Portret mladog umjetnika...
Joyceovski razmišljam o putevim koje smo prelazili da bi bili ovo što jesmo, o našim odvajanjima od sredine u kojoj smo odrastali… o našim bjegovima iz nježnog okrilja roditeljskog doma… pitam se postoji li u nama alter ego… ono drugo Ja koje nas zaustavlja pri uzletu u više sfere postojanja. Jesmo li uspjeli čitajući Joyceovu knjigu savladati nutarnjeg kerbera koji nas vraća u svijet sitnih spletki i neosjećanja slobode…
Promatram tvoj portret iz mladosti. Godine nisu promjenile osmijeh. U tvojim očima vidim isti sjaj kao u vrijeme prvih susreta, Život je sjećanje. Volim te izmišljaje u izmišljajima. Kao u zrcalu, promatram sliku u slici.
Vidim mladost u sljezovoj boji, magija ljepote se proteže u nedogled. Pisanje o njoj je zagonetno, prijeti preuveličavanjem, jer sjećajući se bujaju nježni osjećaji. Osjećanje osjećaja ljubavi prevladava, daruje prividu mnogoprotežnost. Proces sjećanja je sličan procesu katarze. Vidim srcem odapet let ptice, lebdim bespućem pamćenja, odabirem trenutke koji su bili presudni za ovo ovdje i ovo sada.
Koji je trenutak bio značajan, možda najznačajniji u našem dozrijevanju? Postoje li preklapanja naših životnih putova, koračanja istim tragovima?
Dolazimo iz različitih smjerova. Ti iz doline zelene rijeke, ja iz plavih daljina. Znakovi kraj puta mladosti se susreću na rondou tek dotaknute zrelosti. Zajedno smo započeli ciklus sazrijevanja. Krenuli ka istom cilju.
U čemu se razlikujemo? Ti glumcem u sebi dotićeš teme razarajućih razmjera i zgušnjavaš ih u bitak politološkog pjesništva. Bio si i ostao pjesnik trenutka. Ja sam ostala vjerna znakovima neba. Još uvijek se izgubim u širinama zvjezdanih misterija. Ti me prizemljuješ ne lomeći mi krila za sljedeći let.
U čemu smo slični? Dotićemo se izmaštanim pentagramima nedodirljivih osobnosti i gradimo ikosaeder kovitlajućeg zajedništva. Volimo sjećanja. Rado se vraćamo u dolinu tvoje mladosti. Tamo je početak sreće. Slušamo tišinu močvare. Zaustavljamo se na obali rijeke i šutimo. Neretva se rukavcima širi u deltu i slijeva u more.
Panta rei, život se kotrlja ka ušću, odživljeni trenuci se pretaču u poeziju kapi. Kockamo se samoglasnicima i suglasnicima, izmišljamo riječi, igramo se njima. Davni izmišljaji ožive u novima. Ne zapisujemo, samo pamtimo sintakse nagomilane u izljevima radosti. Sada se ta nenapisana priča odigrava na sceni sjećanja.
Slike se vrtlože u zrcalu pamćenja.
Lijepe su.
Vjerujte mi.
Dijana Jelčić
Oznake: James Joyce, Portret mladog umjetnika
|
