Došašće ljubavi...
Sinoć su zapaljena adventska svjetla u gradu, danas je prvi Advent, početak došašća ljubavi...
Ulazeći u astralnu dimenziju postojanja, u odaju tišine u kojoj svjetlost i tmina plešu vječni ples života, poželjeh na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak, suprostaviti se Kronosovoj pohlepi i osjetiti beskrajnost i bezvremenost u konačnosti svoga tijela, osjetiti slobodu u skučenosti ovozemaljskog života. Zaplešimo valcer vremena, postanimo uistinu ono što jesmo, titrave strune, tkivo univerzuma, svjetlost nad svjetlima, krijesnice koje osvijetljavaju ovozemaljske puteve, Proustove galije pune neprocijenjenog blaga, galije koje nas uzdižu iznad bezdana neznanja.
Ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, ljubav je naš stav, naše postojanje u prostor- vremenu, naše sudjelovanje u plesu svjetlosti i tmine, u zagrljaju prostor- vremena. Ljubav je sunčana strana naše svijesti, poezija sazviježđa našeg nutarnjeg neba, ljubav to smo mi u ovom surrealističkom trenutku spoznaje, u stvarnom osjećaju nestvarnosti.
U prošlom stoljeću se jedva slutilo o emocionalnim ustrojstvima ljudskog uma iako su ona bila izučavana i prikriveno prisutna kod Freuda koji je, razvijajući psihoanalizu, pokušao razbiti monopol razuma. Mnogi znanstvenici su odbacili njegovu pretpostavku da nije samo razum, nego razum vođen ljudskom potsvješću gospodar ljudskih čina. Krajem stoljeća je istraživanje mozga dovelo do otkrivanja mozgovnih, do tada, nepoznatih djelovanja. To je potaklo i otkrivanje zatomljenih ljudskih osobitosti i promjene u shvaćanju i objašnjavanju slike o čovjekovom stvarnom postojanju.
Među ostalim novonastalim uzorcima je emocija postala sudionikom čovjekovog uma, nedjeljiva od njegovog "čistog" razuma.
U našoj svjesti se događa puno više od čistog razmišljanja. Prošlo stoljeće se naizgled služilo samo logičnim mišljenjem, suzbijalo emocije i zatomljivalo osjećaje. Kažem naizgled, jer u sukobu s nemogućnostima samoosjetilnosti i samoosjećajnosti u computeru, znanstvenici priznaju emociju osnovom stvaralačke misli.
Pored svega logičnog, što su, mozgovi Einsteina, Plancka, Feinmana stvorili, oni su bili i umjetnički nadareni. Svaki od njih je, pored laboratorija, volio glazbu i s puno ljubavi svirao, neki instrument. Izgleda da su se, pri zajedničkom muziciranju, u Einsteinovoj, Planckovoj i Feinemanovoj glavi rađale formule koje su promijenile svijet.
Emocija preobražena u misao postaje osjećaj, nova energija koja spriječava nagomilavanje negativne energije i nastajanje kaosa u glavi.
Taj osjećaj se danas naziva jedinicom za mjerenje ljudske kreativnosti.
Mi se često u životu, odlučujemo za nešto što je protiv onoga što osjećamo, jer to što osjećamo neznamo izraziti riječima. To je put u nesretna duševna stanja, put u bolove "nepoznatog porijekla", u nezadovoljstva, u životarenje, a ne u život.
Freud je to stanje ljudske duše nazvao sindromom nedostatka sreće. Prošlo stoljeće je zakazalo u obrani od tog sindroma. Mi, djeca tog vremena, smo nesvjesno živjeli na dva različita perona, sjedili u dva različita vlaka koji su vozili, doduše u istom smjeru, ali na različitim kolosjecima. Slijedeći odgoj i stičući obrazovanje narkotizirali smo emocije i ne spoznavajući osjećaje dopustili čistom razumu da vlada, pa tako postajali oruđem tuđe volje.
Osvijestimo se. Dozvlimo emotivnom umu da upredo s misaonim bude vodič životnim putevima. Ostvarimo sklad nutarnju ravnotežu, ona je isto tako važna kao vanjska.
Dijana Jelčić „Umijeće svakodnevnog pokreta“ Kapitol, Zagreb, 2006.
pledoaje emotivnom umu
Oznake: prvi advent, došašće, pledoaje emotivnom umu
|
