Prostor je bio prepun utvara,
zidovi išarani sjenama prošlosti,
trajanje u tmini uspomene,
plov bespućem nesanice.
U vazi su umirale ruže,
znamenje nečemu čega nije bilo.
U bljesku nutarnje svjetlosti
osjetih prevaru ljepote.
Odbacih tugovanje,
vrijeme u kojem
bijah inkarnat prošlosti.
U ovom utjelovljenju osjećam ljubav,
druga nisu važna.
U prisnosti buja prisutnost,
pišem pjesmu lux in tenebris,
tebi i danu punom svjetlosti...
Dijana Jelčić
Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije energije, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa, svjetlost postade dijete ljubavi, svjedočanstvo jednog nježnog zagrljaja. Igrajući se svojim formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo vremenom koje je nastajalo eksplozijama boja. Tamo gdje su se susreli svjest i svemir, indukcijom njihovog zajedništva, tu je nastala prekrasnim bojama oživljena, dimenzija vremena. Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svjeta koji se iz nje dalje rađao. Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta i prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet.
Svijetlosti, zanosu bogova i ljudi, znaku neba, stvoriteljice plodnosti zemlje, žaru sunca i srebro mjeseca, prije tebe i tvog dolaska je bila tama i jedno veliko ništa. Ti otvaraš dane, usmjeravaš vjetrove, oživljuješ mora, mirišeš cvijećem, ti usmjeravaš i vodiš kroz šume i pustinje, daješ riječima značenje, mislima tok. U tebi susrećemo sebe u tijelu koje tek tobom, spoznajemo, koje tek tobom vide naše oči. Tvoje boje su, u svojim mjenama, naše vrijeme i naš prostor, ti nam svojim rukama dodiruješ oči, ti si iluzija stvarnosti u našim mislima, naša misao to si ti.
U čast svih boginja sunca ja jutros za sve Lucije palim svijeće, sijem mladu pšenicu i šapućem
