našeg vremena… obuzdaj njenu prevaru ljepote… zbog nje… ne zbog tebe i mene…
Poleti u nedogled, dotakni oblake, pretoči ih u bisernu kišu i posveti ovo jutrenje. Preskoči dugu, uroni u fontanu svjetla i oplemeni ovaj suton. Ne boj se dušo moja, ne boj se pustolovine, tragaj za tkivom ukradenog sna. Ne odustaj kada osjetiš bol. To samo srce prekače svoj svakodnevni ritam i pokušava ubrzati vrtloženje nutarnjeg vretena. Slobodna si draga moja, odleti ka vrhu planine i donesi mi Kohinor u kojem se prelama sjaj toplog zlata i zrcali sreća. Sada zatvaram dveri čujne čulnosti, uranjam u tišinu osjetila, budim stranca u sebi i dozvoljavam mu da me brani od uljeza u trenutak.
Čekat ću tvoj povratak u pleme bijelih ptica, strunama misli ću ispisivat težinu bezdušnosti, kukičati novu šifru genoma, slušati poruke bezdušnih skitnica dok u jednom svitanju bijela golubica sa maslinovom grančicom u kljunu najavi kraj potopa.
Ne dozvoli joj izričaj laži… kao sve se dogodilo prije našeg vremena… obuzdaj njenu prevaru ljepote… zbog nje… ne zbog tebe i mene…
Poleti u nedogled, dotakni oblake, pretoči ih u bisernu kišu i posveti ovo jutrenje. Preskoči dugu, uroni u fontanu svjetla i oplemeni ovaj suton. Ne boj se dušo moja, ne boj se pustolovine, tragaj za tkivom ukradenog sna. Ne odustaj kada osjetiš bol. To samo srce prekače svoj svakodnevni ritam i pokušava ubrzati vrtloženje nutarnjeg vretena. Slobodna si draga moja, odleti ka vrhu planine i donesi mi Kohinor u kojem se prelama sjaj toplog zlata i zrcali sreća. Sada zatvaram dveri čujne čulnosti, uranjam u tišinu osjetila, budim stranca u sebi i dozvoljavam mu da me brani od uljeza u trenutak.
Čekat ću tvoj povratak u pleme bijelih ptica, strunama misli ću ispisivat težinu bezdušnosti, kukičati novu šifru genoma, slušati poruke bezdušnih skitnica dok u jednom svitanju bijela golubica sa maslinovom grančicom u kljunu najavi kraj potopa.
Bio je to sladunjavi izričaj mene bjegunice iz stvarnosti. A onda se dogodio Proustov željeni susret, ne s predmetom nego s bićem. Oslobodih se sjena prošlosti, vratih se u zbilju.
Do toga trena bijah ranjiva,
otrovana dahom samotnice,
omamljena riječima bez odjeka,
izgovaranim na rubu nadanja,
u kaosu nepostojanja,
a onda izronih iz utrobe neosjećanja,
uronih u nutarnju tišinu
i osjećajući sebe
osjetih njega.
Dijana Jelčić… iz još neukorićene zbirke priča „Umijeće vremena“ 1987- 2007… - 2007…
Post je objavljen 04.01.2018. u 07:07 sati.