Jesi li sretna?
Zaustavljali se svijet u prostornosti upitnika?… u tom polukrugu s repom i točkom na kraju.
U traganju za odgovorom zamišljam njegovu nestrpljivost, podsmijeh u njegovom oku prepunom sjena mogućih brljanja, pokušaja dokućiti enigmu iza koje ponosit stoji. Oživljavam njegove oči kojima želi proniknuti u putanju razmišljanja, u izvorište besmisla po kojem kopam tražeći smisao. Dotiće osjećanja, ostavljajući sjenu nad željom koju pretačem u tragača. Dozvoljavam joj da uroni u bit pitanja, da se preruši u hermeneuta, da mi protumači bitnost.
Promatram taj zavijutak na zaslonu svijesti, osmišljavam ikonografiju razgodka, zaustavljam misao na njoj. Uspoređujem je sa uskličnikom. Njegovo porijeklo je riječ… io… radost… ! … njegova ikonografska jednostavnost zrcali emociju izrečenog, osmišljava snagu imperativnog izričaja…
jesi li sretna?… budi sretna!…
Igram se pitanjem i željom. Izgovaram pitanje sa sumnjom u glasu, sa zazorom od odgovora i želju sa bezbroj uskličnika u intonaciji…
usklicima radosti… i pritajenim strahom…
Želja se možda neće ostvariti, sakrit će se kao riječ… zašto… iza nestrpljivog zavijutka.
Živim nadmetanje sebe sa sobom… pitanje… želja… naredba sebi… sreća… tražila sam je izvan sebe… zdušno… ustrašeno…
Tragala sam za njom u pijesku vremena, skupljala je u prahu na kristalnim rešetkama vidokruga. Sanjala je budna. Vidjela je u sutonskim siluetama i svitanjskim sjenama, a ona se skrivala u odgovoru na pitanje…
Jesli li sretna?… ugnježdena u riječi ispred uskličnika… jedno jednostavno… jesam! …
Zaustavilo se uzaludno traganje za njom. Ona je bila uvijek tu… u meni… u onom „Ja“ sam sretna! …
Danas je odjevam mnogoriječjem. Darujem joj bezbroj imena, mjenjam njenu geometriju. Bojim je bjelinom snijega, nevinošću njenog trajanja u meni. Osjećam prelamanje njenog svijetla u ljubičasto sunoćavanje i purur zore…
Čutim njene reakcije na riječi izgovorene melodijom srca i tonovima uma. Osjećam njeno obličje skrojeno po mjeri nutrine…
Zrcali se u osmijehu. Vidim je u ogledalu kada šminkam lice i spremam se za kronologiju dana. Promatram je u zrcalu kada se odjevam za snove…
Sreća je u meni. Odabrala sam tu maksimu kao znamen života.
Utkala je u stih… zavoli dan u kojem se budiš… zavoli misli i sjećanja… dozvoli srcu da diše…
Dijana Jelčić
jesmo li sretni?
Oznake: o sreći i ljudima
|
