Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu
ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba
navika,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u
novu boju
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire
onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija,
onih koje daju sjaj u očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire
onaj koji ne mijenja život kad nije zadovoljan
svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti
i koji ne ide za svojim snovima,
onaj koji si neće dozvoliti,
niti jednom u svom životu
da pobjegne od smislenih savjeta...
Živi danas!
Riskiraj danas!
Učiniti danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!
Pablo Neruda
Putovali smo. Pariz je divan u noći... Seina je romorila odlazak jedne i dolazak druge godine... Na mostu Mirabo osluškivasmo poeziju kapi...
Bila je to noć punog mjeseca i dobrih želja. Lazur noći se miješao sa mjesečevim srebrom i zlaćanim sjemenkama astralnih daljina. Ponoć je stigla praćena smijehom prijatelja i pjenušanjem šampanjca.
Na oltaru vječnosti iskri praskozorje trineastog eona, vizija anđeoske ljepote i gozbe bogova.
Budim se sretna.
U srcu titra sjenka žudnje za sjenkom beskraja, rapsodija boja odvaja zvukove prošlosti od žamora trenutka, ostavlja tragove snova u očima.
Putovali smo praćeni muzikom znatiželje, čuđenje budili se u novim gradovima, oslobađali navika, uranjali u ognjilo strasti, bili patetični i zore dočekivali na trgovima knjiga, cvijeća i ptica.
Ćutim poljubac koji ubrzava san, na usnama mekoću hostije, tvoje tijelo izvađeno iz kaleža, izniklo iz svetoga grala, iz srca svemira.
Slušam šapat vremena, čujem smijeh Anđela.
Ne zaboravi biti sretna.
Sretna sam.
Budite sretni dragi prijatelji!
Dijana Jelčić
darovala nam draga @White Lilith... hvala ti mila...
