Eratho bdijenje...
podno Parnasa, pred Apolonovim hramom Pitagora je izgovorio ovu istinu...
Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji.
ona je naša istina... naše nadahnuće... naše štivo... jesmo li opet tu na početku priče?...
Pjesma se rađa
kao svitanje,
kao mladi dan,
kao silueta
iza misli.
Pjesma je
bljesak
nekog našeg,
nama samima,
nepoznatog lica.
Donešena
sa obronaka
mitske planine,
pjesma izranja
iz astralne
protege svijesti,
iz titraja Eratho
bdijenja,
rađa se
u snu,
i ostaje
ispisani
san.
Dijana Jelčić
Eratho bdijenjeOznake: muza poezije, nadahnuće, ISTINA
|
