"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja.."
Pitagora učenicima svojim.
Koliko se svjetova krije u beskraju,
koliko je raznih sudbina utkano u trenutak,
koliko je života isprepleteno u mom ?
Na raskrižju povijesti,
korak u budućnost.
Jesmo li svjesni obećanja vremena?
Ili kao lica Leon Bloyove novele
slijedimo metafore
netalasanja.
Hoćemo li
stići u Carcassone,
pronaći Zamak,
ostvariti Zenonovu
polovicu puta?
Sinopsis života je imitacija kvantnog skoka,
ništa nije dokazivo, a sve moguće.
Postojanje i tu i tamo,
u svemiru,
u sazvježđima,
u poeziji prostora.
Ulovljena u mreži vremena,
osuđena na besmrtnost,
duša,
u promjenjivosti svijeta,
ostaje uvijek ista,
ostaje vjerna iskonu.
Ostaje li?
Apsurdnost postojanja se uvijek iznova dokazuje našom nesposobnosti da uđemo u najdublji dio sebe i da tamo na granici između sna i jave odlučimo kako ćemo živjeti. Dok pišem ove redke sjećam se Camusovih i Kafkinih apsurda, sjećam se "Stranca" i Josefa K. I jedan i drugi su utjelovljenje nade dok ih guši vrijeme u kojem žive.
U iščekivanju Godota, Samuela Backetta...
Misteriozni Godot stalno prisutan, a o njemu ne saznajemo baš ništa osim da ima bijelu bradu i da tuče dječakova brata. Važne činjenice kao tko je on, kako izgleda (osim brade) i zašto ga Vladimir i Estragon čekaju i kako im on može pomoći ne saznajemo. Beckett nam nije odao tajnu misterioznog gospodina Godota.
Kraj je smiješan i često citiran:
VLADIMIR: Onda, idemo?
ESTRAGON: Idemo!
a ostaju na mjestu...
Umjetnost dobre literature je u tome da te prisiljava na ponovno čitanje.
Dijana Jelčić