Klepsidra...
Klepsidra sunca,
jutrenje nad morem,
titraj nezaborava.
U tvojim očima san.
Koračam sunčanom
stranom ulice,
gubim se u izričaju bez srži.
Izmišljam riječi,
a znam
da ti ne znače isto.
Smiješiš se…
ljubav je jednostavnija.
iz vremena oluje ruža…
Moje buđenje je uvijek počinjalo ranojesenjskim šuštanjem lišća i slavljem rođendana. Jesen mi svojim trajanjem daruje puninu ljepote. S neba kaplju sjećanja. Nepovratnost ljepote. Ostala je uspomena na osamnaest crvenih ruža. Buket osušen u herbariju pamćenja. Prolaznost vremena. Trenuci postaju prošlost, tek sjećanja na ruže i jesen…
Vraćam li se ponovo u prošlost? Tebe ne susrećem više u snovima. Živim ljubav uskrslu iz celofana nepostojanja. Iza trenutka se kovitla prohujalo vrijeme. Iza zbilje blješti ljepota uspomene.
Čokoti na obrancima podravskih brega mi daruju okus mladog vina. Obnavljaju moje i krštenje nektara.
Na čelu osjećam kapi svete vode…
Jesen u meni vjekuje. Slutim blagu zimu. Možda se više neće ni objaviti u mojoj zbilji. Tek sjećanja na tragove naših koraka u snijegu. U lakiranim cipelama sam slijedila tajnu. Nisam riješila rebus mladosti, tek ga ovjekovječila pitanjem „odakle dolazi ljepota“… ukoričila u pamćenje.
Rastanak nas je oplemenio ljepotom zbilje. Danas koračam sunčanom stranom ulice.
Nadam se i tvoj put je osunčan suncem zrelosti...
Dijana Jelčić
Oznake: osamnaest crvenih ruža, odakle dolazi ljepota, nestvarno stvarni
|
