Komentari

dinajina-sjecanja.blog.hr

Dodaj komentar (36)

Marketing

  • Lastavica

    Ali mi ne možemo pobjeći od sebe samih... što nam je pisano,
    što se treba desiti, desit će se.

    avatar

    05.11.2016. (08:53)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    @Lastavica...da, broj naših ovozemaljskih koraka je upisan
    sjajem zvijezde pod kojom smo rođeni... ova priča je nsatala ja, jako davno, ali još uvijek se sjećam tog sutona... i pitam se koliko takvih osamljenih duša živi u našoj blizini... kako ih prepoznati?...
    ona se uvijek osmjehivala... pamtim taj osmijeh... to je osmijeh koji boli... :)

    avatar

    05.11.2016. (08:54)    -   -   -   -  

  • Lastavica

    Takav osmijeh se pamti

    avatar

    05.11.2016. (08:55)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    @Lastavica...da, nezaboravan je... usjekao se u
    pamćenje... kao trenutak kada su je pokrivenu plahtom
    unosili u auto... to je bio oproštaj poznate neznanke... :)

    avatar

    05.11.2016. (08:56)    -   -   -   -  

  • Gurmanka

    Svakog jutra kada idem na posao susrećem poznatu neznanku,pozdravimo se toplim osmijehom i produžimo svaka svojim putem.
    Nakon tvoje priče osjećam veliku želju da je upoznam,tko zna, možda bih bila bogatija za još jedno novo lijepo prijateljstvo :)

    avatar

    05.11.2016. (09:15)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    @Gurmanka...da, slućajni susreti ponekad obogate, izrastu u pravo prijateljstvo... ne smiješ propustiti priiku... ja sam je propustila... :)

    avatar

    05.11.2016. (10:31)    -   -   -   -  

  • Kunigunda

    Takvih situacija ima bezbroj, samo si tvoja sjećanja osmislila i dala im književni biljeg

    avatar

    05.11.2016. (10:52)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    @Annaboni...da, ima ih, puno više nego smo ih svjesni...
    užasav se o vijesti ... netko je u stanu bio danima mrtav...
    osamljenost ili otuđivanje?... tužna bilnsa zbilje...
    zato mi je drago da sam bilježila takve trenutke...
    za života prijatelju... to je ono najvažnije među prijateljima... :)

    avatar

    05.11.2016. (11:11)    -   -   -   -  

  • Sukiyaki

    Život, bez obzira kakav bio, živimo i trudimo se da nam bude ugodniji. Nekad je to teže ali jednostavno ne možemo pojeći niti od prošlosti niti od samog sebe.

    avatar

    05.11.2016. (14:07)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    @Sukiyaki...bjeg od prošlosti i samog sebe je zavaravanje... širenje lednice podsvjesti do potpunog zatamljenja svjesti... traženje krivca izvan sebe je krivi put... promjene se događaju iz nutra... moguće je pomiriti se s prošlošću i sa samim sobom... raskrinkati se pred sobom... oprostiti sebi... :)

    avatar

    05.11.2016. (17:08)    -   -   -   -  

  • Takva

    Čudno je to kako se osjećamo zakinuti u ovakvim trenucima...jer jednostavno nismo znali...

    avatar

    05.11.2016. (18:15)    -   -   -   -  

  • Sjećanje i osvrti

    Nekada nas iznenadi naoko radosna osoba posljednjim očajničkim činom! To je uvijek tajna jer nagon za životom je najjači. Koliko puta smo se iznenadili kako su naše slike o drugima krive, a možda smo im mogli pomoći da smo bili pozorniji, komunikativniji.
    Ali, sa životom se treba nositi, ne tonuti u uspomenama niti se zanositi maštanjima! S iskustvom prošlosti i gledanjem u budućnost živjeti u sadašnjosti! Nije uvijek lako ali je moguće!
    Ne znam svoje misli izraziti tako lijepo kao ti, ali nekada mi je i drago što nisam veliki zanesenjak. Ustvari bit i jest u tome da sebe prihvatimo sa svim manama i vrlinama nastojeći da prevladaju ove druge da ne bismo ugrozili ni sebe ni svoje bližnje.

    avatar

    05.11.2016. (18:58)    -   -   -   -  

  • NF

    danas čuo kako se jedan maturant objesio o radijator poput velikog pjesnika, eh ta sadašnjost.

    avatar

    05.11.2016. (22:18)    -   -   -   -  

  • modrinaneba

    težka tema smrt...bojim se je..često mi se sanja o tome....neznam dali je to dobro ali što mora biti neka bude....Nočni Pozdrav Tebi!!!

    avatar

    05.11.2016. (22:42)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    @Takva...da, uvijek smo zatečeni objavom odlaska duše ...
    jer nismo znali, da jer nismo mogli znati... :)

    avatar

    06.11.2016. (04:47)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    @Sjećanja i osvrti...vječna borba anđela i demona u nama...
    anđeoski sukob sa Posejdonovom djecom koja kradu san...
    kako ih se odloboditi?... vladati sobom naveća je moć...
    jer samo iz nutra se sanja... :)

    avatar

    06.11.2016. (04:57)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    @NF...svaki suicid je tužan, sjećam se izvjšća o samoubojstvu jedne mlade djevojke... ostavila je dragome pisamce... ako ti nisi Romeo, ja sam Julija... :)

    avatar

    06.11.2016. (05:06)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    @modrinaneba... mi smo živa bića svjesna svoje neumitne smrti...
    to breme nosimo u sebi... kada čitam i dočitavam poeziju Sylve Plath,
    žene Koje je samu sebe nazvala Lady Lazarus, upitam se postoji li uistinu način kojim možemo zaustaviti nagon u poetncijalnim samoubojicama...
    nju su nekoliko puta spašavali... (tako je nstala žena lazarica), a ipak ona je pjesmom najavila svoj konačni odlazak... moja prijateljica Ana je otišla bez najave... o njoj sam napisala cijeli "Roman", a pitanje, što se dogodi u glavama samoubica u trentku odlaska je još uvijek velika tajna... i pitanje... jesmo li mogli nešto učiniti da smo znali?... i ono ostaje bez odgovora... :)

    avatar

    06.11.2016. (05:19)    -   -   -   -  

  • Petra

    Pitanja jesu šuma, često i prašuma...
    Treba znati hodati njihovim mrakom ka svome cilju, bez odgovora.
    Teško je to, ali moguće je dostići cilj. :)

    avatar

    06.11.2016. (07:58)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    @Petra...da, često je to prašuma u kojoj se izgubimo...
    ali širenjem univerzuma emocionanog uma osvjetljavamo
    si put kroz labirint nutrine, upoznajemo sebe, svu onu kolonu lica koja smo bili i jesmo... a bili smo tužni i radosni, nesretni i sretni, strasni i hladni, izgubljeni i pronađeni... tako kroz spoznaju osobnih mana i vrlina opraštamo sebi pogreške, osjećamo empatiju prema drugima i gradimo
    mostove ka društvu u kojem živimo... :)

    avatar

    06.11.2016. (08:09)    -   -   -   -  

  • međiko

    Dinaja naš mozak je jedna cijelina. Svjesni dio (racionalni) i podsvjesni (iracionalni) Podsvjesni dio se nalazi u zadnjem djelu želuca tj pleksus. On jednostavno izvršava naredbe svjesnog djela mozga. Mi smo na tragu kada kažeš beskonačna emocionalna intelegencija , ja kažem da je to beskonačna intelegencija.Ti si to spoznala jer to je bog u tebi. Ja čvrsto vjerujem da si ti sugestijom u svojoj podsvjesti za ogromnu ljubav prema svom mužu pridonjela apsolutno ozdravljenju svog muža. Muž kao veliki intelektualac je prihvatio tvoje sugestije koje su bile plemenite i pobjedili ste zajedno. To je Bog To je Život, Uspjeh To je vaša sudba. Hvala beskonačnoj intelegenciji i ja je šaljem Vama obojejer sam kroz uvjerenje u riznici svoje nutrine stekao sve pozitivno. Hvala ti na komentaru.

    avatar

    06.11.2016. (10:06)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    @arosainmyheart ...hvala ti što čitaš i pamtiš moje uradke... pred deset godina sam promovirala knjigu Umijeće svakodnevnog pokreta... u mnogim pogavljima se dotiem upravo Toga o čemu ti pišeš... nešto iza Toga se razbolio moj suprug... da kada uspijemo u sebi premostiti jaz između osjećaja i razuma, uspjeli smo potisnute emocije pretvoriti u osjećaje i samopoimanjem pokrenuti procese samorazumjevanja, samospoznavanja i samoodgovornosti. Osjećaj tada postaje trajnim izvorom naše svjesne spoznaje.
    evo poglavlja iz knjige...
    Moj primjer kao dokaz snage emocionalnog uma
    Odlučni trenutak je bila dijagnoza "hiperfunkcija štitnjače". Tražila sam u literaturi,u razgovoru s pacijentima, s prijateljima i slagala mozaik misaonih slika, doživljavajući tako, svijesno, dio po dio onog nepoznatog u sebi. Početak je uvijek težak, javlja se nesigurnost, bijes kada pokušaj ne uspije, strah od nepoznatih osjećaja koje obavezno prate svaku promjenu. Shvatila sam da sam stranac u tijelu, da postojim s njim, ali ne i u njemu.
    Sreća je što tijelo šalje znakove za uzbunu. Kod mene je to bilo u obliku prekomjernog izlučivanja hormona štitnjače. Moja unutarnja dinamična ravnoteža je bila poremećena. Došlo je do nesklada u ritmu mog disanja i rada srca, govor više nije imao moj ritam, nisam više mogla utjecati na osjećaje. Plakala sam bez razloga, napadi nekontroliranog bijesa su se množili. Osjećala sam te promjene i shvatala da se nagomilava nešto do tad nepoznato u meni, nešto što se širi i vlada mojim tijelom.
    Prošle su ,vjerojatno, godine tog "neznanja",a ja sam makinalno, uporno djelovala, trošeći pri tome suviše energije. Nesvjesna svog nesvrsishodnog korištenja tijelom, naprezala sam ga, dok se ono nije počelo odupirati. Tada sam otišla lječniku. Dijagnoza i šok terapija ljekovima. Nakon par razgovora s lječnikom i njegove potvrde da štitnjača odgovara na tjelesne neuravnoteženosti koje mogu biti izazvane šokom, neprerađenom stresnom situacijom, emocinalnim gubitkom, dakle situacijama koje smo već skoro i zaboravili, ali čiji su tragovi ostali u podsvjesti. Počela sam se vraćati mislima u prošlost i tražiti uzroke. Prisjećala sam se trenutaka tuge, ponovo preživljavala one povezane sa strahom, bijesom, šokom. Takvih situacija ima mnogo, mi ih naizgled zaboravljamo, dok one ostaju dio nas kao ožiljci u nesvjesnom dijelu pamćenja.
    Počela sam svjesno razmišljati o narušenom skladu mog unutarnjeg prostora i osjetila nesklad u osobnom ritmu. Potražila sam slijepu točku iz koje se taj nesklad širi. Stvorivši misaonu sliku tijela počela sam živjeti u njemu. Misaono promatranje me je uvelo u dubinu sjećanja u dio onoga što sam vjerovala da je zaboravljeno.
    Sjetila sam se ponovo trenutaka u kojem sam izgubila dah, dobila lupanje srca, histeričan napad plača, a onda je u meni zavladala tišina. Jedno mjesto u mom emocionalnom umu je zauvjek ostalo prazno. Vijest o nesreći, iznenadni gubitak najbolje prijateljice, je šok koji je zauzeo mjesto u mojoj podsvjesti i narušio sklad u prostoru mog utjelovljenog uma.
    Moje unutarnje oči su odvrtile još jednom film tog davnog trenutka. Osjetila sam lupanje srca, ponestalo mi je daha što se pretvorilo u beskrajni osjećaj tuge koji sam mogla svjesno proživjeti. Dozvolila sam tom osjećaju da zavlada mojim misaonim "Ja", a onda sam se, svjesna vremena koje je prošlo, oprostila od prijateljice i njena slika je zauzela mjesto slijepe točke u mom sjećanju. Energiju svjesne spoznaje, koja se, tom promjenom, oslobodila, sam počela misaono usmjeravati. Ritam disanja se usklađivao s ritmom mog srca i govora.
    Tijelo i moj utjelovljeni um su bili spremni za promjene. Odlučila sam se drugačije služiti tijelom, počela sam izvoditi svakodnevne poslove zbog pokreta, a ne više zbog radnji koje sam činila.
    Ja sam izraziti dešnjak. Pokušala sam u svakodnevne pokrete uključiti lijevu stranu tijela. Već kod jutarnje toalete sam prala zube ljevom rukom, pokušavala se šminkati sa obe, kod sjedanja i ustajanja koristiti obe noge, paziti da ne stojim samo na desnoj nozi, itd. Nakon izvjesnog vremena sam odlučila jedan cijeli dan, svjesno, raditi samo ljevom rukom, dok je desna dobila svoj zasluženi odmor. Za izvođenje pokreta, slabijom, lijevom rukom, potrebna je potpuna usredotočenost na pokret od njegovog početka do kraja.
    Bilo je teško, ali uspjelo je. Usmjeravala sam misli u ugodu sjećanja, vraćala se u djetinjstvo, lutala parkom mojih prvih sastanaka, ponavljala poeziju, slušala muziku, brojala zvijezde u uvali moga djetinjstva i pokreti su postajali djetinje laki. Počela sam, ponovo, osjećati širinu mog prostora, koji sam nesvijesno bila smanjila na najmanju mjeru. Osjetila sam ponovo pokrete rebara i kralježnice, stabilnost zdelice i snagu mišića njenog dna, a disanjem, pri govoru, produžavala dah.
    Svjest o pokretu je postajala skladan prostor pun moga prirodnog,zdravog ritma.

    avatar

    06.11.2016. (10:47)    -   -   -   -  

  • Petra

    Hvala ti draga, divno je tvoje štivo i nesmanjena energija kojom bivstvuješ :-)

    avatar

    06.11.2016. (10:52)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    @Petra...hvala tebi draga što si tu, što čitaš i vrednuješ moje štivo... :)

    avatar

    06.11.2016. (11:00)    -   -   -   -  

  • Sukiyaki

    Dinajice sve si lijepo rekla ali nekad jednostavno netko ne može postići to neko optimalno gledanje na život, ma kakav on bio. Sigurno me razumiješ.
    I hvala ti na komentaru kod mene, krasno si ti napisala.

    avatar

    06.11.2016. (11:19)    -   -   -   -  

učitavam...