dinajina sjećanja

nedjelja, 31.12.2017.

Klatno vremena...





"Platonija, zemlja omeđena trokutima"

Fizičari su dugo vremena pokušavali razumjeti što je vrijeme. Zapravo, oni nisu sigurni postoji li vrijeme uopće. Ako se vratimo na Einsteina, s njegovim razmišljanjima o vremenu slaže se i renomirani, neovisni fizičar Julian Barbour, koji živi u blizini Oxforda. On smatra da je vrijeme iluzija stvorena od strane našeg mozga. Barbour smatra da postoji više sadašnjosti u kojima postoje verzije čovjeka raspršene u Platoniji. Platonija ili apstraktni prostor je pojam kojeg je uveo sam Barbour. Platonija je za Barboura predodžba vječnosti.






Zagrljaj znanosti i mistike postaje sve jači i nježniji. Osjetilnost, osjećajnost, etika, estetika, kreativnost, nadahnuće i umjetnost su produkti nutarnjeg svemira. Moderna fizika opisuje i objašnjava svijet, pa i čovjeka u njemu suptilnije, poetičnije, drugačije, nego što je čovjek danas sposoban svjesno spoznati svijet i sebe samoga. Čini se, na dlanu znanosti nastaju nove bajke, koje nas pozivaju na razmišljanje o stalno novoizrastajućim dimenzijama stvarnosti. Skladatelji skladaju rapsodije boja, simfonije mirisa, preludije koji povezuju sonate od ljubavi sa nocturnima novih privida.
Poetski izričaj se pretače iz duša pjesnika u tkivo koje gradi sve ljepši i sve veći zamak kraljice literature. Nižu se anđeoski stihovi, soneti božanskoj geometriji, pjesme pune metafora beskonačnosti u konačnosti našeg zemaljskog postojanja. Sanjari pišu nove utopije, mi lutamo bibliotekama, galerijama slika u kojima se zrcali mašta umjetnika, ogleda njihova duša.





Promatram Dalievu figuru slona s piramidom na leđima. Vizija Platonije, bezvremenog kozma iz kojeg proizlazi vrijeme. U njenom vrhu, u jednoj jedinoj točki, kao u Borgesovom Alephu, se susreću svi djelići univerzuma.

Misaono ulazim u unutrašnjost piramide. Čujem pokrete zupčanika starog sata. Čujem veliko crkveno zvono i moje misli plešu u ritmu njegovih užadi za potezanje. Trenuci prolaze. Oko mene se zatvara opna vremena, trenutak traje i ja trajem u njemu.





U nama titra svijetlost prohujalog vremena... iskre sjećanja, bljeskaju uspomene. Promatram porcelanske figurice na prozoru. Krasile su vitrine mojih praotaca. Rosenthal, Wedgwood, LLadro porculani su i danas vrednovani... Hrt i clownovi su svijetlost prohujalog vremena, utjelovljene uspomene na one kojih više nema...

Da, vrijeme je samo iluzija mozga, a mi smo dio te iluzije koja traje već milijardama godina.

Klatno vremena odkucava zadnje trenutke prohujale godine... neka dolazeća u vašem pamćenju ostavlja samo osmijehe i svjetleće trenutke sreće.

Dijana Jelčić


Oznake: klatno vremena, Platonija
- 08:08 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 30.12.2017.

Prostor, vrijeme i Pješčana kula...




Ide vrijeme
dođe ura,
poslije svega
dijetna kura.

@semper contra s ljubavlju posvećujem ovaj davno napisani tekst.




Poezijom se izriče neizrecivo... pjesme nam bezglasjem poetske nutrine odaju velike istine, odnose nas u mnogodimenzionalnost osjećanja, iniciraju u više sfere postojanja... kroz poetiku pjesnika uranjamo i u sebe, osjećamo stihove kao poveznicu između nas i svemira...

Pjesma Pješčana kula Vesne Krmpotić je uzburkala moje misli i pretočila ih u osjećanje osjećaja za prostor i vrijeme... osmislila dimenziju istinskog trajanja u zbilji...

Svako živo biće nesvjesno sudjeluje u stvaranju svoga vremena. Ta tvrdnja me prisiljava na razmišljanje o vremenu.
Svaki čovjek svojim osjećajem za ritam potvrđuje svoje postojanje u svom prostor-vremenu. Tvrdnja o kojoj isto tako razmišljam.

Sjedeći na obali mora spoznavala sam zaobljenost prostora, a misao o tome mi je svjedočila moje svjesno sudjelujelovanje u tom događaju. To je bio trenutak u kojem osjećah prošlost, sadašnjost i naslućivah budućnost.
Jedrilica mi je polaganim nestajanjem iz vidokruga to potvrđivala. Pokušavala sam nutarnjim ritmom i dinamikom osjetiti vrijeme u sebi. Sjetih se poezije i misaono- osjećajna slika pješčane kule iskrsne pred mojim nutarnjim očima.

Držim se na okupu,
svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak svoga bića
na hrpu, na hrpu, na hrpu.

I govorim: sad više nisam pijesak
sada sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam već kula od kamena,
možda sam već samo kula.


Tada sam ustala i počela koračati pjeskom uz more. Lagani vjetar mi je pružao otpor i ja osjetih kako si svakim novim korakom oslobađam prostor u kojem se bolje pokrećem.
Počeh se svjesno "probijati" kroz nevidljive čestice zraka koji me je dodirivao. Nova misao mi prođe kroz glavu, da, istina je, ja svojim pokretima zaobljujem prostor oko sebe i svakim novim korakom potvrđujem vrijeme potrebno da stignem do kraja plaže.

Što sam sve radila da budem zid!
A gle, more se ne trudi da bude more,
ono je more; a niti cvijet
ne radi ništa da bude cvijet.

Na okup zovem pijesak
i zidam, zidam, zidam:
a u predahu s uhom na zidu slušam
kako podzemno žude srca
da ih pomete veliki val
i da ih taban vjetra zgazi
u zaborav.


Prostor i vrijeme su se u treptaju oka spojili u spoznaju i postali dimenzija trajanja. Ideokinetička slika koju pamtim mi iz trenutka u trenutak to i potvrđuje.

Prostor- vrijeme nesmijemo upoređivati sa dobro poznatim i jednostavno spoznatljivim dimenzijama visina, širina i duljina dimenzijama koje spoznajemo gledajući zalazak sunca na obali mora, pomoću kojih se snalazimo u gradu u kojem smo rođeni, u našoj dnevnoj sobi, ili parku po kojem se šećemo.

Držim se na okupu.
Svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak svoga bića
na hrpu,na hrpu, na hrpu.

I govorim: sad više nisam pijesak.
Sad sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam već kula od kamena;
možda sam već samo kula.


Vesna Krmpotić je svojom pjesmom probudila u meni tu čudesnu dimenziju trajanja, a to je dimenzija koja obuhvaća trenutak i nas u njemu, alkemijski titraj oka, ono naše vječno i nikada objašnjeno "sada", trenutak kao most između prošlosti i budućnosti, most od sada do vječnosti, most na kojem se rijetko svjesno zaustavljamo.

Mi smo samo u jednom djeliću trenutka pješčana kula, inače smo vječni pijesak.

Dijana Jelčić



Mozak i pješčana kula…

Oznake: prostor, vrijeme, pješčana kula, Vesna Krmpotić
- 07:17 - Komentari (37) - Isprintaj - #

petak, 29.12.2017.

Romantika s pokrićem...




In Memoriam...

„Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika,
zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu.
Ta slika tiha je kao svitanje na moru, kada je sve sivo i kada se ne
čuje ništa nego gdje-gdje klokotanje vode.
To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni
u tišini.“

Miroslav Krleža… (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.)





ROMANTIKA S POKRIĆEM...

Sjećam se doba nevinosti, vremena romantike s pokrićem. Drhturila je bojažljiva mladica na vjetru trenutka. Djetinjstvo
na dlanu vremena romori smijehom, romori snom, najavljuje povratak kolone odsutnih.
Vidim ih kako mašu sa dalekog otoka, koračaju sjećanjem, vraćaju se u san.
Oni su svjedoci ljepote odsanjane mladosti, tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte.

Nježna je točnost pamćenja.

Danas smo odrasli, sazreli u bitku, u iluziji svijeta. Tajac salvi objavljuje gozbu osjetila, pobjedu emocionalnog uma.
Bez sjećanja ne bih osjećala vrijeme.
Tereti prošlih godina nestaju rasapom tišine u raskošu zapamćene ljepote.

Nemam opravdanja za tuge i boli. Odživjeli smo ih. Sada smišljamo značenja, nove simbole za brevijar života.
U zjenici vječnosti ples privida i jave, u nabojima beskraja komplementarnost suprotnosti,
igrivost sjena kozmičke istine.

U raspuknuću spokoja, u vremenu koje krade tajne zbilji, se ritmom srca sjedinjujemo sa načelom vremena,
trenucima epifanije, uživanjem u prostoru. Na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene osvješćuju praslike nesvjesnog, raskrinkavaju pratipove zatomljene u podsvjesti, razularene suprotnosti, negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti.

Stvarnost je uklesana u bitak zanesenjaka, u mirne nemire, u vrijeme romatike sa pokrićem.

Dijana Jelčić


Oznake: Miroslav Krleža, romantika s pokrićem, neirni mir, mirni nemir
- 07:37 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.12.2017.

Pitagorina čaša...




Ako se čaša napuni do određenog nivoa, iz nje se može normalno piti. Ako se pretjera i sipa više od označene ivice, sva tečnost iscuri kroz otvor na dnu. Neumjeren čovjek ostaje bez vina. Cilj je bila promocija jedne od najvažnijih vrlina Pitagorine škole - umjerenost. Ostale vrline na kojima se insistiralo su razboritost, pravednost i hrabrost.
Pitagora je peharom za vino ukazao na razliku između neumjerenosti i umjerenosti. Neumjerenost zrcali nedostatak kulture pri točenju i konzumiranju alkohola.




Danas smo svjedoci traganja za velikom srećom, uspjehom i zadovoljstvima, a što više imamo to više želimo. Tako ulazimo u začarani krug u kome nam nešto uvijek nedostaje sve dok ne shvatimo da nam zapravo nedostaje mjera.

Umjerenost je važna jer je ona jedan od preduslova unutrašnje ravnoteže, spokoja i sreće. Pitagora je želio naučtiti svoje đake i sve ljude velikoj istini... nutarnje bogatstvo se krije u mjeri.






Pogled kroz čašu...





Prolutala sam arhivom.




Tri godine je prhujalo, ostala su sjećanja i fotografije...





Oduševila nas izložba Julia Frangena Pogled kroz čašu... svaka fotografija priča svoju priču.






Julio je zaustavio i uramio trenutke uživanja,
ovjekovječio ih i nama darovao
osjećaj dionizijskog slavlja.





Čaše govore, pričaju, pjevaju, slave vrijeme vina, pjenušaca i cognaca...
u čaši božansko piće piše poeziju kapi...
Sjetih se crtice iz života Antona Čehova. Kada je odlazio u tamnicu na otok Sahalin, prijatelji mu, kao oproštajni poklon, darovaše bocu konjaka. Sačuvao je je tokom čitavog napornog, šest tjedana dugog putovanja kočijama i brodom, da bi je otvorio prve noći na ostrvu. Pisac koji uživa u konjaku boje jantara udišući opojno isparenje, taj dah raskoši, usred smrada tlačenja i muzike okrutnosti. Čuo je zveket osuđeničkih lanaca. Konjak nije bio samo dar prijatelja, već zrcali i dar njegove umjetnosti, zrcali sliku u nevolji zadovoljenog pjesnika.






Vratih se u vrijemje lutanja vinogradima i degustacijama u vinskim podrumima... uživanjima u restoranima...Somelieri su uz svako jelo nudili specijalnu vrstu vina i govorili... u pri jelu i piću treba znati uživati... i očima se uživa... zbog okusa i slavlja osjetila svaka vrsta vina zahtjeva svoju čašu... pjenušac svoju... kupovali smo ih...





cognac svoju... eto imam čašu... nosi
ime ljubavi...






i ostaci iz vremena pradjedova...




čuvam ih jer poezija uspomena daruje snovitost zbilji...
a umjerenost u svemu daruje nutarnji mir, zadovoljstvo i sreću...

Pitagora nam je tu istinu ostavio u naslijeđe...

Dijana Jelčić



Oznake: Pitagorin pehar, umjerenost
- 07:07 - Komentari (30) - Isprintaj - #

srijeda, 27.12.2017.

Vrijeme slavlja...



Tvrđava sveti Ivan ugrađena u zidine Dubrovnika je bila zaštitnica gradske luke... danas je turistima vidikovac, pjesnicima i glumcima scena koja život znači...
Uronili sm vrijeme slavlja... Danas slavimo Ivanovo otkrivenje. Sveti Ivan je zaštitnik ljudi koji se bave knjigom, učenika, studenata, učitelja, teologa, pisaca, knjižara, izdavača, novinara, skladatelj, slikara i zaštitinik prijateljstva…

Tradicija nije izrastanje iz pepela, nego lumin, živući simbol prohujalog vremena...

Naše vrijeme je prepuno znakova. Nalazimo se na pragu nečeg što su mnogi stoljećima, pa i tisućljećima isčekivali. To je vrijeme praznine, a ujedno i vrijeme potrage za istinom i onoga što će ispuniti horror vacui. Ponuda je danas doista široka, a zabluda primamljiva. No iskustvo stjecano tisućama godina ljudske civilizacije govori da prave vrijednosti nisu na dohvat ruke, već se za to treba izboriti. Sve što je stoljećima i tisućljećima bio nekakav etalon života i društva općenito, danas vrijedi to isto, uronimo u dubinu sebe sama i ispunimo prazninu ljubavlju.
Pripitomomo jahače apokalipse u sebi, sveti Ivan nam je ucrtao put ka spoznaji tih demona u nama samima, ostavio nam je ljubav u naslijeđe.

Darovali su mi ime i boginju, darovali su mi vrijeme previranja i vrijeme vjerovanja, vrijeme bezgranične sreće. U jecaju svemirske tišine naslućujem glas nebeskog rapsoda, čujem bubnjeve šamana vremena i volim ovaj trenutak bliskosti.

Zablude utopih u moru privida, dotaknuše me titraji vjerovanja u ljepotu vječnosti. Zavijutak iznjedren iz tkiva sna miluje postojanost i sklada himnu harmonije, iscrtava kozmogoniju ljubavi.
Ćutim iskonski dodir, lux primus u zavjetrini tmine, filozofiju mirisa pretočenu u čulnost. Apokaliptične boje nestaju, gube se u svitanju mladog dana. Ivanovo otkrivenje sklada rapsodiju boja i pretače ih u čujnost svevremena.
Vidim Nikin stijeg u zjenici beskraja, zvjezdano sjeme u poeziji kiše. Suze neba ispiru tugu sa lica vremena. Drevni oceani grle svodovlje budnosti, rađa se mladi dan.

Na obzoru svitanja nestaje silueta tužnih proročanstava, gubi se u izmaglici nepostojanja. Svjesnost skida korotu sumnji, odjeva halje iskrenosti, kiti se dijademom utkanim u zlaćanu spiralu božjeg zakona, na pučinu oceana snova, u kolijevku ljubavi.

Dijana Jelčić




Oznake: najljepši cvijet evanđelja
- 07:37 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 26.12.2017.

Svetostjepanska istina...



Sveti Stjepan prvomučenik...prvi koji za Krista svjedoči svojom krvlju. Svetkovina se svetoga Stjepana slavi drugi dan Božića, 26. prosinca od 380.-e godine. Zbog svoje blizine najradosnijoj i jednoj od najvećih kršćanskih svetkovina, svetkovini Božića, ova svetkovina i ovaj Svetac su promovirani kao najbliži Kristu i to onom malom djetetu, malom Bogu, Božiću, da se time naglasi i Kristova žrtva koju će na Kalvariji podnijeti za ljudsko spasenje.

Kršćanski mučenik nije opsjednut umiranjem za Boga, on želi živjeti s Bogom, ali ako mora umrijeti to čini tiho, bez nasilja i razornih eksplozija. U njegovom umiranju nema puno krvi, prolije se samo njegova.
Kršćanski mučenik nije nervozno glasan niti je gnjavator, on svoju vjeru shvaća najprije osobno, i to čini dosljedno u življenju i umiranju. On je čovjek uvjerenja koji za života ne prisiljava druge da vjeruju ono što on vjeruje, nego im riječima i djelima svjedoči razloge svoga vjerovanja. Kad umire, zbog istog uvjerenja ne tjera druge za sobom u smrt.
Kršćanski mučenik je čovjek koji zbog istine ne odstupa, a zbog ljubavi ne žrtvuje druge. Sav taj drukčiji pristup životu čini ga mnogim ljudima nepodnošljivim, ali u isto vrijeme i fascinantnim. Živeći i umirući slobodno, s Božjom nadom u srcu, kršćanski mučenik sije neuništivo Božje sjeme koje će niknuti u budućnosti.





Romantična legenda kazuje o čednoj i dobroj djevojci, koja je zbog optužbe za nemoral odlučila sebi oduzeti život. Popela se na 85 metara visoku stijenu koja natkriva izvor vode i zavjetovala sv. Stjepanu:
„Ako sam grješna, neka skokom u ponor poginem, a ako sam nevina, neka ispod mojih nogu poteče voda koja će liječiti ljude“.
Prema priči, djevojka je skočila, ostala živa. Otada to je mjesto postalo izvorištem ljekovite vode. Stijena s koje je izvela skok nazvana je po Svetom Stjepanu, a na tom se mjestu u dva navrata, u 16. i 19. stoljeću gradila crkva, koja gleda na cijelu dolinu Mirne.
izvor... Istrapedija.hr.





Srce pamti...

U razvalinama prohujalog vremena trajah na dlanu žudnje,
pod tušem ispirah zagrljaje… u noćima punog mjeseca
šaputah

Ti ne znaš kao izgleda soba
u kojoj okrenuta istoku
očekujem, u svitanju
Tvoj izlazak
na obzorje
nedosanjanog sna…

Na vratima srca muk, Sokratova sumnja, jecaj tišine.
Na vratima sunca svjetlost i pomilovanje.
Procvjetao je perivoj vremena, metafora beskraja,
u trenutak zgusnuta vječnost.

Osjećam, trajem u snu, u poeziji Perzeida, u danima kalikule,
u osmom danu, prvom i posljednjem poslije stvaranja svijeta.

Razumijem govor munja i gromova, odtugovala sam
umiranje nekih iluzija, prošlost utkala u kaligrame,
osjećajne slike pretočila u dubinu svetog Grala.

Srce pamti emocije.

Došao si tišinom, zagrlio tišinom, govorio tišinom.
Govorile su zvjezde.
U bezglasju svitanja oprost prohujalim grijesima i objava svetostjepanske istine.

"Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh"



Do kasno u noć smo slavili Božić i rođendan prijatelja. Zidni sat otkucava novo jutrenje. Budi me miris kave. Grle me strune blagdanskog spokoja, tvoja prisutnost me brani od nietzschenaskog bezdana.

„Ne dozvoli da ti bezdan uzvrati pogled“
„Sretan ti ovaj dan svetostjepanske istine“

Dijana Jelčić... „Odakle dolazi ljepota“ Zagreb, 1987.
"Mostovi pod kojima se budim", Zagreb 1987- 2007.
"Nestvarno stvarni" Zagreb, 2014.




vrijeme tugovanja

Oznake: sveti Stjepan, Štefanje, svetostjepanska istina
- 08:28 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.12.2017.

Radujmo se...






Elegantna kao crna pantera tiha noć uranja u panoramu srca. Teške od zvijezda vise ruke neba nad prozorom. Zlaćana spirala me dinamikom misli odnosi u zavjetrinu sna. Ćutim simbiotsku povezanost u simetričnoj asimetriji ljepote. Osluškujem tišinu i čujem glas vječnosti.

Rodit će se ljubav.

Bezriječje uzburkava tišinu, budi usnulu vodičicu ka hramu na obzoru lijepih privida. Na dlanu vremena svjetlost ucrtava staze ka proročištu sudbine. Tišina puca, čuje se žubor rijeke nevraćanke. U poeziji kapi vizija Kairosa. Poželjeh izreči molitvu, ali nedostaju mi riječi, nema ih u vokabularu vremena. Do sluha dopire anđeoska muzika.
U badnjoj večeri blagoslov srca, život ispisan u vodi, u zemlji, u kamenu,
utkan u legende, sjećanja i uspomene.
U mirisu naranči, cimeta i vanilije slike djetinjstva, sreća ubrizgana u pamćenje.
Na stolu pšenica, u plamu svijeće tajna početka.

Ponoćno zvono objavljuje kraj došašča.

Na horizontu svitanja privid kontemplativnog puta ka žitnici sreće. Zrela je za žetvu drevnih snoviđenja.
Iz zlatne krune ponoćnog sunca se šire mirisi tamjana i smirne. Utjelovljujem nebesku tajnu
i zlaćanom se niti ponovo sidrim u zbilji.

Pozdravljaju me Clownovi i Anđeli, simboli radosti i veselja.

Radujmo se!

Neka danas bude dan sreće... neka takav bude svaki dan.

Dijana Jelčić


Oznake: badnjak, tiha noć, Božić
- 07:47 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.12.2017.

Svjetlost mira...



Sjaj zvijezde padalice, trenutak poroda Bogočovjeka. Nebo je otvorilo oči, beskrajem su zaiskrili dragulji, svaki titraj šapuće o sreći, dušama daruje tajnovito znamenje, tišinu tišinom ogrnutu, iskričavu svjetlost ozrcaljenu u plamenu vremena.

Ljubav je odjenula odoru ovozemaljskog života .

1986 te godine se Betlehemsko svijetlo, kao lux in teneberis, proširilo ovozemaljskim postajama. U kaleidoskopu svijesti bljesak božanske iskre. Vidim nestajanje tuge, nesreće, bolesti, uskrsnuće Lazarevo, rađanje ptice iz očeva pepela, spasenje brodolomaca, ozdravljenja oboljelih od mržnje i zle ćudi.



Trenutak zaustavljen u vremenu, privid prauzora, znamen postanka.
Na prstima djeteta koraci zrelosti, drhturi bojažljiva mladica na vjetru vremena, sjeća se ranih snova.

Poljubio si me pod imelom, obranio od Falstafa, lažljivaca, iluzionista, prodavača magle. Odveo na žetvu plodova
apolonizijske zbilje i dionizijskih bakanalija.

U tjesnacu zbilje čujem zvuk cjelova, nadilazi sluh, isprepliće se, nestaje u žudnji.

To ljubav pjeva blistavu odu blagdanima svjetlosti.

Dijana Jelčić


Oznake: betlehemsko svjetlo mira
- 07:37 - Komentari (42) - Isprintaj - #

subota, 23.12.2017.

Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa...



Gledajući glumca kako plače za trojanskom kraljicom, u predstavi, na dvoru u Helsingoru, Hamlet, koji ne može plakati ni za svojim ocem, se pita:
"Što je njemu Hekuba il što je on Hekubi, da tako za njom plače",
a mladi provincijalac, glumac, na svom diplomskom ispitu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, 1971 mu odgovara:
»Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa».

I nastavlja

Pet cirkuskih clownova umrlo je ove godine. Jutarnje novine su pisale o njihovom životu i o tome kako su oni ležeći sa krvavo crvenim usnama i brašnjavo bijelim licem, na smrtnoj postelji, posljednjom gestom svojih ruku, udešenim za tu priliku, od strane grobara, natjerali tisuće ljudi da se previjaju od smijeha...

Kako tada tako danas nakon 46 godina, sada već stari provincijalac, davno napisanom pjesmom i glasom Ibrice Jusića, odgovara isto.






Što su nama danas Euripid, Seneka, Milton, Čehov?
Očito, povod da u vezi s njima nešto kažemo o sebi, da se nad njihovim davno ispisanim pitanjima zamislimo pitajući se o sebi danas, i da pomoću njih uobličimo svoj izričaj,da pokušamo onom bezimenom u nama darovati ime.

Hamlet se pita, zamišljen nad glumcem, “Što je njemu Hekuba, i on njoj, da za njom toliko plače?”. I sve te emocije, suze i drhtav glas, a ni zbog čega. Zbog Hekube. Zbog davnog mita.

Sjećam se, crtah tvoj lik u pjesku, pjena ga oblikovaše u biser. Vjerovah u iluziju, u bljesak na zaslonu želje.
Nije blijedila, nije bila uspomena, nije bilo sjećanje. Bio si stvaran u nestvarnoj zbilji. bio si tu, ćutih te
u mjericama tankoćutnih nemira, u poetici sanja, u zrnu srca, u kutku pogleda. Plakala sam na sudbinom Hekube u meni... Jesam li? ... ili je to bio osjećaj samosažaljenja?... bjesomućno traganje za izvorom ljepote izvan sebe?
U velikom kristalnom ogledalu odraz prohujalog vremena. Vidjeh zgusnuće svjetlosti, u stećcima uklesane bogumilske istine,
smjenu stoljeća, u ljiljanima hugenotske strahote, krvavu svadbu, prevaru ljubavi, na obali Mnemozine
porod ljubavi.






"Zahvalimo njoj,nepresušenom vrelu, čiji tok sve suše i potresi ne prekinuše.Njoj, stablu samomu koga sve bure ne iščupaše, svi požari ne izgoriše, koje zla kob kroz vjekove po njoj prosu, njoj čije žile ne uginuše, čiji sokovi ne presahnuše. "


sjetih se Meštrovićeve misli... i njegove statue žene, majke, ljubavi.

Vidjeh nježnu snagu, ljepotu, osjetih pretakanje iluzije u zbilju.

Da, zahvalimo njoj za sreću, za ljepotu, za mir ovoga ovdje i ovoga sada...

Dijana Jelčić


Oznake: sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim
- 06:46 - Komentari (32) - Isprintaj - #

petak, 22.12.2017.

Skrivena stvarnost...



"'Skrivena stvarnost' treće je veliko popularno-znanstveno djelo Briana Greenea. Kao i 'Elegantni svemir' te 'Tkivo svemira', odlikuje se sjajnim pripovjedačkim stilom, prepunim analogija, opisa i metafora od kojih čitatelju zastaje dah, kao da se domogao napetog romana. Temeljna tema knjige je pretpostavka o postojanju višestruke realnosti, koja se u zadnjih desetak godina nametnula kao posljedica istraživanja temeljnih zakonitosti svemira. Moguće je postojanje višestrukoga svemira – multiverzuma – u kojem se događaji zbivaju u paralelnim svjetovima gdje svaka jedinka iz univerzuma koji poznajemo može imati svoje dvojnike..." (Vjera Lopac)

Pročitla sam sve tri knjige. Pročitano prevodila na jezik mojih neurona. U odaji ogleda i odjeka pokušavala osjetiti napisano kao dio sebe.




Jutros buđenjem osjetih, san nije zastoj u životu, nego jedan od njegovih najčudesnijih oblika. San pliva tajnovitom rijekom misterija i graniči s nadnaravnim, nije pomanjkanje ili navala krvi u mozak, nego istina promatrana kroz staklenu prizmu iluzija. Iako neznam što je tvar od koje su satkani snovi, osjećam kako postajem san, moj san i shvaćam da manje sanjam dok spavam nego kada sam budna.

Moj svijet je pun boja, mirisa, velika rijeka vremena puna treptaja očiju, obojenih zvukova rapsodije boja, puna mirisnih tonova isprepletenih u simfoniju univerzuma uma, simfoniju koju svojim snovima o ljubavi sama stvaram.

U tišini uvale djetinjstva se nebo rumeni znamenjem ljubavi. Jutros osjećam Ljubav je dimenzija istinskog postojanja. Jednostavnija je od svih zapisa o njoj. Vidim misao o njoj utkanu u svjetlosti koja bdije nad snom.

Dostojanstveno razigrani zavijutci plešu iza spuštenih trepavica. U njihovim titrajima prepoznajem sjemenje iz kojeg izrasta sveti gral, srce u čijem središtu svjetluca božja iskra.

Velika svjetlost nedefiniranih boja se uvlači u ovo svitanje. Nastavljam sanjati. Stojim na sceni života, a snenost me odvodi u kraljevstvo metafizike gdje vidim svoje rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi.

Naučivši vjerovati, ljubiti i opraštati ulazim u astralnu dimenziju svjesti, u carstvo skrivene stvarnosti, u beskraj paralelnih svemira. Tu susrećem dvojnike, umnoženu sebe u prohujalim trenucima, ozrcaljenu u ovom ovdje i ovom sada.

Novonastajuća kozmologija i knjige napisane o njoj su poetični tekstovi izrasli iz univerzuma ljudskog uma. Pročitano ostavlja neizbrisiv trag u galeriji pamćenja.
Stvarnost, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši dar koji mi, svojim djelima, darovaše sanjari znanosti.

Dijana Jelčić



Oznake: Brian Greene, skrivena stvarnost, elegantni svemir, tkivo svemira
- 07:07 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.12.2017.

Jarčeva obratnica...



Jarčeva obratnica je jedna od pet najvažnijih paralela koja se nalazi 23° 26' 22" (stupnjevi, minute, sekunde) južno od ekvatora. Ona povezuje najjužnije točke na Zemlji na kojima Sunce dolazi u zenit, odnosno, gdje Sunčevo svjetlo pada točno pod pravim kutom na Zemljinu površinu. To se događa samo jednom u godini, u podne 21. prosinca, a pojava se naziva zimski suncostaj (solsticij). Porijeklo imena Jarčeve obratnice je starogrčki, još iz vremena od prije više od 2000 godina. U to vrijeme se Sunce u zenitu nalazilo na mjestu gdje se noću nalazilo zviježđe Jarca. Drugi dio imena, obratnica, potiče od činjenice, da se prividno pomicanje Sunca kreće upravo između tih dvaju paralela. Kad "stigne" do zenita u jednoj, "vraća" se ponovo do zenita u drugoj obratnici (obrće se smjer prividnog kretanja).
izvor... wikipedija.






Sjećanja, kameni grad, grad druida, kalendar svjetlosti. Stijene zaokružuju svjetlost, kriju tajnu nastajanja.

Svjetlost ne poznaje satove, dane, mjesece, godine, ne osjeća stoljeća ni eone, ne osjeća ekvinocije ni solsticije, ona je uvijek tu jer ona je i dan i noć. Prolaznost naših dana i noći nebu, moru i hridinama ne znači ništa, ali svijetlost ima dušu i ona nas grli svojim mekim dlanovima, ona nas brani od tmine duševnih stanja i ona će možda jednoga dana zaustaviti vrijeme.
Vidjeh smjenu sazviježđa, odlazak Sagitariusa i dolazak Capricorna i svitanje novog godišnjeg doba.

Osjetih istinu vječne mjene. U trenutku kada je sunce najdalje od nas spoznah prešutni imperativ velikog Hiperiona.

Neka bude svjetlost.
I bi svjetlost.
I ostade svjetlost.


Na zaslonu uma
slika iskona,
prauzor
svijesti.

U pjesku vremena
stope u bojama
rađajućeg sunca.

U vrtlogu života dimenzije
postojeće samo na
koordinatama srca.

Kao Bachove sonate
odzvanjaju
obilježja Sunca,
sklad prostora i vremena
harmonija suprotnosti,
žudnja za otkrivanjem
nove ljepote.

Nad gradom kruži vatrena ptica,
u srcu krijes svetosti,
u misaonom režnju
kovitlac neurona.

Zimski suncostaj
pretače jučer
u sutra.

Sa bijelim dijademom u kosi
svjetlost kiti mladi dan.

Zimski suncostaj,
gozba u čast svjetlosi,
u osmijesima sunca
nestaju sjene...


Dijana Jelčić




Oznake: zimski solsticij, jarčeva obratnica, pobjeda svjetlosti
- 07:17 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 20.12.2017.

Praznina tmine...






Promatram Hopperovu sliku. Praznina tmine ispunjena slikarevim nadahnućem, osmišljeno znamenje vremena ispunja prostor, oslikana četvrta dimenzija.

Tihujem osluškujući istine mudraca na obzoru života.
Jesu li mi nevažene njihove važnosti?

Zimski solsticij, najkraći dan i najdulja noć. Iz prevlasti tmine put ka svjetlosti. Vječni ples suprotnosti i žudnja za stvaranjem sklada. Vrtloženje ka proljetnoj ravnodnevici. Ljetni solsticij najdulji dan i najkraća noć. Pobjeda sunca i ponovo vrtloženje ka jesenjem ekvinociju, ka harmoniji vremena. Nezaustavljivo kovitlanje vremenskog kotača, svjedočanstvo uzlaznih i silaznih puteva, simetrije i asimetrije, zakon zlatnog reza ozrcaljen u slici života.

Oćutih kako se paranoja pješčanog sata ogleda u zjenici univerzuma. Vrtnja konusa spoznaje, pretakanje odsanjanih vještina u nedosanjane privide dalekih oceana. Slavlje uma, bezmjernost mogućnosti utkanih u rapsodiju boja i simfoniju svjetlosti.

Osjetih nestajanje nevažnosti da bi se važnosti mogle pretakati u čudoriječje trenutka. U otkrivanju trenuka naslutih istinu o prolaznosti. Postadoh svjesna starosti staza po kojima ostavljasmo tragove tragajući za građaninom svijeta. Tražili smo ga u nedohvatnim blizinama nebeskog sata, a on se krio u zrncima pjeska naše astralne ure.

U tišini vremenskih mijena shvatih, na koncu puta se uvijek čuju ptice. One umiru pjevajući. Riječi su tada nebitne, nevažne u važnosti ljepote, nepobitna je istina o konačnosti materije.

Bitnost se krije u vremenu, u nezaustavljivosti paranoičnog proticanja svete krvi kroz kapilare prostora. Zašto se onda zamaramo, zašto pišemo pjesme, čemu služe svi ti izričaji kada nam sudbinu kroje lihvari na čijim prstima se taloži prljavština kovanica kojima odplaćujemo dugove jer im prodasmo svoje vrijeme i svoje iluzije?

Pitam se jesmo li odsanjali poeziju drevnih oceana, jesmo li pronašli grad na dnu mora, jesmo li prošetali arkadama nebeskog svodovlja, jesmo li se uspinjali jakovljevim ljestvama ka sretnoj budnosti u snu?





Osluškujem tišinu praskozorja. Dan pred zimski suncostaj izranja iz tmine.
Bijela svjetlost puni prostor.

Polako nestaje praznina tmine.

Dijana Jelčić



Oznake: pred zimski solsticij
- 07:47 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 19.12.2017.

Sreću čine stvari male...



Noć nestaje u skutima svitanja. Bijela svjetlost grli mladi dan.
Tu si. Sjećam se, govorio si mi, vjeruj u istinu. Istina je kći vremena. Vjerovala sam. Istina se ogleda u tvojim očima.
Volim dubinu tvog pogleda i osmijeh dječaka na tvojim usnama.

Sreću čine stvari male... napisao si pjesmu...
Pjeva je Tereza...
Da, njen glas i tvoje riječi uramljuju osjećanje osjećaja sreće...


Smiješiš se. Vraćaš mi otrgnute krhotine srca i smiruješ uzburkalu svijest.
U uglu Platonije nestaje plavičasti oblak nepostojanja, a sa njenog vrha, iz delte u kojoj se grle život i san iskre kristali sreće. Žive u srcu.
Osjećam vrtlog nebeske vretenice, spiralnu dinamiku spoznaje i toplinu božanske iskre koja gasi tugu i liječi sjećanja.

Decembar otkucava došašće ljubavi, olovno nebo prošlih tuga se pretače u azurne uspomene i vjetrovima prošlosti skuplja pepeo boli u urnu koju bacam u Letinu rijeku.

Sreću čine stvari male, ovo ovdje i ovo sada. Ljepota trenutka zasljepljuje kao bjelina breze u dolini tvoje mladosti, opija mirisima tek procvalog jasmina u mjesecima naglog ljeta, miluje rapsodijom jesenjih boja. Osjećam kovitlac osjećanja i sretna slutim dolazeća zima će biti blaga.

Odmatam fascije pamćenja, dozvoljavam prohujalom vremenu da se vrati u ovaj trenutak spokoja, da zasja kockom kristalne vedrine. U njoj živimo svetkovanje osjećanja i uz sjaj svijeće i miris pšenice dočekujemo ostvarenje objave istinitosti poruke Anđela Gabrijela, ponavljajuće rađanje bezuvjetne ljubavi.

U krugu ljubavi i prijatelja umnažamo sreću...

Dijana Jelčić





fotografija bijelog svitanja... Tihomir Franov

Oznake: sreću čine stvari male, zdenko Jelčić, Tereza Kesovija
- 08:08 - Komentari (25) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.12.2017.

In Memoriam...






Jure Kaštelan ... Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990... hrvatski pjesnik i književnik.

"Pisanje pjesama je na početku dar koji kasnije postaje kazna. Taj obred stvaranja prolazi svaki pjesnik, po nekom nevidljivom zakoniku. U Dijaninim pjesmama se može naći stih koji govori o "hramu koji je postao gubilište". težnja za pročišćenjem, za katarzom, protiče kao vodena struja kroz cjelinu njene knjige pjesama. A katarza ima ovdje psihološke i kreativne konotacije. Ta pročišćena ljepota se zrcali u pjesmi koja počinje stihom "Sunce obasjava još jednom dvorište naše ljubavi"... Nije lako objasniti zašto se pišu pjesme. Treba ih čitati, one same govore.
I tebi i meni. "

napisao je Jure Kaštelan, davne 1987 godine u recenziji mojoj zbirci. pjesama "Odakle dolazi ljepta"...

sretna sam što sam bila djelić ljepote njegove zbilje... i što je on tada oplemenio moje piskaranje... ako je pisanje put pokore, koračala sam ga 27 godina zaustavljala se na postajama i 2014 se odvažila ukoričiti i promovirati napisano...




Pjesma...

Ova je pjesma stručak riječi,
tišina utkana u ritam prstiju,
tvoj osmijeh i tvoje oči.

Oslobođena iz krletke srca,
ulovljena u mrežu sunca,
prosuta u trajanje dana.

Huji alejom osjećanja,
zaustavlja u krošnji misli,
izlijeće kao ptica bezglasna
i slijeće
u prazninu svijeta.

Gubi se u metežu događanja,
u zvonjavi telefona,
u mirisu cvijeća,
u okusu kave.

Bježi iz zbilje,
ogleda se na pučini sanja,
utaplja u podsvjesti
i kao jeka vraća u svijest.

Zaziva me glasom nimfe,
razotkriva do nagosti,
do pročišćenja nutrine.

Postaje vedrina,
zraka sunca,
bijeli oblak,
kap kiše,
maleni cvijet.

Izranja iz mene
i za sobom
ostavlja tebe.

Dijana Jelčić... "Nestvarno stvarni" zbirka pjesama KULTura sNOVA, Zagreb, rujan, 2014.

još uvijek koračam putem pokore... jer... teško je objasniti zašto se pišu pjesme...možda se opet jednoga dana odlućim za izdavanje i promoviranje osjećanja osjećaja... do tada samo pišem i korigiram samu sebe... brišem i dodajem... igram se riječima kao dijete staklenim perlama...


Oznake: Jure Kaštelan, odakle dolazi ljepota, mostovi pod kojimase budim, nestvarno stvarni
- 07:17 - Komentari (38) - Isprintaj - #

subota, 16.12.2017.

Trag ljubavi u beskraju...




Zdravko Odorčić i Kultura snova... carstvo srodnih duša i svijet pjesništva...
slijed godina i zajedničkih zbirki... poslanje pjesnika ... sljubavlju i pjesmom svim na svijetu mir veselje...

Kao povratnica iz Švicarske bijah izgubljena u traganju za utočištem za moje snove... a onda u jesen 2013 na Gornjgradskom festivalu susretoh Zdravka i kulturu snova... upoznah pjesnikinje i pjesnike... udomili su me...

Hvala ti Zdravko... divna je ova postojanost kulture snova...

Večeras će Zdravko otvoriti promociju naše zajedničke zbirke... ovim riječima...

Dobra vam večer sanjari...

neka nam bude dobra...

s ljubavlju

Dijana Jelčić





Trag ljubavi u beskraju…

Ljubim djelić neba na kojem si ti, ljubim te planetarne poljane u kojima nema druge zvijezde do tebe. Ti umnožavaš svemir i širiš miris ljubavi uzdrhatlim srcem.

Tvoje oči su jedino svjetlo koje imam, miris rasutih zvijezda u perivoju duše.

Tvoja koža, taj nježni pamuk neba, drhti kao što je drhtav put zvijezde repatice u ovoj svetoj noći. Ti si kći beskraja, imaš tijelo nebeske plivačice, jahačice lahora, sijačice sreće, ti mirise pretvaraš u cvjetni prah kojim odaju pretvaraš u peludnicu žudnji.

Mirisom mandarina i naranči osjećam tvoje dodire, a tvoje oči uzburkavaju valove žudnje za tobom. Skidam odoru nepostojanja, postajem trag mjesečine u tvom oku.

Ljubim ti usne od gorućeg svijetla i osjećam mirise vanilije, cimeta i meda u sjeni tvoga pogleda.

U kaminu pucketa vatra i širi miris borovih grančica, na stolu dogorijevaju svijeće. Žudnja u očima i želja na usnama.

Mirisom tišine, ljubavi i mira opijeni, vidješe zvijezdu padalicu.

Uzdiže se i pada…Uzdiže se i pada…Ostavlja trag svijetlosti, trag ljubavi u beskraju neba…

Dijana Jelčić... moja pjesma u zbirci napisana davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća.


Oznake: pjesmom svim na svijetu mir veselje
- 07:47 - Komentari (44) - Isprintaj - #

petak, 15.12.2017.

Grlim život...




Sanjala sam te. Bila sam hodočasnik putevima koji nikamo nisu vodili, lutala pustinjom isušenih osjećanja i nadala se.
U traganju susretah tragače za zlatom u brdskim potocima, sanjače koji su u svakodnevici prestali sanjati, klošare koji su skrivali lica u njedrima tuge, prosjake koji su molili zrnca milosti. Osjećala sam da postojiš izvan snova, da živiš daleko od doline suza u kojoj usadih korijenje nepostojanja. Lebdjela sam prošlim životima i tražla izvorište istine. Na dalekom otoku zakoračih u podzemni grad.
Rađa se mladi dan, sviće na obzorju svijesti, hostija na istočnom nebu daruje otajsvo noći bdijenja u hypogeumu sna.

Budiš se. U tvojim očima isti san.

Sjećam se naših razgovora o zvijezdi Sirius i tvoga vjerovanja da smo tamo ostavili tragove svojih koraka u vremenu prije našeg. Možda smo sudjelovali u izgradnji podzemnog svetišta, možda si ti bio akustičar odaje proročanstava koji je ženske vapaje pretvorio u jecaje tišine.

Bila sam ukorijenjena u zagrljaj pjeska i pjene, sjedinjena sa savršenim redoslijedom događanja istina. Lutanje je završilo na pješćanom žalu na koji plima osjećaja svakodnevno donosi nove školjke koje nam šapatom odaju tajne drevnih oceana, o svijetu izgubljenih utopija, o znakovima izdržljivost u potrazi za staklenim perlama u kojima se krije igra života.

Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme. Apsurdna rečenica apsurdnog čovjeka, velikog čovjeka, izričaj velikog uma koji je učio od kristala, šutljivih učitelja života.

Tko je apsurdan čovjek?

To je onaj koji, ne negirajući vječnost, ne čini ništa za nju. Onaj koji samo živi i živeći svoje apsurde dokazuje hrabrost življenja.

Dotaknuh tvoje lice.

Na dlanu suza radosnica, dragulj u kojem se ogleda sudbina. Kap izrasta u odaju odjeka, u sancta sanctorum u kojoj zaboravljamo sva prošla odustajanja i tišinom spisujemo odu životu.

Potapam snove u more rađanja i grlim život.

Dijana Jelčić



Oznake: hypogeum, sancta sanctorum
- 07:17 - Komentari (32) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.12.2017.

Davni dijalog... ponovljen...




Bili smo kod Draška... u kulturnom klubu... opuštajuća atmosfra nas uvijek odnese na početak priče... kao jeka prohujalog vremena, obnovili smo jedan davni dijalog...



…Kad rastopljeno sunce potpuno cvijeće smami
i svaka grana zjenu presretnu suncu pruža
i kad se ljulja lišće u plesovima sreće,
cvijet jedan plane za sve što ostane u tami,
za sve što nije cvalo i nikad cvasti neće,
u jednoj ruži gori beznadno mnoštvo ruža…

Luko Paljetak... stih iz pjesme Jeka.







U jednoj od onih noći, kada smo gazeći nebesku rijeku, tražili puta ka jednom novom, tek nastajućem, dvojstvu, osjetih, među zvjezdama nema mostova.

Stavih srce u vjetar tvoje blizine, poželjeh reći nešto još neizrečeno, no jeka svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u tebi zaustavi moje misli.
Osluhnuh tišinu, začuh romor davnih snova. Kao mekani dlanovi pomilovala me istina prošlih vremena. Progovorio si stihom prijatelja…

Sve što šapćeš ženo to nije samo naše,
netko je i prije pio iz iste čaše,
mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu...

Svatko je nalik na svoju ljubav
ako ptica voli, ljubav ima krila,
ako mačka voli ljubav dobija kandže,
ako dijete voli ljubav je puna stida... stilizirah stih.

U tvojm zagrljaju osjetih ostatke djeteta u sebi. Shvatih, za sve prošle tuge sam kriva. Sve prošle godine, vjerujući samo sam žena, ne dozvolih suncu da mi cvijeće smami. Šapnuh tiho, najtiše što sam mogla da ne razbijem tišinu, da glasom ne dotaknem san.

Tebe osjetih nježnije u sebi,
tebe kao kišu sreće,
tebe kao rastopljeno sunce i
cvjet jedan planu za svo ono
što je ostalo u tami.
za sve što nije cvalo i
u jednoj ruži danas cvate
mnoštvo prošlih ruža.

U mom je životu prije tebe bilo mnogo žena, lijepih žena. Uz tebe saznah tko sam, osjetih što želim.

Mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu
i mnogo toga ima još tu neizrečeno,
u tebi i u meni, u spaljenome ljetu,
i čeka nova usta i nova ljeta, ženo,
taj oganj nismo samo mi užgali u krvi
pa ipak mimo svega mi zauvijek smo prvi.


Da Luko Paljetak je sudjelovao stihovima u poetskom sučeljavanju... jer dobrom poezijom se izriče ono često neizgovorivo...

Dijana Jelčić





Oznake: Luko Paljetak, jeka, u svakom slučaju te volim
- 08:00 - Komentari (38) - Isprintaj - #

srijeda, 13.12.2017.

Poželi svjetlost...



lux in tenebris,

Prostor je bio prepun utvara,
zidovi išarani sjenama prošlosti,
trajanje u tmini uspomene,
plov bespućem nesanice.

U vazi su umirale ruže,
znamenje nečemu čega nije bilo.

U bljesku nutarnje svjetlosti
osjetih prevaru ljepote.

Odbacih tugovanje,
vrijeme u kojem
bijah inkarnat prošlosti.

U ovom utjelovljenju osjećam ljubav,
druga nisu važna.

U prisnosti buja prisutnost,
pišem pjesmu lux in tenebris,
tebi i danu punom svjetlosti...

Dijana Jelčić





Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije energije, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa, svjetlost postade dijete ljubavi, svjedočanstvo jednog nježnog zagrljaja. Igrajući se svojim formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo vremenom koje je nastajalo eksplozijama boja. Tamo gdje su se susreli svjest i svemir, indukcijom njihovog zajedništva, tu je nastala prekrasnim bojama oživljena, dimenzija vremena. Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svjeta koji se iz nje dalje rađao. Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta i prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet.

Svijetlosti, zanosu bogova i ljudi, znaku neba, stvoriteljice plodnosti zemlje, žaru sunca i srebro mjeseca, prije tebe i tvog dolaska je bila tama i jedno veliko ništa. Ti otvaraš dane, usmjeravaš vjetrove, oživljuješ mora, mirišeš cvijećem, ti usmjeravaš i vodiš kroz šume i pustinje, daješ riječima značenje, mislima tok. U tebi susrećemo sebe u tijelu koje tek tobom, spoznajemo, koje tek tobom vide naše oči. Tvoje boje su, u svojim mjenama, naše vrijeme i naš prostor, ti nam svojim rukama dodiruješ oči, ti si iluzija stvarnosti u našim mislima, naša misao to si ti.

U čast svih boginja sunca ja jutros za sve Lucije palim svijeće, sijem mladu pšenicu i šapućem

sretan vam imendan...


Dijana Jelčić



fotografija Jasna Marcelić

Oznake: ubi luce pauca
- 07:27 - Komentari (36) - Isprintaj - #

utorak, 12.12.2017.

Dnevnik jednog...




Sinoć smo bili na promociji knjige Dnevnik jednog mitomana… Zdravko Zima

Knjiga je objavljena u izdanju nakladnika Frakture, čiji je urednik Roman Simić, otvarajući tribinu ‘Razotkrivanje’ u Muzeju za umjetnost i obrt, rekao kako je riječ o jednoj od onih knjiga “koja otvara apetit, apetit za svime, za glazbom, za kazalištem, za nogometom, za čitanjem – za životom”.

Zdravko Zima bez ikakve je sumnje jedan od naših najvećih erudita. U svojoj novoj knjizi ovaj književni kritičar, feljtonist, pisac i bonvivan koji je u sebi objedinio mediteranski i srednjoeuropski duh iznova se utječe dnevničkim zapisima.

Dnevnik jednog mitomana Zimina je kronika 2016., jedne od najuzbudljivijih godina novog milenija, one koju su obilježile smrti cijeloga niza kulturnih velikana (Bowie, Eco, Debeljak, Kertész, Novak, Esterházy, Cohen), ali i godine kojom su tutnjali teroristički napadi, politička previranja i izborne utrke, u kojoj se Europi dogodio Brexit, a svijetu Donald Trump.
No i ovdje postoje godišnja doba: Zimina 2016. ujedno je godina vrhunskih koncerata i izložbi, fascinantnih predstava i knjiga te ponajviše – izvanrednih pojedinaca koji svijet i Hrvatsku čine boljim mjestom. Istodobno upućen na ono što otkriva vani i na ono što nalazi unutra, Zima je mudar promatrač i nesmiljen kritičar, izniman autor kojemu je svaki dan prilika i povod da se otvori album svjetske kulture, a dnevnička forma vremeplov koji nas u prošlost katapultira jednako precizno kao i u budućnost.





Čitam i osjećam svitanje nove spoznaje. Otkrivam koliko toga još uvijek ne znam, koliko toga treba doraditi, preraditi, preobraziti, oblikovati.
Osjećam poduku u ljubavi spram književnosti u kojoj misli postaju eliksir samospoznaji, most ka fenomenologiji percepcije. Uranjam u jedinstvenost Zdravkovog književnog senzibiliteta. Vizualiziram prohujalo vrijeme i susret sa mitomanom svakodnevice.

Osluškujem moćnog šaptača, mog elitnog sugovornika. Vodim misaoni dijalog sa piscem. Iluzija, snagom autorova uma, postaje moć sadašnjeg trenutka.
Tu susrećem sebe rascijepljenu na san i zbilju. Skupljam dojmove i prepoznajem svoje trojstvo, tri lica iste duše u konačnosti fizičkog tijela.
Jesam li skriboman? ... pitam pisca sjećajuć se njegove prijašnje knjige.

Svakodnevno pisanje je trening mozga. Vrijeme trajna fascinacija... odgovara Zima.

Metafora trojstva izranja iz pepela i postaje poetski cvijet svijesti.

Kao lovac u labirintu novih spoznaja pokušavam poetski svijet rastočiti u mehanizme svagdašnjih navika i zbilju doživjeti u novom svjetlu. Vidim umnožavanje stihova. Hvatam ih i poklanjam prosjaku u katedrali uma, mom neznanju.

Dnevnik jednog mitomana se ostvaruje paralenim razinama svijesti u koje me je pisac uveo.

“Dnevnici se pišu da bi se razgolićivalo svoje ja. No, kod Zime nema ništa od toga, on ima jedan vrlo samozatajan, nenametljiv odnos prema vlastitom ‘ja’, kao da je na neki način s njime sklopio pakt o neutralnosti. On tu ne zapada u narcizam; Zimi je njegovo ‘ja’ manje interesantno nego ono što ga okružuje”, rekao je sinoć Katunarić.


Estetski užitak čitanja je nezamjenjiv, traje ritmom vremena.

Dijana Jelčić...

Oznake: Zdravko Zima, Dnevnik jednog mitomana
- 07:27 - Komentari (38) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.12.2017.

Školice...



Julio Cortazar: Školice
Kultni roman argentinskog pisca Julija Cortazara bilo je jedno od prvih djela koje je poremetilo uobičajene navike čitanja: poglavlja su ispremiješana pa se knjiga može čitati na više načina – od prve do posljednje strane, kronološki, po rasporedu s početka romana, ali i po slobodnoj volji, napreskokce, kao u dječjoj igri školice. Nijedan način čitanja ne narušava doživljaj romana u čijem su središtu Argentinac u Parizu, njegova djevojka s kojom proživljava kojekakve lomove i njegovi prijatelji koji dane provode besposličareći, slušajući glazbu i beskrajno raspravljajući o svemu i svačemu. Istodobno, kroz analizu psiholoških stanja marginalaca u velikoj urbanoj sredini, taj latinskoamerički Joyce postavlja temeljne dvojbe otuđenih ljudi uzdrmanog identiteta i geografske iskorijenjenosti. "Školice" su u konačnici jedno od onih rijetkih dragulja književnosti dvadesetoga stoljeća, koji možda neće biti pristupačan najširem sloju čitatelja, ali će ga štovati književni sladokusci.

Prema Telećanu, "Školice" su svojom kvalitetom ravne, primjerice, Joyceovom "Uliksu", "Čovjeku bez osobina" Roberta Musila ili "Karnevala" Béle Hamvasa, dok im jedno od mogućih izvorišta valja pronaći u Hesseovoj "Igri staklenih perli". Već i ovo probrano društvo dovoljna je preporuka za čitanje Cortázarovog remek-djela, između ostalog i zbog toga što je, usprkos svim mogućim poveznicama s drugim autorima, ovaj pisac svojim izrazom i dalje samosvojan i jedinstven...

osvrt Tomica Bajsić




Budna sanjam. Nalazim se u labirintu zrcala... grana se u beskonačnost. Tminu ispred mene razbija samo plamičak svjetlosti. Čini mi se nedohvatnom ali obećavajućom. Iza mene ostaje svjetlucavi trag. Svilenkasta nit mi ulijeva sigurnost povratka u budnost.
U ovoj velikoj razigranoj cjelini se pojedinostima zameo trag. Prisjećam se pokušaja pisanja knjige o labirintu svijesti, pisanja pjesmica o ljubavi i duševnim previranjima, pisanja tekstova o umijeću življenja. Umreženost pamćenja je nenapisana knjiga u kojoj su sjedinjene sve razine istinskog postojanja. U toj mreži se budućnost iskri kristalima izmišljaja iz prošlosti i zrcali odsanjanu budućnost.

Iznenada razumijem zašto je Cortazar napisao svoje Školice u nelinearnoj strukturi, zašto njegov roman nudi mogućnost čitanja nepreskokce, poziva na hipertekstualno čitanje. Uranjam u strukturu dočaranog kaosa, u odnos zemlje i neba, prihvaćam igru koja postaje metafora ovozemaljskog života, ljubavna igra, mahnitanje u dvoje.

Skupljam kristaliće svjesti i bacam ih ispred sebe. Kao djevojćica sam rado igrala školice. Sada skakućem sjećanjima i doživljavam pročišćenje spoznaje i vrtloženje osjećanja osjećaja, vrhunac ljepote. U središtu labirinta se nalazi arhetipski kozmogram, krug upisan u kvadrat, pokretnost u stabilnosti, nestvarno stvarna vizija zagrljaja neba i zemlje, zagrljaja duše i materije iz kojeg je rođen život.

Misao, zvuk, miris, okus i slika se sjediniše u spiralnu dinamiku vremena, u carstvo bezuvjetne ljubavi.

Čini mi se, ušla sam u parabolu knjižnice u kojoj više nema knjiga, u kojoj su sve do sada poznate kombinacije ostvarene, u svijet koji je do krajnosti iscrpio mogućnosti izričaja.

Sporazumjevamo se govorom cvijeća, oblaka i zvijezda, antologijom ljubavne poezije i titrajima svijesti.

Budim se. Ispreplitanjem razina svijesti i podsvijesti budna sanjam život.

Dijana Jelčić


Oznake: Školice, Julio Cortazar
- 07:37 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.12.2017.

U sobi djetinjstva...



Pas zime gricka moj osmijeh. Bio je na mostu. Ja sam bila gola i nosila sam šešir sa cvijećem i vukla sam svoje truplo takodjer golo i sa šeširom od suhog lišća.
Imala sam mnogo ljubavi - rekla sam - ali najljepša je bila moja ljubav prema zrcalima.
Alejandra Pizarnik




Dogodilo se u jednom odlutalom danu, izgubljenom u vihoru vremena. Nebo je plakalo kada sam odlazila iz doline naših nemira. Zadržah te u magličastim sjećanjma na nedosanjani san. Znam, volio si me. Voljela sam i ja tebe. Zabluda se rasplinula kao mjehurić od sapunice.

Nismo dovoljno voljeli sebe da bi se mogli voljeti. Licemjerno ti darovah ružu . Papirnatu ružu koja ne vene, ružu bez trnja. Neka te prisjeća na nas, šapnuh. Sakrila sam tugu u torbu beskućnika i krenula ka plavim daljinama. U gradu jakih vjetrova stajah na mostu i promatrah rijeku nevraćanku. Osluhnuh elegiju kapi. Opraštala sam se od tebe u sebi. U labirintu svijesti je odzvanjao requiem nepostojećoj ljubavi. Bili smo jedno drugom navika, a život se kotrljao izvan nas. Pisala sam pjesme i tragala za izvorištem ljepote. Godinama si, u hramu sjećanja, bio ikona kojoj sam se klanjala.

A onda mi rekoše da si život okrunio očinstvom. Konačno sam bila slobodna. Osjetih otpadanje utega krivnje, pucanje lanca kojim sam se sidrila u uspomeni. Prošlost je spustila zavjesu na sceni zbilje. Kraj predstave u kojoj nije bilo ni pobjednika ni gubitnika.

U sobi djetinjstva se zaustavih pred velikim kristalnim ogledalom. Ono je čuvalo mladalačke tajne.

Osmjehnuh se onoj drugoj meni, onoj koja je čekala moje buđenje iz vremena kojeg nije ni bilo.

Dijana Jelčić



Oznake: tišina uspomene, u sobi djetinjstva
- 08:48 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 09.12.2017.

Jutro boje vjenčanice...




Čitala sam Atlantidu Platon, Gargantua i Pantagruel Françoisa Rabelaisa, Civitas Solis Thomasa Campanella.
O zlatnom dobu u hrvatskoj renesansnoj literaturi najzanimljivije govori negromant Dugi Nos u prologu komedije Dundo Maroje:

»Ljudi nahvao, zajedno s negromanti, priđoše u ove naše strane, i to prokleto sjeme, – čovuljici, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udreni, ljudi nahvao – useliše se u ovi naš svijet u brijeme kad umrije blagi, tihi, razumni, dobri starac Saturno, u zlatno vrijeme kad ljudi bez zlobe bijehu. I po Saturnu manje razumni kraljevi primiše ljude nahvao, i smiješaše se među dobre i razumne i lijepe«.





Pod sunčanikom izgara dan. Pepeljasta svjetlost razotkriva tajnu prolaznosti. Nad humkom dana pjesma Hoefora i siluete Eumenida. Pod kupolom ljepote kaleidoskopska igra misli i osjećanja, dana i noći, Sunca i mjesečine, godišnjih doba, žrtvonoša, pravednika i trenutaka. U gradu sunca, u sjaju sedam prstenova, na sceni teatra vremena gala predstava.

Premijera. Reprize neće biti.

Nad nama nebo prepuno legendi, sazviježđima ispisani mitovi, utjelovljena božanstava. U nama božja iskra, bitak svjetlosti, srž dobrote. Vječnost zaziva radoznalost, čežnju za otkrivanjem tajni, vjerovanje u starenje duša i njihove seobe. Ljubav, svećenica sunca, nerazotkrivena misterija, nedodirljiva, neuništiva, promjenjiva, vjekuje u pričama, snovima, u tugama i žudnjama. Razotkriva se sjajem zjenica u vidokružju, u drhtaju srca, u sutonu i jutrenju, kaplje s neba, izranja iz mora, svjetluca u pjesku, titra u zraku, u nama.

Trajanje noćnog lazura se izdužuje ka zimskom suncostaju. Sanjala sam život. U snovima je sunce uvijek tu. Vrtložilo se tkivo podsvjesti, rađala su se sjećanja zaboravljena u luminu nutrine.

Zar je moguće misliti u snu?
Misaoni režanj je bio budan. Začudna tajanstvenost sive tvari u našim glavama je svjedočila svoje neumorno djelovanje.

Osjetih kako se misao slijeva u čulnost.

Ne, to više nije san. Začuh zvuke zornice. Svanulo je bijelo jutro... nebo je bojom vjenčanice okitilo mladi dan...


Dijana Jelčić




prva fotografija... darovala mi @Demetra

Oznake: prve pahulje, jutro boje vjenčanice
- 07:37 - Komentari (38) - Isprintaj - #

utorak, 05.12.2017.

Govor slika...





Rađa se dan, jedan od mnogih u nizu trajanja. U misaonom režnju kovitlac neurona, niska trenutaka. Izgovorene rečenice pretočene u govor slika.




Sjećam se, pričali smo o ljubavi. Tražili smo riječi. Nismo ih pronašli. Mozak je iscrtao ikone na zaslonu osjećanja. Ponekad mi se pričinja, na početku smo priče, stolujemo u vremenu traganja za simbolima uma.
Poželjeh dan pretočiti u štivo. Igram se slovima. Premalo ih je na tipkovnici. Beživotna rečenica ne diše. Počiva beznačajna na monitoru.

Osluškujem tišinu. Čujem radosnu poruku. Želim joj darovati smisao sintakse.
Osjećam, most između misli i osjećanja je zlatna nit. Titra ritmom disanja. Diše ritmom srca
U metamorfozama uma piktogrami i ideogrami, govor bez jezičnih barikada.

Uspomena na magistra Ludu, na postojanost posljednjeg igrača staklenim perlama. Utjelovljujem homo ludenasa... Igram se.

Jedna jedina riječ može "nemoć" preobraziti u "moć", nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću. U bezglasju istina pronalazim znakovlje u kojem vidim tišinu, čujem bol, kušam tugu, dodirujem sreću. Osjećam mnogodimenzionalnost jedne jedine riječi. Živim sinesteziju osjetila i pitam se.

Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih otvoriti novu stranicu jezikoslovlja i upisati novu riječ?
Riječ koja u sebi skriva viđeno, kušano, slušano, mirišljavo i dodirnuto.

Vidjeh srcem odapet let ptice, u vjetru vremena istinu, u trenutku vječnost... u svjesti bljesak i samo jedna jedina riječ... ogled u tvom pogledu... u duši lahorasta milina...

Vratili smo se
na početak priče,
odživjeli je
silinom
stvarnih
događanja.

Ljubav se događa u trajanju, u magiji nektara, u tajni omjera okusa i mirisa,
u dozrijevanju pod nutarnjim suncem.

Lakše je osjećati nego slovno pisati.

Dijana Jelčić


Oznake: govor slika, pikotogram, ideogram
- 08:08 - Komentari (66) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.12.2017.

Sveta Barbara i trešnjini pupoljci...



S blagdanom sv. Barbare povezani su i adventski običaji. Stavlja se pšenica u tanjuriće, koje proklija, zazeleni se te postaje božićni ures u kućama i crkvama. Drugdje siju pšenicu tek na blagdan sv. Lucije, devet dana kasnije. U zemljama njemačkog jezičnog područja odreže se na blagdan sv. Barbare grančica s trešnje, stavi se u vodu i na toplo pa ta grana za Božić procvjeta. Spomendan joj je 4. prosinca.

U Švicarskoj smo na današnji dan stavljali granćicu trešnje u vazu... na dan svete Lucije sijali pšenicu...




Pred svitanje se rasplamsao najljepši san i alejom mirišljavih pupoljaka me poveo u labirint zrcala. Vođena šapatom iluzioniste odgonetnuh zagonetku skrivenu u njegovom središtu. Tvoje ime je bilo ispisano kao šifra za otvaranje škrinje prepune neprocjenjivog blaga. Slovkala sam tajnstveni kod i škrinja se počela otvarati.

Probudio me miris kave i tvoj osmijeh. Neiscrpljujuća ljepota nedeljnog jutra. Zapalio si svijeću i prisjetio me da smo uronjeni u vrijeme došašća ljubavi. Iza nas je ostala godina privikavanja na novu zbilju. Na prozoru susrećemo sjećanja. Smiješe nam se anđeli kupljeni na jednom davnom božićnom sajmu u srcu Europe.
U porculanskoj zdjelici raste mlada trava. Klijaju zrna donešena sa dalekih polja i najavljuju plodnost sretnih trenutaka. U vazi grančica trešnje.

Ustajem i grlim svjetlost koja uranja u sobu. Volim tvoj glas i pjesmu kojom me prisjećaš na mnoge prohuhale nedelje. Tek kada zaboraviš nedelju… ne, nemogu ništa zaboraviti, nemam što zaboraviti.

Sunce se kupa u staklu. Najavljuje početak početka, objavljuje svetkovinu osjetila. Osjećam buđenje nemira, tako poznatih, a uvijek drugačijih.

Volim sve naše iluzije, volim snove koje slijevamo u stvarnost. Vraćam se iz svijeta iza zrcala svijesti i uranjam u stvarnost. Još nenašminkana se ogledam u tvojim očima. Smiješiš se, usrećuješ me kada me voliš bez maske koju stavljam na lice za druge, za one koje susrećemo izvan našeg malog raja.

Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ zbirka prozno-poetskih tekstova 1987- 2007




jutros pred svitanje iznad našeg prozora mjesec u punom sjaju

Oznake: sveta Barbara, Advent, trešnjina granćica
- 07:07 - Komentari (30) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.12.2017.

Došašće i grijeh propusta...



Došašće,
vrijeme spokoja,
mira i ljubavi,
staze sjećanja
i postaje uspomena.

Poezija uspomena
daruje snovitost zbilji.

Bljesci nedosanjanih snova,
zatomljenih želja,
zaboravljenih žudnji,
neizgovorenih utjeha.

Tugovali smo,
vrijeme tugovanja,
melem za rane
se pretakao
u kalež izlječenja.

Srce pamti osjećanja,
nad ožiljcima
svjetlost sjećanja,
vječna,
neugasiva.

Na zaslonu uma
lica prerano
otišlih prijatelja,
njihovi osmijesi,
ikone svetih
istina.

Na ognjištu svijesti
zapretena vatra
trajanja,
srce,
urna s pepelom
tajni.

Vrijednosti
neprocjenjive.

Starili smo uporedo.

Slavili
zrelost,
rođendane,
vjenčanja,
rađanja djece.

Smrti su
dolazile u pohode,
neočekivano.

Boljelo je,
boli još uvijek.

Tugom smo
ispisivali epitafe.

Ostali su grobovi
humci gorke istine,
prazna mjesta
za trpezom zbilje,
strune žalovanja,
i molitva za
oprost
grijeha propusta.

I neka ga nikad više ne bude... za života dragi moji,
za života...

jednostavno ljubav... bezuvjetna...

uživajmo u vremenu došašća... u simbolici poroda ljubavi...


Dijana Jelčić... "Mostovi pod kojima se budim" zbirka prozno poetskih tekstova 1987- 2007. Zagreb, ožujak, 2014.







daljine i budućnost



i nasmiješeni anđeo čuvar na našem prozoru



i Anđeli na mom radnom stolu



plamen prve svijeće



i malo kiča u prozoru...

Oznake: grijeh propusta, došašće
- 07:07 - Komentari (30) - Isprintaj - #

subota, 02.12.2017.

Povratak...




"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja.."

Pitagora učenicima svojim.




Koliko se svjetova krije u beskraju,
koliko je raznih sudbina utkano u trenutak,
koliko je života isprepleteno u mom ?

Na raskrižju povijesti,
korak u budućnost.
Jesmo li svjesni obećanja vremena?
Ili kao lica Leon Bloyove novele
slijedimo metafore
netalasanja.

Hoćemo li
stići u Carcassone,
pronaći Zamak,
ostvariti Zenonovu
polovicu puta?

Sinopsis života je imitacija kvantnog skoka,
ništa nije dokazivo, a sve moguće.

Postojanje i tu i tamo,
u svemiru,
u sazvježđima,
u poeziji prostora.

Ulovljena u mreži vremena,
osuđena na besmrtnost,
duša,
u promjenjivosti svijeta,
ostaje uvijek ista,
ostaje vjerna iskonu.

Ostaje li?

Apsurdnost postojanja se uvijek iznova dokazuje našom nesposobnosti da uđemo u najdublji dio sebe i da tamo na granici između sna i jave odlučimo kako ćemo živjeti. Dok pišem ove redke sjećam se Camusovih i Kafkinih apsurda, sjećam se "Stranca" i Josefa K. I jedan i drugi su utjelovljenje nade dok ih guši vrijeme u kojem žive.

U iščekivanju Godota, Samuela Backetta...
Misteriozni Godot stalno prisutan, a o njemu ne saznajemo baš ništa osim da ima bijelu bradu i da tuče dječakova brata. Važne činjenice kao tko je on, kako izgleda (osim brade) i zašto ga Vladimir i Estragon čekaju i kako im on može pomoći ne saznajemo. Beckett nam nije odao tajnu misterioznog gospodina Godota.

Kraj je smiješan i često citiran:
VLADIMIR: Onda, idemo?
ESTRAGON: Idemo!

a ostaju na mjestu...

Umjetnost dobre literature je u tome da te prisiljava na ponovno čitanje.


Dijana Jelčić




anatomija jednog…

Oznake: anatomija jednog samouistva
- 07:17 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 01.12.2017.

Legenda svjetlosti...



Iza vrata života, u carstvu onostranog vjekuje Sofija, vladarica svjetlosti i sjena, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova postojanja. Odvojivši se od svjetla nad svjetilima, postade Pistis Sophia, ujedinjenje vjere i mudrosti, dvojstvo, korijen svim vjenčanjima. Padom iz vječnosti, ljubav postade trag vidljivog svjetla i stvori ovaj svijet i nas u njemu.

Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije čvrsta materija, postade smisao i snaga trajanja u vremenu.

Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima, gdje anđeli snuju dan u kojem ću se probudit. Tamo je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti. Ona će se roditi iz Sofijinog djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta.

Osjećam, ljubav je svjetlost. Proizašla iz neevolucionog središta, zatvorena u gravitacionom tijelu, piše poeziju evolucije.

Zadržah se jedan tren u hramu bezvremena. Vidjeh svjetlo nad svjetlima, oćutih kako se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, duša vječnosti, život, vrijeme.

Tu u hramu u kojem bogovi stoluju, susretoh početak prolaznosti i naučih je živjeti.

Noćas vidjeh ljepoticu sna u svom njenom sjaju. Jutros osluškujem korake vremena, nagovještaj dolaska blagdana svijetlosti. Osjećam uzvišenost prve istine, ćutim ljubav.

Ti si tu u dimu cigarete, u mirisu magle, u šuštanju lišća, dodiruješ misli, zaustavljaš snove, uvlačiš se u srce, miluješ dušu, grliš tijelo i opijaš me kao vino.

Pratiš me u stopu, spavaš u osmjesima, bdiješ nad umorom. Ti si stražar mojim slabostima, čuvar mog vremena, iscjeljitelj mojih boli, njegovatelj srca, dušobrižnk, stvoritelj.

Tvoje su oči svijetlo u džungli strahova, sjaj u pathosu žudnji, ognjilo strasti. Tvoj glas je tišina dolazećih blagdana simfonija mirisa, rapsodija boja, sonata sna i legenda svjetlosti.


Dijana Jelčić- Starčević





Legenda svijetlosti

Oznake: legenda svijetlosti
- 08:18 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>