Sui generis...
„Njegovo se umovanje sastojalo od neke sutonske sumnje i nepouzdanja u samog sebe, osvijetljene na trenutke munjama spoznaje, ali munjama tako jasna sjaja da je u tim trenucima svijet propadao pod njegovim nogama kao da je bio uništen vatrom.“
James Joyce
Nesigurna u sebe, koračala sam nepostojećim mostom, imaginacijom premosnice između jučer i sutra. Čista iluzija, dokaz nepostojanja u vremenu. Danas se gubilo u svrsishodnostima zbilje. Bježala sam od istine. Samoj sebi je nisam željela priznati. Zavaravala sam se, tražila opravdanja u literaturi. U Joyceovom romanu „portret umjetnika u mladosti“ pronađoh premosnicu ka samorazumjevanju.
Odabrah pisanje kao terapiju. Ono me odnosilo onkraj zbilje, postajalo njena protuteža. Napuštah život, svjesno uranjah u samoću. Svjesna da me nitko u tome neće podržati, krala sam životu dane i počela pisati o sebi, graditi misaoni labirint prepun opijajućeg mirisa. Pokušah sagraditi branu protiv vanjskih događanja. To su bili trenuci opraštanja od tugaljivih stihova kojima opravdavah svoje neuspjehe. Vizija je oživjela ljepotom sjećanja, u koridorima je ozvanjao glas drevne uspomene, joyceovska istina o pojavnosti ljubavi u trenutku njenog nastajanja i savršenosti njenog trajanja. U središtu nutarnjeg labirinta je njen izvor, ljepota njene cjelokupnosti, njena simetrija u asimetriji zbivanja i njen izričaj u poetici vizija. Spoznah, sve što je lijepo posjeduje dušu i mudrost, svjetlost estetike i svetost etike. Umijeće vremena i pojavnost kreativnosti. To je bio početak rekonstrukcije napuknute stvarnost, restauracija ikone na stijenci sjećanja, obnavljanje uspomene sa ožiljcima neke davne boli.
Shvatih da su godine tugovanja bile obmana, bjeg od stvarnosti, prevara same sebe. Pokušah izraziti sebe najslobodnije što sam mogla. Osjetih nagu dušu, spoznah sve svoje učinjene pogreške, svoje grčevito nastojanje ostajanja u vremenu kojeg nije ni bilo. Odustadoh od samoranjavanja i traganja za prohujalim ljepotama. Zaustavih se u ovome ovdje i ovome sada.
Shvatih, za spoznaju osjećanja osjećaja ljubav nisu potrebna vanjska osjetila, da je ono u nutrini neuspredivo i nezamjenjivo sa bilo čim drugim. Prisegnuh samoj sebi, izgovorih sui generis.
Svojevrstna i osobita ljubav je izronila iz Lettine rijeke i postala poveznica sna i zbilje, moćnica nemoći, tišina jecaja, sjaj suze na licu osmijeha, biser u školjci nutrine, boja vjenčanice kojom svjetlost uranja u oči i prelama se u rapsodiju suptilnog aquarela najintimnije impresije. Ona je titraj voštanice i ples sjena na zidovima hrama, sjaj sutonske i bljesak jutarnje zvijezde, zagrljaj dana i noći, nedosanjani san i sanjana zbilja.
Portret mladog umjetnika se gubio u prividu tvoga lika. Miris iz odsanjanog labirinta me budio. Probudih se u središtu ljepote… a ti… ti me s osmijehom u očima, nudeći mi prvu jutarnju kavu, odvodiš u stvarnost…
Dijana Jelčić
 Oznake: James Joyce, Portret mladog umjetnika, sui generis
|
