Krstionica vremena...
Uspomene na
vagi osjećanja,
ravnoteža između lijepih i ružnih.
Premladi smo
za životne odluke,
šapnuh…
daruj mi vrijeme,
želim osjećaj
krstiti
imenom
ljubav.
Poklonio mi je
osamnaest crvenih ruža
i budućnost u celofanu.
Ruže su venule,
isušeni buket,
svjedočanstvo
prohujale ljepote
i put
ka plavim daljinama.
Kišilo je,
suze neba ispirahu
tragove naših koraka,
gorčinu rastanaka
i pelin naslućujuće
samotnosti.
Samotnost ima cijenu,
traganje za izvorištem
nečeg bezimenog,
nečeg nestvarnog,
nečeg iščekivanog.
Čekala sam,
bila Vladimir,
bila Estragon,
bila Poco.
Godot nije dolazio.
Stihovima hranih samoću.
…ti ne znaš kako izgleda
soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora
pozdravljam
zvjezdano nebo,
moj put k tebi…
Diana je bdjela nad
mojim vremenom.
a Mjesec?
Smijuljio se licem izdajnika,
mislila sam…
bio je kradljivac snova,
pričinjalo mi se...
U bdijenju
oćutih uzbuđenja
prvih zagrljaja,
tihu vatru
u kutovima sjećanja
skrivena.
Pozdravimo sunce,
neka bude vjenčanje
bez svjedoka,
bez potpisa.
Ne boj se,
zagrli me,
neće biti kao nekada,
mora biti kao sada.
Odrasli smo,
u ljubavi je snaga.
U krstionici vremena
začuh tvoje ime,
oćutih titraje žudnje,
uskrsnuće strasti,
rađanje djeteta
u tijelu žene.
Vjetar je odsvirao requiem,
ugasio zadnji lumin na oltaru želja
i prosuo pepeo nedosanjanih snova.
Na horizontu vrisnu zora...
Ljubav je krštena
poezijom suza,
plesom svjetla i tmine,
svjedočanstvom
početka prije početka
i odrazom moga lica
u tvojim očima.
Dijana Jelčić ...
kolaž stihova... "Osamnaest crvenih ruža" Zagreb 1986. i "Odakle dolazi ljepota" Zagreb, 1987.
 Oznake: osamnaest crvenih ruža, odakle dolazi ljepota
|
