dinajina sjećanja

Sveti Stjepan prvomučenik...prvi koji za Krista svjedoči svojom krvlju. Svetkovina se svetoga Stjepana slavi drugi dan Božića, 26. prosinca od 380.-e godine. Zbog svoje blizine najradosnijoj i jednoj od najvećih kršćanskih svetkovina, svetkovini Božića, ova svetkovina i ovaj Svetac su promovirani kao najbliži Kristu i to onom malom djetetu, malom Bogu, Božiću, da se time naglasi i Kristova žrtva koju će na Kalvariji podnijeti za ljudsko spasenje.

Kršćanski mučenik nije opsjednut umiranjem za Boga, on želi živjeti s Bogom, ali ako mora umrijeti to čini tiho, bez nasilja i razornih eksplozija. U njegovom umiranju nema puno krvi, prolije se samo njegova.
Kršćanski mučenik nije nervozno glasan niti je gnjavator, on svoju vjeru shvaća najprije osobno, i to čini dosljedno u življenju i umiranju. On je čovjek uvjerenja koji za života ne prisiljava druge da vjeruju ono što on vjeruje, nego im riječima i djelima svjedoči razloge svoga vjerovanja. Kad umire, zbog istog uvjerenja ne tjera druge za sobom u smrt.
Kršćanski mučenik je čovjek koji zbog istine ne odstupa, a zbog ljubavi ne žrtvuje druge. Sav taj drukčiji pristup životu čini ga mnogim ljudima nepodnošljivim, ali u isto vrijeme i fascinantnim. Živeći i umirući slobodno, s Božjom nadom u srcu, kršćanski mučenik sije neuništivo Božje sjeme koje će niknuti u budućnosti.





Romantična legenda kazuje o čednoj i dobroj djevojci, koja je zbog optužbe za nemoral odlučila sebi oduzeti život. Popela se na 85 metara visoku stijenu koja natkriva izvor vode i zavjetovala sv. Stjepanu:
„Ako sam grješna, neka skokom u ponor poginem, a ako sam nevina, neka ispod mojih nogu poteče voda koja će liječiti ljude“.
Prema priči, djevojka je skočila, ostala živa. Otada to je mjesto postalo izvorištem ljekovite vode. Stijena s koje je izvela skok nazvana je po Svetom Stjepanu, a na tom se mjestu u dva navrata, u 16. i 19. stoljeću gradila crkva, koja gleda na cijelu dolinu Mirne.
izvor... Istrapedija.hr.

Sveti Stjepan, prvi kršćanski mučenik ili prvomučenik, bio je jedan od sedam đakona izabranih u počecima Crkve. Ništa se ne zna o Stjepanovu ranom životu. Nakon Isusove smrti zbog otvorenog propovijedanja Isusa i pripadništva zajednici kršćanskih učenika Stjepan je osuđen za bogohuljenje, a zatim i kamenovan.



Romantična legenda kazuje o čednoj i dobroj djevojci, koja je zbog optužbe za nemoral odlučila sebi oduzeti život. Popela se na 85 metara visoku stijenu koja natkriva izvor vode i zavjetovala sv. Stjepanu:

„Ako sam grješna, neka skokom u ponor poginem, a ako sam nevina, neka ispod mojih nogu poteče voda koja će liječiti ljude“.

Prema priči, djevojka je skočila, ostala živa. Otada to je mjesto postalo izvorištem ljekovite vode. Stijena s koje je izvela skok nazvana je po Svetom Stjepanu, a na tom se mjestu u dva navrata, u 16. i 19. stoljeću gradila crkva, koja gleda na cijelu dolinu Mirne.

Danas bi trebalo prihvatiti drhtave ruke prognanika, doći do bolesnika i reći mu toplu riječ, navratiti se zatvoreniku, te mu reći da je čovjek vrijedan dostojanstva, trebalo bi se navratiti hendikepiranima, stisnuti im ruku i pokazati da su nam simpatični, otići starcima i poslušati što nam pričaju, uputiti se u bolnice i posjetiti nekoga, naći umirućega i poželjeti mu sretan put i do viđenja kod kuće.

Trebalo bi danas učiniti nešto dobro. Trebalo bi postati sličan malom Bogu koji je postao čovjekom i za čovjeka.

Danas bi trebala naša humanost postati božanska, danas bi trebalo ljubiti čovjeka kako je to ljubio Isus Krist. Nešto bi novo trebalo načiniti, ali prije svega promijeniti nešto u duši.

Danas bi trebalo nešto lijepo pročitati i početi sveto moliti. Danas bi sve moglo biti drugačije. Ako je Bog postao čovjekom onda je biti čovjek nevjerojatno ozbiljno.
Ako je Stjepan išao umrijeti za tu istinu, mora da je čovjekov život neprocjenjiv. Ako su milijuni ginuli za Isusa iz Nazareta, mora da je on Bog i da ima rješenje svih naših problema.
Ako je Isus htio biti prognanik i patnik, mora da su naša trpljenja osmišljena, mora da je sveto trpjeti i biti bolestan i prognan.
Kao što je Božić promijenio ambijent tvoje kuće i stana, kao što su crkve i ulice drugačije, trebalo bi tako izmijeniti i nutrinu svoga srca.
Čovjek bi trebao postati Bog. Danas nam zvijezde dovikuju, i čitavo nebo želi nam reći:

Čovječe, upoznaj svoje dostojanstvo!

Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života"