dinajina sjećanja

četvrtak, 31.03.2016.

I ništa više...




Događa se vrijeme
i dani nedogađanja,
naizgled
utihnu cvrčci u krošnji svijesti,
zanijemi srce,
oslijepi duša.

U bisagama uma
prevara ljepote,
samotnost jahačice
perivojem snovitosti,
tuga bjegunice iz zbilje,
bijes bezrazložne buntovnice.

Dah ljubavi daruje primirje,
kao ljepota behara zatitra osjećanje,
njena odsutnost postaje bliskost,
ples suprotnosti oplemeni tkanicu,
magija nas drži na okupu,
zagrljaj svjetla i tmine,
sna i zbilje.

Uskovitla se kozmos,
događaju se noći i dani,
kao svjetlost u polju izgubljenih pogleda,
kao amuleti sreće u nježnosti cjelova,
kao šum vjetra u hvojama proljeća

i ništa više.

Dijana Jelčić

fotografija... Jarun u proljeće

Oznake: proljeće
- 07:47 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 30.03.2016.

Kćeri ljubavi...



Pod drvetom spoznaje sjedi naša pramajka i šapuće mi:

Promjeni obrazac, zaustavi jecaje za suncem mladosti, razotkrij mit koji žene prati tisućljećima, stani pred svoje unutarnje zrcalo i pomiri se sa činjenicom da je vrijeme cvjetanja završilo, ali nemoj pristajati na tromo vrijeme čekanja kraja bez uzbuđenja, bez žudnje, bez čuđenja i znatiželje. Ljubav, boginja sretnog trenutka, vučica koja bdije nad našom ženskosti, je majka i žena u svakoj ženi.

Mi smo kćeri Ljubavi i nosimo u sebi Afroditine gene. Mi smo "osuđene" da budemo i ostanemo boginje trenutka u kojem ljubav postaje kruna življenom životu. Osjetimo Jerihonsku ružu u dubini duše, taj čudesni splet sreće, znanja i vjerovanja. Izađimo svijesne sebe i svojih godina pod koplja dnevne svjetlosti, zagrlimo sunčani trag koji će nas uzdignuti na tron koji nam je Magna mater ostavila u naslijeđe, budimo i ostanimo znatiželjene, željne spoznaje, pune čuđenja, budimo ono što jesmo žene sa spletom godina u sebi, sa cvijetom uskrsnuća koji se ugnjezdio nevidljiv, ali postojan, u našim srcima koja nikada ne stare.

Dijana Jelčić

Jerihonska ruža

Oznake: Afrodita
- 07:47 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 29.03.2016.

Misaona slika boli...



"Post iucundam iuventutem, post molestam senectutem nos habebit humus"
Gaudeamus igitur....., "

studentska himna, koju smo pjevali na samom pragu života, već nas je upozoravala na poteškoće koje nas očekuju u starosti. Uvriježeno je mišljenje da je starost, to nezaobilazno predvečerje svih života, uvijek povezana sa bolovima i neugodama koje oni nose sa sobom.

A kada počinje starost? Počinje li već pri porodu ili tek onda kada počnemo osjećati, neugodne, promjene, na i u tijelu?

U grčkoj mitologiji postoji znamenita zagonetka o starosti, vezane uz Sfingu i Edipa:

"Koje biće ujutro hoda na četiri, u podne na dvije, a naveče na tri noge?"
Jedino je Edip znao pravilno odgovoriti:
" Čovjek kao djete puže, kao odrastao hoda na dvije noge, a u starosti se, pri hodu, pomaže štapom."

Taj odgovor je zadovoljio Sfingu, spasio građane Tebe od prokletstva, ali nije dovoljno objašnjenje za drugu zagonetku koja do danas nije riješena.

Kada doista počinje proces starenja?

Ono što mi danas najčešće povezujemo sa starosti je postepena nepokretljivost zglobova, ukočenost mišića i na koncu bol, a zbog nje sve veća nepokretljivost cijelog tijela koja završava degenerativnim procesima hrskavice, kostiju a time i zglobova.

"Bol je neugodan osjećaj, unutar organizma, u pravilu uvijek praćen neugodnim osjećajem, negativnom senzualnom energijom, u obliku vegetativnih i motoričkih reakcija različitog intenziteta."

Ovo je suhoparna definicija boli koja ne objašnjava ni uzrok, ni razlog, niti uvjete njenog nastajanja.





Picassova slika guernika zrcali neopisivost i neusporedivost osjećanja osjeća bol... Pojavnost boli opisujemo onako kako osjećamo, bridi, peče, svrdla... jednostavno boli... neusporedivost tog osjećaja
se najbolje dokazuje Proustovim mislima....

Što su madeleine, zna svaki čitalac, ali okus koji su ostavljale u Proustovom sjećanju je samo Proustov. Okus madeleine u jedno prozračno, ljetnje jutro, uz topli čaj i miris cvjetnog vrta obiteljske kuće, poetično i dinamično opisan je, ipak, samo Qualija Prostovog osjećaja okusa.

Dok pišem, pored mene na stolu je čaša mlijeka, a kroz prozor ulazi jutarnje sunce u moju sobu. Qualia mog vizuelnog doživljaja je nedjeljiva, a isto tako niti qualia okusa mlijeka niti qualia šuma koji nastaje u mom grlu pri gutanju. To je ono najsubjektivnije u meni, ali i u vama ako se pokušate sjetiti okusa jabuke u ustima ili mirisa dunja s bakina ormara. To su naša osobna duševna svojstava.

Jedno takvo svojstvo je i osjećaj boli. U tom kontekstu, bol postaje veza između naše svjesti i mjesta gdje ju osjećamo, objašnjiva samo nama samima, našim misaonim i emotivnim umom.





Ja zamišljam bol kao prostor u kojem je nestalo mog osobnog ritma. Zamišljam je kao prostor koji se u mom tijelu razvio tuđim ritmom, koji se sukobljava titrajima moje životne energije.
Bol, ta "nezvana gošća" u mom tijelu, zatvorena u prostoru, koji je sama stvorila, svojim, meni tuđim ritmom, postaje moj nedjelotvorni pokret.

Geometrija moga tijela je narušena mojom krivicom i bol se uselila u te ruine kao beskućnik u razrušenu kuću.
Bol se širi u onim djelovima tijela koje nisam prije svjesno spoznavala, pa sada počinjem osjećati taj prostor kao neugodu. Mogu ga opisati, kao ubod nožem, kao pulsiranje krvnih žila, kao pečenje, kao udarac tupim predmetom, kao boranje svrdlom, itd. No taj opis još uvijek nije dovoljan da budi isti osjećaj u osobi kojoj ga opisujem. Tako bol ostaje samo subjektivni doživljaj Qualia, sindrom nepoznatog porijekla, uzrokom promjena mojih duševnih stanja.

Bol postoji u prostor- vremenu moga tijela kao jedinstven doživljaj, a svakim njenim ponavljanjem postaje novi razarajući događaj za geometriju tijela i pokreta. Zglob do zgloba, ruina do ruine, novo oblikovani prostor- vrijeme bez mog ritma i dinamike, bez harmonije i sjedinjenja unutarnje i vanjske ravnoteže, a ja to osjećam samo kao bol.

Tako mi postaje jasno da je to osobno iskustvo, za mene verbalno uporedivo, ali nije izjednačavajuće. Čini mi se da bol, ta nezvana gošća u mom tijelu svaki puta oblači novu haljinu i skrivajući se iza krinke otvara novi krabuljni ples mojih osjećaja.

Dijana Jelčić... "Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb, 2006.

ovaj tekst posvećujem...
našoj dragoj @Lastavici... nadam se pomoći će joj pri oslobađanju osjećaja boli...

Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta, Bol
- 07:37 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.03.2016.

Blagdanski ručak u troje...





Iz rascvjetanog ljiljana izranja vizija,
rasap bjeline, miris vremena.
Utiha vječnosti
u jecaju umiruće školjke,
u drhtaju kaosa.





Na blagdanskom stolu kruh,
iz marijanskog amuleta,
iz simbolike dostojanstva
izranja ljepota.




Podnevno sunce uranja u prostor,
iluzija predvremena,
bjelina bez staza,
bez tragova,
carstvo tišine,
muk pjene i vrisak poroda.





Dašak neizgovorljivih osjećanja,
svijet anime candide,
moćnice nemira
i blizina majke.





Vidim sebe u ogledalu
mamu i tebe
u tkivu snovitosti,
utjelovili ste heraldiku,
grboslovlje sreće,
svjedočanstvo ljubavi.





Bio je to uskrsni ručak u troje... na prozoru Anđeo, u srcima ljubav...





i svi oni koji jučer fizički nisu bili s nama...



Dijana Jelčić

Oznake: uskrsni ručak
- 08:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.03.2016.

Uskrsnuće ljubavi...



Uskrs, vrijeme ljubavi, vrijeme buđenja, vrijeme pupanja novog života! Osjećam proljeće u srcu. Osluškujem, proljeće je skriveno u žuboru daleke vode koja vječnim tonovima miluje naša srca, vječnoj muzici svjetlosti koja hrani naše duše. Uskrsnuće je u srcu, u kojem cvrkuću ptice i treperi vjetar mirisom sna. Ako ne osjećate radost, ako se ljubav skrila u maglovitom sjećanju, ako mislite da vas je sreća napustila , ako više ne vjerujete u sama sebe i u ljude, ako.....danas je dan koji slavimo već stoljećima, dan uskrsle LJUBAVI, dan okrunjenja, dan kraljice snova, dan u kojem život kapa s neba, jezdi nad nama kočijom okićenom cvijećem, pupoljcima ljubavi. Sjećam se vremena oluje ruža i traganja za izvorom ljepote... odakle dolazi ljepota?

Danas znam, iz ljubavi i sigurna sam, umrli bi da se nismo davne 1986 susreli... neka bude od danas do vječnosti, jednostavno ljubav...

Odložimo danas sve tmurno, mrsko, otrovno, mračno i pustimo LJUBAV da nas omami ljepotom nekog davno zaboravljenog sna. Sanjajmo budni ljepotu postojanja, prođimo bez boli križni put spoznaje, proživimo uzdignute glave tisućljetno raspinjanje na križu, osluhnimo NJEGOVE zadnje riječi, oprostimo svima koji su nas raspinjali, bićevali, oprostimo i veselimo se uskrsnuću. Osmjehnimo se jutru uskrsnuća i osjetit ćemo čarobnost postojanja. Pogledajmo kroz prozor, vani se priroda smije. Jutros su u vrtu među cvijećem proklijali simboli života u kojima se iskri ljubav.




Pokucajmo na ljusku, u njoj možda spava neki predivan san. Smjeh se spustio u san, osmjenimo se jer priroda se u proljeće uvijek smije, priroda nas zove, poslušajmo, smjeh dolazi s neba simfonijom svjetlosti i slijeva se mirisima u pupoljke, bojama u tek naslućene latice. Slušajmo kako raste trava i čuti ćemo glas istine, glas naših pradjedova. Ljubav širi svoje ruke i grli nas ljepotom života, lakoćom postojanja, vječnom svjetlosti sretnog trenutka u kojem se sjedinjuju svi zvukovi, svi mirisi i sve boje bezvremena.

Dok ovo pišem osluškujem daleki glas djetinjstva, oluju poezije, ruža i uskršnjeg jutra:

"Ustani iz noći obeshrabrenosti i umor će nestati iz tvoga srca, ovo jutro je puno sunca, puno ptica i cvijeća. Probudi se iz zimskoga sna nevesela bivanja, zakorači u novo proljeće. Ustani kao nekada kad si još bila djete veselja i sreće, prošeći vrtom u ovom svitanju i potraži skrivene simbole života. Zaviri u grm tek procvalih lješnjaka iz svakog popljka će ti se nasmješiti jedan od tvojih već zaboravljenih snova. Maleni zeko je noćaš poklanjao snove i skrivao ih u djelove tvoga srca. Nasmješi se jutros, rastopi smijehom led sa smrznuta srca i učini ga spremnim za Ljubav."


Prošetah godinama, prisjetih se djetinjstva i vjerovanja u legendu, u nešto neobjašnjivo i nevidljivo, nešto što je ostvarivalo moje djetinje želje i ostavljalo ih u tek probuđenom vrtu u dubini srca.
Sada u mislima ulazim u perivoj srca, u ovo tek naćeto proljeće i smijem se jer sam osjetila koliko je ljepote skriveno u mojim sjećanjima, osmijehujem se danu koji se rađa, suncu koje se nazire na istoku i najavljuje mi sretan trenutak u kojem živim uskrsnuće LJUBAVI.

Sretan Vam Uskrs drage prijateljice i dragi prijatelji...

Dijana i Zdenko Jelčić






Oznake: Sretan Uskrs, umrli bi da se nismo susreli
- 07:07 - Komentari (34) - Isprintaj - #

subota, 26.03.2016.

Let sa oblacima...




Krenuh stazama izmaštanog svijeta,
besmrtnom poezijom usnulih sanjara,
uzletjeh u krošnju razgranatog vremena,
uronih iza oblaka,
dotaknuh veo istine,
tajanstvenu koprenu što skriva
sva neodživljena uzbuđenja,
univerzum anđela vatre.

Oćutih rasipanje strasti,
osjetih bdijenje u snu,
lucida trenutka,
susret sa kratkom smrti,
povratak u budnost i
buđenje sunca,

Divno osjećanje,
umjeće letenja sa oblacima
nad pučinom vječnosti,
nad pjesmom mora
uvijek istom,
a drugčijom.

U dubini snovida
bljesak jutrenja .
odraz života,
romor prolaznosti i trajanja,
susret noći i dana
blaga bliskost usana,
a nad zagrljajem
neumitnost slijevanja
vremena.

Dijana Jelčić

Oznake: i pad je let
- 07:47 - Komentari (34) - Isprintaj - #

petak, 25.03.2016.

Isti parfem...




Čekala sam susret. Pitala sam se koliko samoće moramo odživjeti da bi dotaknuli blizinu, lutala gradom sanjajućih knjiga, prebirala tajne ljubavnih zanosa, zaustavljala se u sonetima, živjela u baladama, osjećala njihov ritam. Ćutila, nije moj. Geometrija poezije je svijet tuđih istina, a ljubav je bdijela u kutku moga svemira. Strpljiva u svojoj uzvišenosti dozvolila mi je vrijeme sazrijevanja u njenoj tajni. Samozatajna, bila je odmor mom umornom srcu. U vremenu oluje ruža dozivah vrijeme rađanja, vrijeme sazrijevanja, vrijeme tugovanja.

Shvatih vrijeme je rijeka, vrijeme je ptica na žici, vrijeme na svom letu eonima ostavlja tragove svoje prolaznosti. Lutah svjetovima, tražih vrata vremena. Uzaludnost se ogledala u trenutku i ja spoznah vrijeme je tu, u meni.

Sjećanja su se gomilala, stvarala kaos u mislima i neusklađenost osjećaja. Dozivale su me plave daljine, pisala sam tugaljive pjesme. U jednom svitanju stavih napisano u torbu beskućnika i krenuh u potragu za očima boje snova.

Grad u kojem sam odrasla me dočekao Suncem. Koračala sam poznatim ulicama. Zaustavih se Talijinom hramu. Oživješe moje djetinje tajne. Ti si sjedio u kutu i čitao knjigu koju si odnio kao znamen na susret u vlaku. Spuštena pogleda si šapnuo.

Osjećao sam da ćeš danas doći. Koža je zatitrala željom za zagrljajem, na tvojim usnama su sjale kapi meda, budile žudnju za poljupcem. Osjetih izljevanje znoja srca.

Vrijeme je trenutak i dogodilo se vrijeme zrelosti. Upoznah jednu drugačiju sebe.

Imaš još uvijek isti parfem, govorio si dižući pogled.

U tvojim očima vidjeh siluetu tajne skrivene u kutku mog svemira.





A parfem nisam mjenjala... jučer ga ponovo dobih na dar...

Dijana Jelčić



Oznake: Chanel
- 18:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.03.2016.

U Gestemanskom vrtu...




U titraju vječnosti kovitlac sjećanja. Na stolu kruh i vino. U cenakulu oproštaj, posljednja večera pred trodnevje tišine. Bila je to noć krugova, noć neizrecivih osjećanja. U bezriječju naslućenih istina začudnost tajnovitih puteva ka hramu ljubavi.

Noć bez Mjeseca, bez pustolova koji srebrom blaži tminu. Noć bez zvijezda.

Sjale su u sjećanjima, sjale su nad tvojim čelom iza kojeg se kovitlala žudnja…

U komadiću šutnje oćutih uspomenu na ulazak čovjeka u svetu zemlju… u kaleidoskopu vječnosti se prelamaju boje, izranjaju slike. Prognanstvo čovjeka iz rajskog vrta i molitva spasenja u Gestemanskom vrtu. Gestemanska ura, molitva ubrizgana u otkucaje nutarnjeg sata, krugovi utkani u žrtvu čovjeka za čovjeka… osjetih sklad patnje, boli, vjerovanja i ljubavi…

Ovo je bila noć rastrgnuća koprene iza koje se krila izdaja…

Hoće li glasanje pjetla ubiti ljubav?...

vidjeh sjenu izdajice… šuljala se koridorom mraka… vidjeh Judin poljubac... strahotu izdaje...

Utihnula su zvona… Tišina para uši…

Možemo li sprijećiti smaknuće?… promijeniti legendu?… upitah tebe i sebe…

Na žrtveniku noći je izgarala želja… shvatih, put pokore je neizbježan put ka uskrsnuću istine… u prelamanju mojih boja vidjeh slike otrgnute iz prastarih zapisa… iz sjećanja čuvara svetog groba… iz svjedočanstva neuništivosti ljubavi…

Ovo je bila noć Danteovih krugova i tišine. Vrijeme poezije i uzašašće ka izvorištu ljepote.





Dijana Jelčić



slike... Leonardo da Vinci... posljednja večera
Andrea Mantegn... Isus u Gestemanskom vrtu

Oznake: Gestemanski vrt, Gestemanska ura
- 07:07 - Komentari (36) - Isprintaj - #

srijeda, 23.03.2016.

Zrcalo spokoja...




U jednom davnom snu, u dubini tmine sjećanja, u susretima sa sjenkama koje su blijedile u zrcalima duše vidjeh sebe zagrljenu tugom. U pejsažu svijesti osluškivah pjesmu umiruće ptice, u oluji ruža tražih trnje kako bih mekoćom dlana ublažila bol srca. Lutala sam koridorima svetišta spoznaje, divila se bjelini mramora. Svjetlost se pretakala u tminu postojanja i crnoj neboji oduzimala snagu. San o snu onih snova koje više nisam mogla u sebi probuditi. Uzaludno sam tražila svemirsku širinu, a kroviše samosažaljanja se spuštalo sve niže i niže. Zrak je postajao sve gušći, entropija u duši, kaos u srcu. Ni svijeće nisu dogorijevale u mojoj blizini. Gasile su se od mojih uzdaha i nisu ostavljale željene sjenke na zidovima trenutka. Bila sam sklupčana u krilu vremena i umirala bez prestanka. Smrt je bila okrutno daleko, a broj mojih koraka još nije naslućivao kraj životnog puta. Sivilo se rasipalo dušokrugom, a sunce je zalazilo prije nego je dotaknulo zenit moje svijesti. Crno- bijela arhitektura hrama u kojem potražih spas je zasjenila kristalne suze neba, a na mojim obrazima su se zaustavljale kapi razmrvljenog bola i nestajale u porama lica bez osmijeha.

U perivoju iza granice moga pogleda je tutnjao život ali su zvukovi zaobilazili moje uši, nisu moglu prodrijeti u odaju tišine jer sam na okna postavila prigušivače svijesti. Znala sam da negdje u dohvatnoj blizini sjaje oči boje djetinjih snova. U arkadama sjećanja sam osjećala toplinu njegova daha, ali nisam imala snage izaći iz sebe same, nisam imala snage razbiti krletku u koju sam zatvorila dušu. U jednom praskozorju svijesti dotaknuh beživotni mramor spoznaje, osjetih njegovu dušu, naslutih kolanje svete krvi, dozvolih srcu da diše i zakoračih u zamak samoosjetilnosti.


Anima candida, kristalno jasna slika čuvarice hrama tišine, zatitra u zrcalima svijesti. Vidjeh oris duše u ogledalu spokoja i sjetih se mita o prelijepom Narcisu. Bijela boja, kojom svjetlost kiti dan, se prelamala u prizmi spoznaje i odjevala trenutak u dugin spektar. Danas se sretna prisjećam tog crno- bijelog vremena, proživljavam još jednom sivilo samoće, razmišljam što učiniti sa tim osjećajnim slikama, pitam se treba li ih baciti u Letinu rijeku zaborava, ali onda se ipak odlučujem za nezaborav, za djelić moga života bez kojega ne bih bila ova koja jesam, žena sa buketom uspomena u srcu.

Zatvaram ih u škrinju sjećanja.

Dijana Jelčić




Zrcalo spokoja


Oznake: zrcalni neuroni, samoća i ljubav
- 07:37 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 22.03.2016.

Poezija vode ... (Za svjetski dan vode)




Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza.

Niz tvoje lice sada teku rijeke
za nečim dragim što bez traga ode
a oči boje meda kriju lijepu tugu
i neku čudnu poeziju vode

Od mene samo sjećanje ti osta
i jedna rijeka za ljubavi što vapi
i nešto malo izmrvljena bola
i čudna, čudna poezija kapi.

Dlanovi neba padaju sve niže
i mrtva ljubav u osvit novog dana
a sve su, sve su jači zagrljaji kiše
i stara pjesma starih oceana

Da ja sam umro i više me nema
na mome grobu tek trubadur piše
u tvojoj kosi tuga vjetra spava
i čudna, čudna poezija kiše.

Zdenko Jelčić





Voda osjeća, ona čuje, možda vidi, ali sigurno pamti i sjeća se, tvrdi nam današnja znanost. Ispitivanjem kristala vode, znanstvenci su zaključili da kristali vode mjenjaju svoj oblik pri "slušanju" glazbe.

Pri jednom od eksperimenata je primjećeno da Bethoven- ova 9- ta. simfonija navodi kristale vode da se oblikuju u jedinstveni devetokraki kristal.

Kako voda zna da je to bila baš 9- ta simfonija?

Voda sama zatvara krug svog postojanja, iz mora odlazi u oblake, iz oblaka kao suze neba kaplje u rijeke, iz rijeka se vraća čovjeku, a iz čovjeka odlazi ponovo u rijeke, oceane, oblake. Protiće nezaustavljiva između prepreka na putu. Bat tuđih koraka je ne može smrskati, niti je bodež može probosti. Najmoćniji mač na svijetu ne može ostaviti ožiljka na njoj.

Čovjek izrasata u plodnoj vodi, u njoj oživi, u njoj se razvija do trenutka ulaska u svijet svijetlosti i zraka. Voda je energija, živo biće, jedinka na nivou molekule, energija koja mijenja svoje oblike, ali nikada ne nestaje. Voda osjeća, razumije, pamti. Prolaskom kroz čovjeka, ponovo se vraća u prirodu, susreće sa drugim molekulama pa tako širi i izmejnjuje podatke zapamćene u vremenu kada je bila u čovjeku.

Ovo je moje slobodno razmišljanje o memoriji vode. Tako si objašnjavam kako voda pamti tonove, kako sazna i osjeti, čuje 7 ili 9- tu Bethovenov- u simfoniju. Kasnije ih ponovo prepozna i razlikuje te po njihovom ritmu i tonovima svoje kristale oblikuje u sedmero ili devetokraki kristal.

Tek kada nastane suša, kada ožednimo osjetimo njenu važnost. Kada kiše ne prestaju, kada se rijeke razliju tada osjetimo njenu moć.

Voda pamti i naša duševna stanja, osjeća ono što mi osjećamo pri slušanju glazbe. Iskoristimo ta nova saznanja. Poslušajmo glazbu koja u nama budi ljepotu i lakoću postojanja, probudimo uspavane kristaliće vode u sebi.

Osjetimo njeno djelovanje, to je jedan od oblika samoizlječenja, voda je život.


Dijana Jelčić



poezija kapi



Oznake: svjetski dan vode, poezija vode
- 07:07 - Komentari (34) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.03.2016.

Apoteoza pjesništva... (svjetski dan poezije)



Davna Goranova proljeća, vrijeme u kojem je poezija titrala u zraku, je u nama ostavilo trag. Lukovdol i Zagreb, davne šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća. Apoteoza pjesništva, uzdizanje stiha u božanske sfere.

Sjećam se, igrali smo se riječima, maštali o dosegnuću Parnasa, natjecali se međusobno. Pisali smo pjesme.

Sjećajući se Ilijade iskušavali se u heksametru.

...Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja Peleju sina... Pokušavali smo utkati dugi i kratki slog, pronači smisao za arzu i tezu, izgovorom iskukičati homersku ljepotu. Bezuspješno.

Lomili smo jezik izgovarajući napisano, ritam srca se gubio u ritmu strofa. Nismo uspjeli stvoriti herojski stih. Nismo odustajali.
Vernisažem osjećajnih slika smo promovirali ljubav. Razbijali smo govor svakodnevice, oslobađali se ustaljene strukture razgovora, slijevali je u lepršavost metaforike, širili granice međusobne razumljivosti. Poetikom uramljivali naše vrijeme u igru sa nemogućim, u spajanje nespojivog, u novonastajuću naraciju svijesti. u življenje etike i estetike, egzistencije i esencije, pokreta i kruga.
Filozofiju melankolije smo preobražavali u mudrost radosti. Rušili smo stara obličja, stvarali nova. Izranjajuća arhitektura naših misli je postajala preslika naših sanja, vječnna dvostruka poruka istosti, istoznačni zov različitosti. Negaciju jednoumlja i nametnute konvencije smo pretakali u simbole permanentnog dvojstva.

Dočekali smo svanuće istine, prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog, bez traganja za plavim daljinama. Shvatili smo, one su tu, u nama, u riječima kojima darujemo smisao, u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena, u milostivosti sudbine koja nas je obdarila blizinom, u osmijesima prijatelja, u naklonosti svijeta u kojem živimo ljubav.


Dijana Jelčić






slika...Jean Auguste Dominique Ingres, Homerova apoteoza, 1827.Louvre, Pariz.


Oznake: svjetski dan poezije, Goranovo proljeće, Homer
- 06:26 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.03.2016.

Oda proljeću...




Blještava na ljubičastom nebu Luna, zaljubljena u boga Sunca, pleše svoj vječni ples. U žudnji za zagrljajem oni zaokružuju dan i ostavljaju trag ljubavi u našim srcima.

Jutros je nečujna kao nježnost
kraj mog uzglavlja skupljala snove
personificirana želja
proteklih godina...

Osjetih sunce na obrazu
i nestajanje granice između
sna i dana koji se rađa...

Nećujna kao nježnost
s buketom novih snova
silueta nećeg nestvarnog
odlaskom ostavi samo
Ljubav pokraj kreveta

Vječna glazba odvaja zvukove prošlosti
od žamora trenutka,
ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove snova u očima.

Poljubac sa mirisom proljeća ubrzava san,
na jeziku tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca vremena.

Pišem pjesmu nad pjesmama
sjedinjujem sve misli u jednu jedinu.
za tebe čudesna ljepoto ove ljepote,
za tebe uranjam u trenutak slobode.

Iza nas ostade zemlja napuknutih zrcala,
prođoh kraj stražara vremena
pomilovah ti lice
da ubijem svoju nesreću
i oživim tvoju sreću.

Još snena gledam kako nestaje noć, kako se sklapaju latice tog plavog cvijeta, bijela golubica zoblje zvijezde, a anđeo ljubavi objavljuje dolazak proljeća.

Dijana Jelčić

"Umijeće vremena" 1987- 2007.




Pjesma s proljeća


Oznake: proljeće, ljubav, san
- 07:07 - Komentari (34) - Isprintaj - #

subota, 19.03.2016.

Ne osjećajući proljeće...



Ubi dušu gravitacije... istina je, mi volimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli voljeti. Uvijek ima pomalo ludila u ljubavi. Ali uvijek ima i pomalo uma u tom ludilu, uvijek ima ludila u metodi kojom se koristimo. Vjerovao bih samo u onoga Boga koji bi se znao igrati. A kad sam vidio svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, temeljnog, dubokog, svečanog. To je bila duša teže, duša gravitacije zbog koje padaju sve stvari. Ubija se ne gnjevom nego smijehom. Naprijed, hajde idemo ubijati dušu gravitacije! Naučio sam koračati, otada dozvoljavam sebi trčanje. Naučio sam letjeti i otada ne dozvoljavam da me najprije netko gurne da bih krenuo s mjesta. Sada sam lak, sad letim, sad vidim sebe pod sobom, sad se Bog igra kroz mene. "

Friedrich Nietzsche.




Željela sam odagnati pamćenje. Sjećanje ima moć putovanja kroz vrijeme, vječnu povratnu kartu u trenutak. Otužna spoznaja bjegunice. Otišla sam u nepoznatom pravcu, u daljine. Trčala sam poljima punim mirisa ne osjećajući proljeće, lutala gradom snažnih vjetrova, odmarala se na salinama oceana. Konture uspomena su bile tu, utkane u plavetnilo neba, u kliktanje galebova, u pjeni morskih valova, u šapatu vjetra. Gledale su me iz oblaka, iz romora kiše, iz bijelih pahuljica. Tugovala sam odbjegla od sebe u prostranstva nepostojećih želja, u krajolike nepoznatih žudnji. Bila sam izgnanica iz topline, prosjakinja na dlanu trenutka, pustolovka bez truna ludila, bez godišnjih doba, uhvaćena u zamku netalasanja.

U ravnodušju svijesti je umirala nada. Korizma i put pokore, obnavljajuća katarza i pokušaj samoizlječenja. Zaustavih se na rubu bezdana, korak do ništavila, do pada u mediokritetsko samosažaljevanje.

Ubi dušu gravitacije, nietzscheanski imperativ kojim se uči letjeti, barem u snovima. Prestala sam spavati, samo sam sanjala, sanjala sam letenje. Lebdjela sam iznad sebe same, odvajala se od stvarnosti, od dušogrizja koje me proganjalo, od raspuknuća ljubavnog zanosa. Bdijenje je trajalo. Uvijek me dočekao Mjesec. Dugo sam drugovala s njim. Ispijali smo zajedno gorku medovinu mojih žudnji za očima koje sretah u neprospavanim noćima. Voljela sam te susrete iako su bili tek privid, lijepa vizija bez pokrića.

Glas je stigao kasnije, svjetlost je uvijek brža. Stigne iznenada i najavi oluju osjećanja. Razumjevala sam govor munja i gromova, čekala prolom oblaka. Nebo se nasmiješilo poezijom kapi. Bilo je to divno buđenje iz snovite budnosti.

Proljeće je objavilo uskrsnuće ljubavi.

Vratih se sebi…

Dijana Jelčić, zbirka priča „Umijeće vremena“ 1987- 2007.







Oznake: Nietzsche, proljeće, Botticelli
- 06:56 - Komentari (28) - Isprintaj - #

petak, 18.03.2016.

Vrtlog svijesti...



Uvjereni smo da sami, svijesno donosimo odluke i da onda dosljedno njima djelujemo u svakodnevnom životu. To je za nas samo po sebi razumljivo. Rijetko tko dolazi na ideju da mi ne radimo uvijek ono što smo odlučili, nego se svjesno odlučujemo za ono što već činimo.
Neurofiziolog Benjamin Libet je ispitivajući različite akcione potencijale u mozgu došao do zaključka, ipak postoji Freudovo podsvjesno " Ono", koje komunicira s mozgom prije čovjekove svijesne odluke.



Pogledajte sliku i recite sami sebi koga vidite na njoj. Vidite li na njoj mladu lijepu ženu ili staricu?

Zagledajte se dobro i vidjet ćete da osoba na slici mijenja izgled. Sa slike vas pozdravljaju i mlada žena i starica. U vašoj glavi se upravo odvija revolucija vaše svjesne spoznaje.


"Oni koji proučavaju neurofiziologiju čovjekovog intelekta nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima."
Penfield


U beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što mi nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću. Iz spiralne dinamika neurona izranjaju naše osobnosti, naše želje, naša stvaralačka snaga, naši osjećaji i naša misao o svemu tome.

U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj, kaže nova znanost o mozgu i potiče me na razumjevanje te izjave. Postavljam si pitanja da bih na njih pronašla odgovore.
Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi?
Šta mi to osjećamo kada milujemo dragu nam osobu, svoje dlanove ili je to pak njegova koža?
Šta osjećamo kada nam se usne spoje?





Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja
zapletoše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne
ozon sreće
a nebom je klizila ponoć
šireći miris
navlažene svile.



Poezija izrasta iz osjećaja koje ne znamo i ne možemo opisati. Mozak pri tome radi, stvara nove sveze kojima pretvara krv u šampanjac u našim žilama, ali ja još uvijek ne znam osjećam li ja moje dotaknute usne ili tvoje?
Gdje se nalazi okus čokolade?
U čokoladi samoj ili u mojoj glavi?
Zašto ja ne volim čokoladu?
Zbog njenog okusa ili zbog nekog novog sklopa nastalog okusom čokolade u mojoj glavi?

Noćas je vjetar
odsvirao requem
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja
i odnio pepeo strahova
Noćas sahranih boli
na groblju bezimenih
na horizintu vrisnu zora
slaveći Fenixov let.


Poezijom već godinama pričam priču o revoluciji u mojoj glavi, revoluciji izazvanoj riječima koje šampanjac u mojim venama pretvaraju zamrzlu rijeku punu strahova.

Što se događa u mojoj glavi kada sam tužna?
Što je to što moje misli pretvara u poeziju suza?
Zašto prestajem plakati kada mi njegov osmijeh dotakne obraz?


"On osmjehom obrisa suze
s moga obraza
i reče mi
ja sam tu ali
ja sam umoran
budi kraj mene
budi tu
dozvoli mi
da budem kraj tebe
da ne budem sam"


Pišući poeziju, osjećam istinitost tvrdnje... naš mozak i misaono- osjetilno- osjećajno u nama djeluju zajedno, tu u univerzumu uma iz trenutka u trenutak se događa revolucija, vječni i neprekidni rat svijetova.


"Zatvorih njegov šapat među dlanove
i podignuh ruke ka izlazećem suncu
i vidjeh dva srca sjedinjena
u ovom velikom svjetskom ratu."


Da, rat svijetova, ta tajanstvena revolucija se događa u našim glavama, tu na vrhu svijeta u maglovitom oblaku snova se odvija cijeli naš život.

„Odakle dolazi ljepota“ Dijana Jelčić- Starčević, zagreb, 1987
„Umijeće svakodnevnog pokreta“ Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006

revolucija

Oznake: spiralna dinamika
- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.03.2016.

Jesi li sretna?



Zaustavljali se svijet u prostornosti upitnika?… u tom polukrugu s repom i točkom na kraju.

U traganju za odgovorom zamišljam njegovu nestrpljivost, podsmijeh u njegovom oku prepunom sjena mogućih brljanja, pokušaja dokućiti enigmu iza koje ponosit stoji. Oživljavam njegove oči kojima želi proniknuti u putanju razmišljanja, u izvorište besmisla po kojem kopam tražeći smisao. Dotiće osjećanja, ostavljajući sjenu nad željom koju pretačem u tragača. Dozvoljavam joj da uroni u bit pitanja, da se preruši u hermeneuta, da mi protumači bitnost.

Promatram taj zavijutak na zaslonu svijesti, osmišljavam ikonografiju razgodka, zaustavljam misao na njoj. Uspoređujem je sa uskličnikom. Njegovo porijeklo je riječ… io… radost… ! … njegova ikonografska jednostavnost zrcali emociju izrečenog, osmišljava snagu imperativnog izričaja…

jesi li sretna?… budi sretna!…

Igram se pitanjem i željom. Izgovaram pitanje sa sumnjom u glasu, sa zazorom od odgovora i želju sa bezbroj uskličnika u intonaciji…

usklicima radosti… i pritajenim strahom…

Želja se možda neće ostvariti, sakrit će se kao riječ… zašto… iza nestrpljivog zavijutka.

Živim nadmetanje sebe sa sobom… pitanje… želja… naredba sebi… sreća… tražila sam je izvan sebe… zdušno… ustrašeno…

Tragala sam za njom u pijesku vremena, skupljala je u prahu na kristalnim rešetkama vidokruga. Sanjala je budna. Vidjela je u sutonskim siluetama i svitanjskim sjenama, a ona se skrivala u odgovoru na pitanje…

Jesli li sretna?… ugnježdena u riječi ispred uskličnika… jedno jednostavno… jesam! …

Zaustavilo se uzaludno traganje za njom. Ona je bila uvijek tu… u meni… u onom „Ja“ sam sretna! …

Danas je odjevam mnogoriječjem. Darujem joj bezbroj imena, mjenjam njenu geometriju. Bojim je bjelinom snijega, nevinošću njenog trajanja u meni. Osjećam prelamanje njenog svijetla u ljubičasto sunoćavanje i purur zore…

Čutim njene reakcije na riječi izgovorene melodijom srca i tonovima uma. Osjećam njeno obličje skrojeno po mjeri nutrine…

Zrcali se u osmijehu. Vidim je u ogledalu kada šminkam lice i spremam se za kronologiju dana. Promatram je u zrcalu kada se odjevam za snove…

Sreća je u meni. Odabrala sam tu maksimu kao znamen života.

Utkala je u stih… zavoli dan u kojem se budiš… zavoli misli i sjećanja… dozvoli srcu da diše…

Dijana Jelčić

jesmo li sretni?

Oznake: o sreći i ljudima
- 12:21 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 16.03.2016.

Kamen ima dušu...



Daorson...

Prijeteća praznina
života bez strasti,
bez titraja,
bez pomaka.

Praznina ne postoji,
rekoše mudraci.
Postoji,
dragi moji,
začaurena u strahu.

Postoji
u plesu dugih sjena,
bezdanu na litici svijesti,
želji neispunjenoj ,
u nedohvatnoj budućnosti
ubrizganoj u užas ponora.

Bojali smo se,
bježali iz vremena,
u njedrima trenutka
poželjeli zaustaviti sunce,
i ravnodnevicu.

U gradu,
među megalitima
uronismo u mir.
Kamenje je zaokružilo
svjetlost,
sjene plesale,
a mi čekali zagrljaj
kraja i početka.

Sjene su nestale,
sunce ostalo,
kalendar vječnosti,
oganj kozmosa,
ti i ja
i duša kamena.

Odživjeli smo
putovanja,
oduprli se iskušenjima
i vratili u zbilju.

Miris masline,
i postelja,
svjedočanstvo vjernosti,
trenutka tišine
i ljubavi.

na


Kamen ima dušu rekoše davno prije našeg vremena Daorski mudraci. Koračah zmajevom linijom ka gradu iznad zelene rijeke. U reljefu ucrtano božanstvo, u vjetru glas Harmonije.
Zaglušuje opijelo pokori koje slušah, zarobljena u tminama bezdana. U kataleksi elegije ispisane tihovanjem izostavih kraj. Započeta katarza je kovitlala zastranama i pretakala ih u pehar pročišćenja. Živjela sam golgotu i ćutila znoj umornog srca.
Promatram sjaj obrednog ognja na oltaru nebeskog svetišta. Širi se kroz krošnju vremena stvarajući iluziju nepostojeće osamljenosti u tišini samoće.
Privid magične ogrlice, šapat duše kamena i bljesak jutrenja.
Mlada svjetlost puni sve, iz tmine prošlosti, zaostale duševne praznine i svojim titrajima objavljuje slavlje čulnosti na gozbi osjetila. Možda ću uskoro uspjeti ispuniti kataleksu nedovršene elegije i baciti je u rijeku zaborava.

Radimlja...



Radimlja mi odgovara glasom kamenog spavača...

Ti ne znaš da put od tebe do mene nije isto što i put od mene do tebe
Ti ne znaš ništa o bogatstvima skrivenim za tvoje oči
Ti ne znaš da meni je mnogo više nego što misliš sudbina namrijela i dala
Nakanio si da me po svaku cijenu uništiš a nikako da nađeš istinski put do mene
Shvatam te - čovjek si u jednu prostoru i jednu vremenu što živi sam, tek sad i ovde
I ne zna za bezgranični prostor vremena u kojem se nalazim prisutan od dalekog juče do dalekog sutra
Misleći o tebi
Pa ni to nije sve
Mehmedalija Mak Dizdar, Kameni Spavač - Putevi ...


Spavač porućuje svakome pojedinačno, otkrijte svoju izvornu prirodu i to u vječnom sukobu sa samim sobom, protiv sebe utopljnim u dogmatizmu i ideologiji.

Povjerovah mu...u Radimlji osjetih... kamen ima dušu...

Dijana Jelčić




Oznake: Daorson, Radimlja, nestvarno stvarni, mak dizdar
- 08:38 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 15.03.2016.

Medresa sna...



Medresa, muslimanska srednja i visoka vjerska škola... @ Razmišljanja jedne žene me svojim jučerašnjom pjesmom prisjetila ovog teksta... i jezika koji nisam razumjevala... a onda se dogodilo čudo... susretoh dječaka očiju boje sna... poveo me u zemlju sevdaha i behara... u teatar sjena, naučio da voda u šadrvanima dolazi iz zemlje... naučio me slušati tišinu...


Uronih u rijeku sjećanja i osjetih protok vremena. U kapima se zrcale prohujale godine. Pitam se koliko kapljica će još dotaknuti ovaj trenutak spoznaje.




Netko se pakosno smije. poziva me u Karađoz, u teatar sjena. Na početku nema slika, samo ispisane riječi koje se slijevaju niz zidove hrama i nestaju u jecaju tišine. Zaustavljam se u praznini, oko mene plešu marionete, govore nerazumnim jezikome neke meni nepoznate divljine.

Što se to događa na pozornici ovog trenutka buđenja?
Što li se krije iza kulisa koje zamagljuju pogled i odvraćaju me od istine?

Marionete plešu svoj đavolji ples i pretaču svjetlost u sjene stvarnosti. Dodiruje me kaplja sjete i odnosi u neko drugo vrijeme. Nestajem iz sebe same, nema me u trenutku. Lakrdijaš triumfira osmijehom lažnog naklona. Tišina postaje nesnosna. Nema me, a znam da sam tu. Osjećam kako stanićje jeca neizgovorenim istinama. Stvarnost se gubi u maglovitom oblaku koji lebdi nad teatrom sjena. Iza kulisa se uzdiže zlatna hostija i najavljuje kraj predstave. Srce se budi iz trnoružicinog sna.

Đulistanom se širi miris ruža, a iz šadrvana pršte kapi iz utrobe vremena, rađaju se novi trenuci.
Tko sam ja u ovoj nenapisanoj priči?
Koji dio mene uzmiće i nestaje u stranicama knjige koja ne postoji na regalima naše kućne biblioteke?
Živim li neki prošli život utkan u neku drevnu inkarnaciju?

Budim se i čujem zvuke neke daleke glazbe koja me vraća u stvarnost. Na obroncima svjesti iskri jutrenje. Ulazim u koridor mlade svjetlosti. Teatar sjena nestaje.

Vidim sebe u odori praskozorja, vidim rađanje ljubavi. Ti ulaziš u trenutak darujući mi buket nježnih pupoljaka na čijim laticama bjlešte kapi jutarnje rose. Dlanom uklanjaš mrežu koju je lakrdijaš spretno spleo oko mene i bacio u bezdan nepostojanja. Pretvorio me u siluetu one davne žene koja je sanjala ćilibarski pogled dječaka očiju boje sna. Poljupcem otklanjaš kapljice gorčine sa mojih usana i daruješ mi okus medovine rođene na obroncima zelene rijeke u kojoj smo slušali tišinu.

Sjećam se početka priče. Vodio si me ulicama svoga djetinjstva i uveo me u medresu sna, u hram znanja, ljubavi i vjerovanja.

Deja vu.


Dijana Jelčić



Medresa sna




Oznake: medresa, šadrvan, ulistan, karađoz
- 08:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.03.2016.

Međuigra...



ili je ipak sve zbog Einsteina...

Proljeće je na vidiku. Sunce se javlja ranije, usrećuje nas osmijeh neba. Volim taj valcer svitanja, interludij tmine i svjetla.
Želim titrajem oka zaustaviti prolaznost ljepote, međuigru noći i dana zatvoriti u ovaj trenutak budnosti i darovati joj dušu.

Osjećam snagu ponavljajućeg plesa sna i zbilje, tankoćutnost vretenice koja strunama lazura sklada bijelu rapsodiju jutrenja.
Zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli vremenu da poteče. Šapćem sama sebi promatrajući odmatanje klupka svjetlosnih niti i zaobljavanje prostora u dimenziju budnosti. Pokušavam nemoguće učiniti mogućim, osjetiti istinitost konstante te brzine.

U ovom jutru se rodio otac formule koja je promijenila našu misaonost i našu osjećajnost. Energija je masa puta kvadrat brzine svjetlosti, reče Einstein. Masa i energija su istost naše zbilje. Prelaženje jednog u drugo ostvaruje pojavnosti našeg trajanja u vremenu.

Osluškujem glazbu. Einstein je volio glazbu, svirao je violinu. Ljubav je bila pokretačka snaga njegova uma, njegova kreativnost je osmislila četvrtu dimenziju, svjetlošću zaobljeno prostor- vrijeme naše svjesti.

Osjećam, izjednaćuje se materija i energija, slijeva se jedno u drugo, postajem bestjelesna.
Kada naši dlanovi, poludjeli od žurbe, jedan drugom oduzimaju dodir, osjećam nestajanje i nastajanje, umiranje i rađanje. U interludiju, u međuigri sna i zbilje akt kreativnosti pokreće mašineriju naših htijenja, želja, žudnji.

Na nebu privid jahača kroz vrijeme, razgrče oblake, stvara prostor dolazećoj ljepoti.

Dijana Jelčić



fotografije... Jasna Marcelić i Darko Šolić

Oznake: Einstein, četvrta dimenzija, ljubav
- 07:57 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.03.2016.

Poetska republika...





Pjesnici su čuđenje u svijetu…
u dubini duše
titra misao umrlog poete.

Sa vrha Parnasa,
Eratho bdije nad
susretom poeta.

Ispisana antologija,
pjesme iznjedrene iz snova,
govor cvijeća,
pjev ptica sanjalica,
poslanje poetskih duša,
ukoričenje dubina
u bezgraničju riječi,
i more na dlanu pjesništva.

Srca otkucavaju sreću,
šire se zvuci balada o ljubavi,
šapati vlati trave,
sjeta utkana u sjećanja,
usidrena u oceanu uspomena,
kristalno jasna slika
ljudski nutrina.

Nad lirskom republikom
smijeh razigrane djece,
blaženstvo u pjesnicima
objavljuje vrijeme poezije.

Nedostaju mi riječi
kojima bih nanizala
nisku osjećanja osjećaja.

Događala se bajka
opjevana rapsodom vremena,
na svodu privida,
u džungli svrsishodnosti,
oaza od snova.

Na lazurnom baršunu noći,
u ikonografiji vjerovanja
utkana silueta trajanja
i glas pjesnika
u bezglasju vječnosti,
riječi zastale u beskraju,
u jecaju tišine,
u ognjilu žudnji.

U šutnji srca
zatitra urlik ranjene ptice ,
jecaj pjesnika u sužanjstvu,
bacač pjesama
otvara vrata beskraja
i riječi ljubavi izranjaju
iz magle tugovanja.

Na žalu noći
se otvaraju školjke
i prosipaju biserje
pjesništva.

Mirotvorac poziva na ljubav,
teatar poezije
daruje dijalog ljubavnika,
redaju se promocije ljepote,
pjesnikinja stihom otkriva dušu,
djevojčica genetikom predodređena,
čuvarica suza,
i ona koja očima čita misli.

Slušali smo uzdahe duša
u mirisu lavande,
u vjetru ponad mora,
u suzama neba.

Otopljali smo tuge u
vrulji davnih uspomena i
prosipali sjemenje novih ruža
u purpur svitanja sna.

Kao peto godišnje doba,
vrijeme poezije,
lirska republika
i mi sudionici ljepote…

Pjesnici su čuđenje u svijetu…

Dijana Jelčić



Oznake: zagrebačke večeri poezije
- 20:02 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 12.03.2016.

Na vratima svitanja...




U perivoju očiju jasnoća dobija oblik. Sunce stvara pukotine, daruje mi oružje protiv sumnji, otvara vrata svijesti.

Budim se.

Procvjetale krošnje najavljuju plodove ljeta. Kroz okna od lišća se nazire rađanje mladog dana. U krajoliku bez obala naslućujem rijeku vremena. Ljepša je od asfaltnog kalupa svrsishodnosti, tiša je od sjena koje tminom obznanjuju neosjetilnost materije.

Konture grada izranjaju iz kobalta noći. Žamor probija zvučni zid snovitiosti i uranja u zbilju. Mješaju se disonance i konzonance stvarnosti. Nevidljivi orkestar svira zornicu. Pod kuplom jasnoće osluškujem odu radosti. Valovi neba uspavljuju zvijezde, odnose san u azurne daljine.

Na vratima svitanja na nas čeka život.

Dijana Jelčić





fotografije... Tihomir Franov


Oznake: zadar, Tihomir Franov, svitanje
- 09:09 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 11.03.2016.

Dva galeba...



Možda je zapisano u nekom stoljetnom kalendaru,
ili se dogodilo u trenutku kada sam rođena,
ili je zapisano među zvijezdama.
Sigurno sam prvim plačem
već izgovarala tvoje ime
i nitko nije slutio,
a mi smo se već onda tražili
među tek rođenima.

Kada si izgovarao svoje prve rečenice
moje srce je pobijedilo čeličnu ruku smrti.
Možda je bilo tako,
a možda je samo ljubav.





Lutam zaobilaznim putevima,
zaustavljam se na
platformama tramvaja
gdje vjetar mrsi kosu
i donosi miris šljunka,
a pored mene niču asfaltni bulevari
i metroi u kojima nema
vremena za čežnju.

Osluškujem violine na mjesečini
oko mene tutnji život
i blješte neoni.

Rekli su mi da slaviš Bakusa
kada je vrijeme za snove,
da brišeš tragove naših istina.

Noćas te potražih pod mostovima.
Klošari su sakrivali lica
i pružali ruke,
osjetih miris istrošene ljubavi,
dotaknuh jedne zatvorene oči.

Gorčina je prelazila u bol,
tvoj pogled bez osmijeha,
a suze su mirisale na vino.
U tvojim rukama neka
nepoznata kosa
i ja zaustavih snove
da ne pukne čaša
iz koje smo ispijali ljubav.





Na delti ljepote,
tamo gdje želje razbijaju tišinu,
na pješćanom žalu
vjerovanja,
neka zalutala barka
spusti jedra

Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja.
U Neptunovom hramu
sirena dotaknu gitaru
i prosu plimu sreće.

Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu,
na srebrenom
sagu mjesečine.
zaplesasmo prvi tango,

Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja
zapletoše stvarnost
u vir snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja,
a nebom je klizila ponoć
šireći miris navlažene svile
i jecaj tek ostavljenog
djetinjstva.

Dva galeba poletješe u nebo
krila punih tek naćetih snova,
u pijesku ostadoše tragovi
jedne uspomene.

"Odakle dolazi ljepota"... Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

slika ... Salim Ljuma

Oznake: odakle dolazi ljepota
- 08:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.03.2016.

Prvih 100 dana ljepote na blog.hr...



Ovo je bio moj jubilarni stoti tekst 19. 07. 2008. na blog. hr. 100 dana ljepote je ostavilo neizbrisive tragove u mom srcu. Hvala @rU, @Misko, @Sjedokosi, @Sa dva prsta na tipkovnici, @Decy hvala njima koji su još tu... hvala i vama dragi moji na sudjelovanju u mom misaono- osjećajnom svijetu, hvala na svakoj toploj riječi, na svakom komentaru. Danas jedna kratka ispovjest, u stih sliveni osjećaji iz nekoga davnog vremena.


Tražila je sreću,
vjerovala srcu i
zaboravljala tijelo.

Voljela je ljubav
i svijet bogova
ali tada još nije znala
da ništa nije prljavije
od čiste ljubavi,
ljubavi koja tijelu
ne dozvoljava
djelovanja
za koja je
rođeno.

Sanjala je dječaka očiju boje sna,
čekala je neznanca iz doline nemira
da joj daruje nježno sjedinjenje
u njenom još nedosanjanom snu,
da osjeti na njegovim dlanovima
ritam svog imena, a tijelo je umiralo,
venulo za neostvarenom željom.

Sjećala se snova
olupina potopljene
stvarnosti.

Osjeti bezdan,
beskrajnu prazninu.

Mašinerija brisanja tragova je bjesomučno radila,
nije ju mogla zaustaviti.

Žena osluškuje
nerazumljive tonove prošlih dana,
muzika izgubljenog vremena
para uši,
željela je čuti
glazbu suncem probuđenog dana,
ali kaos je bivao sve gušći,
sve teži, sve veči...

Bijela golubica poletje ka nebu!

Ona pruži ruke i
na dlan joj sleti ptica
čudesnih boja
i velika tišina,
čudesna tišina,
čarobna tišina
zaustavi tonove
izgubljenog vremena.

Žena zatvori oči i
osjeti toplinu,
bezglasnu,
nepokretnu
toplinu svitanja
i ljepotu uzbuđenja.

Iza spuštenih trepavica
vidje rađanje sunca
i treptaje života
i
kao u zrcalu
vidje svoj lik u očima
boje sna...

Dijana Jelčić

100 dana

Oznake: prvih 100 dana ljepote
- 07:07 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 09.03.2016.

Nestajanje kaosa...



U carstvu vremena
alba krštenja,
iz utrobe svemira
izranja svjetlost,
razotkriva geometriju izvora,
kvadrira čežnje,
misli dolutale
s prapočetka.

U mikrokozmu
vrtlog struna,
kovtlac neurona
mijenja reljef
sive tvari,
misaoni režanj
ključa znatiželjom,
čuđenjem
i bogatsvom
osjećajnih slika.

Porinuće uma
u carstvo
etike i estetike.

Nad tijelom pojavnosti
metafizika svijesti,
balada prošlosti,
poezija fraktala,
zornica budućnosti,
i titraji
nestajućeg
kaosa.

Dijana Jelčić



slike... Dean Jokanović- Toumin

Oznake: kaos, svemir, život
- 07:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 08.03.2016.

Vučica...



sa malo mog davnog kiča želim vam sretan Dan žena drage prijateljice



Iz nje niču pupoljci svijeta
iz nje vrije vrelo života
iz nje sreća cvjeta
i tiha sjeta.

Na njenom licu se zrcali osmijeh sunca
u očima se ogleda želja vrhunca
na tijelu iskre zvijezde
u srcu se gnjezde.

Iz njene svjesti se rijeka ljubavi toči
radost iz nje k nama kroči
u njedrima mir sprema
dok svijest drijema.

Iz nutrine njene izranjaju mirne noći
svojim dahom daruje moći,
rasipa života sjeme
i stvara vrijeme.

Postelju meku, osjećanja daruje,
u svjetlosti umnog caruje,
kroz nju želje plove,
ulaze u snove.

Ona uvijek ka izvoru života teži,
u skutima njinim tajna leži,
kroz svjesnost korača
u srce navraća.




La Lupa, majka drevnoga carstva, u carstvu ženskosti svoje mlijeko u svetu krv pretvara i njome davno iznikle pupoljke u kristalne cvjetove oblikuje, u qualiu svevremene zrelosti. U djetinjstvu je bila snovolovka, vremenu poezije ruža, živjela budna oka, uvijek spremna da zaustavi tugu, da ublaži bol, da protjera, na slavlju osjetila, nepozvanog gosta. Nježnim dahom majke grčeve nutrine u valove oceana snova pretvarala, uzburkano more ženskosti u jezero spokoja i mira preobražavala.

uvijek si tu
u dimu cigarete
u mirisu magle
u šuštanju lišća
ti dodiruješ misli
zaustavljaš snove
uvlačiš se u srce.

Iza vrata života, u carstvu stvarnog postojanja stoluje, Sofija, vladarica svjetla, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova postojanja. Odvojivši se od svjetla nad svjetilima, postade Pistis Sophia, ujedinjenje vjere i mudrosti, dvojstvo Anime i Animusa, korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u ljubav i njeno trajanje. Padom iz vječnosti, LJUBAV postade trag vidljivog svjetla i stvori ovaj svijet i nas u njemu.


Dijana Jelčić

Oznake: dan žena, La Lupa, Romul i Rem, ljubav
- 07:57 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.03.2016.

Poeta sacer...



homo sacer – osoba koju se može ubiti, ali ne i žrtvovati, osoba koja nije zaštićena ni građanskim ni božanskim pravom.




"Pasivni zadatak poete sacera je da bude žrtva - da uzme na sebe demone koje je izazvalo potonuće naroda i pogine; aktivni zadatak - s logosom stvarati, uvijek iznova i neprestano, iz sebe sama, u kobnoj ostavljenosti na cjedilu, vezu između božanskog bitka ljudske sudbine. Što je sujetna, profana i neupućena ruka pokvarila, treba se uspostaviti neprestanim nadilaženjem: treba istrgnuti bitak potonuo u materiju, unijeti svjetlost, snagu, znanje, dubinu, istinu, ljepotu,čudo i mnogo više od toga, jer: u moje ćete ime činiti mnogo veće stvari nego što sam ih ja činio. To da sam predan Moćima nije dovoljno, trebam ih i zgrabiti. Nije dovoljno doživjeti svijet, potrebno ga je i iznova stvoriti. Božanski bitak za čovjeka nije samo otvoren nego se mora uvijek iznova otvarati. I ono što moram platiti za to nije malo, to sam ja sam: moram postati žrtva. Ali nije dovoljno da poginem, i žrtva je malo: snagom riječi moram otvoriti nadljudsko. Samo onda mogu biti sacer."

Bela Hamvas - Nevidljivo zbivanje






Noćas nisam spavala, sanjala sam. Mjesec nije bio svjedok mog bdijenja u snu. I bez njega su se događale mjene, ritmom disanja smjenjivale plime i oseke. Uskovitlanost rastućeg i opadajućeg oceana me odnosila u neke nepostojeće sfere, u daljine ostvarive samo u maštarijama. Može li se u snu maštati? Pomislih budeći se. Može li se u snu odustajati od sna i sanjati nešto drugo?

Sjećam se, noćas sam odustajala od nametnutih vrijednosti. Odricala se svrsishodnosti ugodnog života i odlazila u neprohodne koridore podsvjesti. Bilo je lijepo doživjeti sebe zaboravljenu u vrtlogu vremena. Bezglasje je bilo čulno. Pojavnost nemogućeg, osjećanje moći i nemoći u snazi svejezika, u razumjevanju inače nerazumljivog.

„Sveti krug već samo jedan čovjek čuva: pjesnik. Ne zna se da li su ga kraljevi, svečenici, vojvode, vojnici, umjetnici zamolili da ostane, ili je sam prihvatio zadatak, ili je samo bio poslednji i kad su svi otišli, rekao je: izdržaću. Ili će konačno i on otići i niko neće nastaviti i čuvati Temenos. „


Hamvasova misao uroni u bdijenje. Odmaštala sam vrijeme homo sacera, bila sam nedodirljiva i izopćena iz zakonika zbilje, neranjiva i ranjiva u traganju za istinom. Osjetih oslobađnje bitka iz materije, oćutih sudioništvo u stvaranju svijeta, izazov poetike, njenu moć. U snenovitoj svijesti riječi zaigraše svoj vječni tango. Oćutih što znači biti sacer.
Dotaknulo me božansko bdijenje, ali mi ni ljudsko nije bilo strano.

Krug zbilje se osmislio bojom akromatskog jutra. Kroz obod snenosti se, u sivilo svitanja, uvlači veliko sunce. Vidim siluetu čuvara svetišta. U ljepoti jutrenja se pojavljuje tvoj lik.

Povratak u zbilju je ljepši od sna.

Dijana Jelčić

fotografija... Jasna Marcelić
slika... Salim Ljuma

Oznake: homo sacer, poeta sacer, Bela Hamvas
- 07:07 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.03.2016.

U ekvinociju dana...



Top s Griča je prepolovio dan,
golubovi poletješe u nebo,
ekvinocij dana usrećuje snom...

Danas mogu,
ne samo
zbog Borgesa
voljeti te kao jučer,
kao sutra,
kao svaki dan.

Danas mogu lebdjeti
Chagalovim proljećem,
osjećati ga u dolazećem,
ti me prizemljuješ,
ne lomiš mi krila
za let snovima...

Letim, lebdim, ćutim...

Danas ne osjećam
strah,
danas osjećam
ljudskost,
moć čovjeka u čovjeku.

Osjećanje usrećuje!

Danas pod
nebnicom zbilje
postajem
gorljivi tragač
za čudom božjim,
za raznolikošću
svijetova.

Slutim bliskost sa
bićem blaženstva,
gledam očima
djeteta.

Vidim vrijeme
i tebe iza vremena.

Danas zahvaljujem
stvoritelju
što svijetu podari
oblik kugle,
Jakovu
što mogu
dosegnuti sunce,
koračati putevima srca,
dotaknuti ružu
razumjeti njen govor.

U evinociju dana
zaboravljam demiurga zla.

Sanjam život,
živim san,
u snovitoj zbilji
te ljubim snom.

Danas je dobar dan,
Borgesov dan,
dan ritma srca
i poljubaca.

Dijana Jelčić

slika... Marc Chagall... primavera...

Oznake: Borges, chagall, proljeće
- 12:00 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 05.03.2016.

Golubica mira...




Divno je, divno
Sklopiti oči, a tamo, s neba,
Glatko se duga otegla traka
I mekano plazi niz trepavke tanke
Draškajuć blago zavjesu svilenu.
Između mene i između svijeta...

Silvije Strahimir Kranjčević... Iza spuštenijeh trepavica...


Pružih ruku
ka izlazećem suncu,
pitoma kao ljubav
bijela ptica
sleti na dlan.

To je kumra,
šapnu pjesnik.

U njenim očima
privid,
Kumranski svitci,
obala Mrtvog mora
i obris tajanstvenog
grada.

Svjedočanstvo
vječnog progonstva
neistomišljenika,
tisućljetna
Esenska istina.

Je li bijela ptica glasnik neba?
Zašto li se ukazala u krugu ucrtanom nitima tek naziruće svjetlosti?

Iza "spuštenijeh trepavica",
metafora snovita,
predstava rodoslovlja.

Osjećam milovanje istine.

Tijelo se budi
prije mene.

Nespremna za zbilju
zaustavljam
bujanje svijesti,
uranjam dublje
u snoviti privid.

Kome dugujem ovo ukazanje ljepote?

Krug zbilje
se širi,
tišina se pretače
u preludij
vremenskih okružja.

Bila sam i tu i tamo.

Odsanjah istovremenost.

Na prozoru bijela golubica.

Dijana Jelčić ...



slika... Salim Ljuma



Oznake: golubica mira
- 07:07 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 04.03.2016.

Lelek sebra...



U kutku svemira,
u bumbaku svjetla,
osmoga dana,
osmoga mjeseca
u sazviježđu „lava“
se rodio pjesnik.

Kriju li zvijezde tajnu postanka?
Iskričava svjetlost tihuje odgovor.
Može li se razumjeti govor zvijezda?
Postoji li mjera vremena određena trenutkom rođenja?
Kada i u kojem djeliću vječnosti nas dotakne sjaj zvijezde pod kojom smo rođeni?
Dotakne li nas uopće?

Tajna Svemira,
život utkan
u poeziju vremena,
u trenutak,
u titraj oka,
u ovo malo ništa
u kojem se zrcali
delta zelene rijeke,
nebo, more i zemlja,
trojstvo
besmrtne ljepote,
naša smrtnost,
naše sužanjstvo
vječnosti.

Lelek sebra,
poetika kmetovanja
nečem nepoznatom,
nedohvatnom,
nestvarnom.

Tihuju zvijezde,
dokazuju našu
nedjeljivost
od kozmosa.

Dijana Jelčić …



i zbirka pjesama "Lelek sebra"... posudih naslov za ovaj djelić poetske drame "Ako sutra nikada ne dođe"...





prva slika... Van Gogh, starry nighti over the Rhone

Oznake: ako sutra nikada ne dođe, ljubav, život
- 07:47 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.03.2016.

Izron...



Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi" Friedrich Nietzsche



Nismo li ovakvi kakvi jesmo jer ne znamo drugačije?

Odgajana samodopadnost, brižnost ostajanja u samoslici. Kada verbaliziramo svoje nedostatke ustvari žudimo za negacijom, narcis simplex, patologija samoljublja. Rado filozofiramo o znanju i neznanju zaboravljajući da se pod znanjem podrazumjevaju i oblici ponašanja bez predhodnog razmišljanja.

Slutimo svoje nedostatke zaobilazeći formule koje ih definiraju.

Razmišljam, osjećam, postojim u trenu spoznaje, u djeliću vječnosti. Utopljena u moru svjesnosti pokušavam odagnati misli koje mute izvorište ljepote. Dugo, predugo sam ga tražila izvan sebe, gubila se na putevima ne znanja ne osjećajući sebe ignoranta, sebe potiskivača istine.

Bila sam zatomljena u špilji iz koje promatrah samo sjene stvarnosti. Život se događao izvan mene, bio izvanja svjetlost. Nutrinu su ispunjali tek bljesci misli koji su se gasili tminom zaborava. Znanje je tek sjećanje, nisam znala da pamtim osjećanja, nisam znala da podsvijest nije čudovište koje ždere sjećanja nego lumin u kojem titraju odbaćena osjećanja.

Cogito ergo sum. Premisa u koju sam bezuvjetno vjerovala je postala ubica tankoćutnih struna, onih malih senzora na dverima samoosjećajnosti. Kršila sam zakon prapočetka, gušila lux primus, umrtvila actus primus i životarila na graničju sna i zbilje, ne pripadajući ni jednom ni drugom ozračju. Živjela sam svrsishodno ne uspinjući se ka suncu. Tumarala misaonim svijetom bila pračovjek u pustinji sanja, posljednji čovjek poslije kataklizme vremena... ne osjećajući mirise proljeća, ne vidjevši ljeptu ljetnog neba, ni boje jesni, ni bjelinu zimske idile...

Um je misao, mislila sam, a onda shvatih da je misao tek odraz nutrine, slika u koju treba udahnuti dušu, podariti joj snagu nutarnjeg svjetla...





Krenuh u potragu za staništem nutarnjeg svjetla. Zakoračih u perivoj snova, uronih u ocean sanja, dotaknuh neotvorene bisernice na dnu podmorja spoznaje. Vidjeh na tisuće zavijutaka, malenih morskih konjića u kolopletu fraktalne geometrije svjesnosti, osjetih pretakanje kaosa u harmoniju, nestajanje ignoranta sa lica stvarnosti, nastajanje osjetilno osjećajnog svijeta u univerzumu uma...

Svo znanje svijeta, osim znanja o sebi samom, možemo naučiti posrednim putem. Sebe samoga, ono nietzscheansko jastvo, moramo svjesno spoznati i pretvoriti u metafore koje ćemo pamtiti.

Probudih se na jastuku satkanom od uspomena. Neisplakane suze postadoše suze radosnice. Isplakala sam sve zatomljene boli, sva potonuća u mediokritetskoj žabokrečini ne talasanja, sve bezdane koji su mi uzvrćali pogled, sve osjećajne praznine, sva nastojanja misaonog bića da ostane tek marioneta na licu vremena...

Počela sam se čuditi, zaboravljati i sjećati se. Kada se zaustavim u trenutku i pokušam rekapitulirati prošle godine obuzme me misaono ludilo i osjećam kaos u glavi, kaos od stoljećima nagomilanih podataka koje bi trebalo poredati, stvoriti osobni glosar za život, drugim sjediniti tijelo i utjelovljeni um, a onda osmisliti onaj najpoetičniji za ljubav.

Danas znam, u takvim trenucima je najbolje buditi čuđenje u sebi, pronaći ga u čuđenju drugih, zaboraviti i opet se sjećati, širiti granice uma, ući u kabinet zrcala i upoznati svoje jastvo i sva njegova lica, prepoznati emocionalnost u sebi… to je znak poštivanja prazakona i koračanja putem ka izvoru istine... putem lakoće postojanja u snu i javi…

Dijana Jelčić ... “Umijeće svakodnevnog pokreta” Kapitol, Zagreb, 2006.

poglavlje... “Utjelovljeni um”... str. 55.

slike... Salim Ljuma


Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta, jastvo, utjelovljeni um
- 08:08 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 02.03.2016.

Zapisano na otoku...




Promatram jedrilicu kako polako nestaje iza horizonta, iza one crte na kojoj se ljube nebo i more. Zemlja je okrugla, vrtloži se u ekliptici sunca, a mi, rođeni u sili gravitacije, vjekujemo na njenom obodu. Suhoparnost te činjenice dokazuje svrsishodnost našeg života.

Ponekad bježim od te istine. Širina pučine budi u meni pustolovku, bjegunicu iz koridora zbilje, iz naučene trodimenzionalnosti u kojoj nazirem tek obrise stvari, konture kuća, siluete ljudi. Pokušavam osjetiti moć solarnog ljepila koje sve to i sve nas drži na okupu.

Zalutala u naslućenim dimenzijama uma, u iluzijama magličastih ljepota spoznajem nemogućnost bivstvovanja u tim imaginarijama.

Život je tu. Vraćam se u zbilju, u mirise i zvuke ovog sunoćja. Ti izranjaš iz mora, daruješ mi školjku. Osluškujem šum oceana. Pričinja mi se čujem smijeh čuvara nestalog kontinenta. Dva delfina plesom narušavaju bonacu. Dokazuju, utopija je izrasla iz ključanja ovozemaljske ljepote.

U ovoj sićušnoj mjeri vremena se ogleda vječnost. Iz tajanovite nule Fibonaccievog niza se množi i razmnaža stvarnost, izranja iz ničega u sve.

Sretna sam. U tvojim očima se zrcali sutonsko Sunce.

Utiha se širi nutrinom, omamljuje srce, smiruje otkucaje pred navalom uzbuđenja. Čujem zov oceana, poezijom kapi poziva u san.
U fikciji uma se ogleda privid praiskona. Kako smo dospjeli u ovo blaženstvo? Nalazimo li se na onom traženom otoku potpunog mira?
Jesmo li pronašli ono zrno svemira iz kojeg je iznjedrena energija, nedjeljivi djelić atoma, bitak vječnosti?
Jesmo li dotaknuli nedodirljivost zagonetke početka?

Pitanja u sebi kriju rebus ljepote i presliku sreće. Odgovori su nevažni, nema ih.

Sjedimo u zatonu djetinjstva. Pored nas knjiga Brian Greene „Elegantni svemir“. Još uvijek osjećamo kovitlanje neurona u misaonom režnju. Šutimo. Nad nama lazur beskraja, ispred nas bonaca sunoćja. Mjesec se kupa u poeziji kapi. Dašak noći donosi miris mora i žetve dnevnih ljepota. Iz bespreijekorne geometrije povečerja izranja tihana sjeta. Tajanstveni veo nas omata spuštajućim lazurom i odnosi u izmaštane svjetove. Na obzoru svijesti blješti vizija, privid odživljene budućnosti...

Već viđeno…

Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti, ruke spletene u buket zagrljaja. U tvojim očima se ogleda svijet snovitih istina. Zaustavljamo se na rubu beskraja, u obznani mjesečevih mjena. Osjećamo nezaustavljivost vremena i obnavljanje ljepote. Osjećanja bujaju, rastaću se plimom. More raste, dodiruje plahost čuvstvene zbilje.

Probdjeli smo noć sjećajući se. Na horizontu se zlati svitanje. Sunčana zraka u tvom oku i romor jutrenja u srcu.

Prva brodica isplovljava iz luke. Otok se budi.

Obnavlja se naše naglo ljeto.

Dijana Jelčić

fotografija... Jasna Marcelić

Oznake: zemlja, more, Sunce, Fibonacci.
- 08:08 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 01.03.2016.

Uspjela je...




Povratak na obronke uspomena, u zagrljaj umiranja i rađanja ljubavi. Osamnaest crvenih ruža je venulo u perivoju sjećanja, niska od trinaest crnih bisera je ležala na stazi koja nikamo nije vodila, a život se događao svitanjima i sutonima.

Brojala sam proljeća,
redala ogrlicu od crnih bisera
i voljela tvoje ludosti.
Uskoro će procvjetati visibabe,
stojim na obali života,
u pijesku rasute boli
i tragovi koji nikamo ne vode.
Trinaest crnih bisera prisjeća
da su godine kojih nije ni bilo
prošle.

Patetika nedorečenosti, epitaf na humku mladosti, ukoričeno tugovanje nad grobom jedne iluzije. Nije se ostvarila. Koračali smo stazom koja nikamo nije vodila, a završavala je na nedohvatnom obzoru snovitosti. San je umro. Ljubav je preživjela. Latentna između prostora i vremena, kao premosnica između jučer i sutra, na palisadama naslućivanog svitanja, je skupljala krhotine razmrvljene boli. Bila je svjedokinja na areopagu ponosa i branila srce od okova neosjećajnosti. Nije dozvolila da svijest o njoj potone u rijeci zaborava.

Uspjela je.

Dijana Jelčić- Stračević..."Osamnaest crvenih ruža" Zagreb, 1986.







Oznake: osamnaest crvenih ruža, crni biseri
- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>