Bili smo kod Draška... u kulturnom klubu... opuštajuća atmosfra nas uvijek odnese na početak priče... kao jeka prohujalog vremena, obnovili smo jedan davni dijalog...
…Kad rastopljeno sunce potpuno cvijeće smami
i svaka grana zjenu presretnu suncu pruža
i kad se ljulja lišće u plesovima sreće,
cvijet jedan plane za sve što ostane u tami,
za sve što nije cvalo i nikad cvasti neće,
u jednoj ruži gori beznadno mnoštvo ruža…
Luko Paljetak... stih iz pjesme Jeka.
U jednoj od onih noći, kada smo gazeći nebesku rijeku, tražili puta ka jednom novom, tek nastajućem, dvojstvu, osjetih, među zvjezdama nema mostova.
Stavih srce u vjetar tvoje blizine, poželjeh reći nešto još neizrečeno, no jeka svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u tebi zaustavi moje misli.
Osluhnuh tišinu, začuh romor davnih snova. Kao mekani dlanovi pomilovala me istina prošlih vremena. Progovorio si stihom prijatelja…
Sve što šapćeš ženo to nije samo naše,
netko je i prije pio iz iste čaše,
mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu...
Svatko je nalik na svoju ljubav
ako ptica voli, ljubav ima krila,
ako mačka voli ljubav dobija kandže,
ako dijete voli ljubav je puna stida... stilizirah stih.
U tvojm zagrljaju osjetih ostatke djeteta u sebi. Shvatih, za sve prošle tuge sam kriva. Sve prošle godine, vjerujući samo sam žena, ne dozvolih suncu da mi cvijeće smami. Šapnuh tiho, najtiše što sam mogla da ne razbijem tišinu, da glasom ne dotaknem san.
Tebe osjetih nježnije u sebi,
tebe kao kišu sreće,
tebe kao rastopljeno sunce i
cvjet jedan planu za svo ono
što je ostalo u tami.
za sve što nije cvalo i
u jednoj ruži danas cvate
mnoštvo prošlih ruža.
U mom je životu prije tebe bilo mnogo žena, lijepih žena. Uz tebe saznah tko sam, osjetih što želim.
Mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu
i mnogo toga ima još tu neizrečeno,
u tebi i u meni, u spaljenome ljetu,
i čeka nova usta i nova ljeta, ženo,
taj oganj nismo samo mi užgali u krvi
pa ipak mimo svega mi zauvijek smo prvi.
Da Luko Paljetak je sudjelovao stihovima u poetskom sučeljavanju... jer dobrom poezijom se izriče ono često neizgovorivo...
