dinajina sjećanja

ponedjeljak, 04.12.2017.

Sveta Barbara i trešnjini pupoljci...



S blagdanom sv. Barbare povezani su i adventski običaji. Stavlja se pšenica u tanjuriće, koje proklija, zazeleni se te postaje božićni ures u kućama i crkvama. Drugdje siju pšenicu tek na blagdan sv. Lucije, devet dana kasnije. U zemljama njemačkog jezičnog područja odreže se na blagdan sv. Barbare grančica s trešnje, stavi se u vodu i na toplo pa ta grana za Božić procvjeta. Spomendan joj je 4. prosinca.

U Švicarskoj smo na današnji dan stavljali granćicu trešnje u vazu... na dan svete Lucije sijali pšenicu...




Pred svitanje se rasplamsao najljepši san i alejom mirišljavih pupoljaka me poveo u labirint zrcala. Vođena šapatom iluzioniste odgonetnuh zagonetku skrivenu u njegovom središtu. Tvoje ime je bilo ispisano kao šifra za otvaranje škrinje prepune neprocjenjivog blaga. Slovkala sam tajnstveni kod i škrinja se počela otvarati.

Probudio me miris kave i tvoj osmijeh. Neiscrpljujuća ljepota nedeljnog jutra. Zapalio si svijeću i prisjetio me da smo uronjeni u vrijeme došašća ljubavi. Iza nas je ostala godina privikavanja na novu zbilju. Na prozoru susrećemo sjećanja. Smiješe nam se anđeli kupljeni na jednom davnom božićnom sajmu u srcu Europe.
U porculanskoj zdjelici raste mlada trava. Klijaju zrna donešena sa dalekih polja i najavljuju plodnost sretnih trenutaka. U vazi grančica trešnje.

Ustajem i grlim svjetlost koja uranja u sobu. Volim tvoj glas i pjesmu kojom me prisjećaš na mnoge prohuhale nedelje. Tek kada zaboraviš nedelju… ne, nemogu ništa zaboraviti, nemam što zaboraviti.

Sunce se kupa u staklu. Najavljuje početak početka, objavljuje svetkovinu osjetila. Osjećam buđenje nemira, tako poznatih, a uvijek drugačijih.

Volim sve naše iluzije, volim snove koje slijevamo u stvarnost. Vraćam se iz svijeta iza zrcala svijesti i uranjam u stvarnost. Još nenašminkana se ogledam u tvojim očima. Smiješiš se, usrećuješ me kada me voliš bez maske koju stavljam na lice za druge, za one koje susrećemo izvan našeg malog raja.

Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ zbirka prozno-poetskih tekstova 1987- 2007




jutros pred svitanje iznad našeg prozora mjesec u punom sjaju

Oznake: sveta Barbara, Advent, trešnjina granćica
- 07:07 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 29.11.2016.

Za života prijatelju...



Došašće, vrijeme mira i spokoja,
ljubav, znakovi na stazi sjećanja
i sjaj postaja uspomena.

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji.

U plamenu voštanice
bljesci nedosanjanih snova,
zatomljenih želja, zaboravljenih žudnji,
neizgovorenih utjeha.

Na zaslonu uma lica prerano otišlih prijatelja,
njihovi osmijesi, ikone svetih istina.
Na ognjištu svijesti zapretena vatra trajanja,
srce, urna s pepelom tajni.

Vrijednosti neprocjenjive. Starili smo uporedo.

Smrti su,
neočekivano,
dolazile u pohode.

Tugom smo ispisivali epitafe.

Ostali su grobovi, humci gorke istine,
prazna mjesta za trpezom zbilje,
strune žalovanja i molitva za oprost...

U galeriji pamćenja slike,
proljeća s mirisom djetinjstva,
našom mladošću,
našim željama
i cvijećem postelje
iz koje smo grlili dan.

Na rubu pustinje
Anđeo vatre,
čuvar sunčane strane svijeta.
Preslika neba
i tišina mudrosti

U zbilji uteg od sna,
blješteći grm na Sinaju
i romor aorte Svemira.

U vjetru osluškivah glas Salomona,
odgovarah srcem zaručnice,
zavoljeh miris smirne,
oazu Judejske pustinje
i grozdove njene.

Sanjah kuću od cedra
i svodovlje od čempresa.

Razgovarah sa srnama i košutama,
zaklinjah mjesečinu
za blagost grijeha propusta.

Tišina... muk istine...

Tek kada trava bude rasla asfaltom,
kada mi srne budu jele iz ruke,
kad zoru budu najavljivale samo ptice,
kada smrt postane tiha kao oproštaj,
a oproštenje grijeha postane suvišno,
kada nas riječ povede nebu,
riječ izgovorena lakoćom djeteta,
tek tada ću osjetiti... čuti božanski glas...

postoji oprost grijehu propusta...

ali ipak

Za života prijatelju!

Dijana Jelčić...

Oznake: Advent, došašće, ljubav, oprost
- 15:35 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>