Marketing
Klatno vremena...
"Platonija, zemlja omeđena trokutima"
Fizičari su dugo vremena pokušavali razumjeti što je vrijeme. Zapravo, oni nisu sigurni postoji li vrijeme uopće. Ako se vratimo na Einsteina, s njegovim razmišljanjima o vremenu slaže se i renomirani, neovisni fizičar Julian Barbour, koji živi u blizini Oxforda. On smatra da je vrijeme iluzija stvorena od strane našeg mozga. Barbour smatra da postoji više sadašnjosti u kojima postoje verzije čovjeka raspršene u Platoniji. Platonija ili apstraktni prostor je pojam kojeg je uveo sam Barbour. Platonija je za Barboura predodžba vječnosti.
Fizičari su dugo vremena pokušavali razumjeti što je vrijeme. Zapravo, oni nisu sigurni postoji li vrijeme uopće. Ako se vratimo na Einsteina, s njegovim razmišljanjima o vremenu slaže se i renomirani, neovisni fizičar Julian Barbour, koji živi u blizini Oxforda. On smatra da je vrijeme iluzija stvorena od strane našeg mozga. Barbour smatra da postoji više sadašnjosti u kojima postoje verzije čovjeka raspršene u Platoniji. Platonija ili apstraktni prostor je pojam kojeg je uveo sam Barbour. Platonija je za Barboura predodžba vječnosti.
Zagrljaj znanosti i mistike postaje sve jači i nježniji. Osjetilnost, osjećajnost, etika, estetika, kreativnost, nadahnuće i umjetnost su produkti nutarnjeg svemira. Moderna fizika opisuje i objašnjava svijet, pa i čovjeka u njemu suptilnije, poetičnije, drugačije, nego što je čovjek danas sposoban svjesno spoznati svijet i sebe samoga. Čini se, na dlanu znanosti nastaju nove bajke, koje nas pozivaju na razmišljanje o stalno novoizrastajućim dimenzijama stvarnosti. Skladatelji skladaju rapsodije boja, simfonije mirisa, preludije koji povezuju sonate od ljubavi sa nocturnima novih privida.
Poetski izričaj se pretače iz duša pjesnika u tkivo koje gradi sve ljepši i sve veći zamak kraljice literature. Nižu se anđeoski stihovi, soneti božanskoj geometriji, pjesme pune metafora beskonačnosti u konačnosti našeg zemaljskog postojanja. Sanjari pišu nove utopije, mi lutamo bibliotekama, galerijama slika u kojima se zrcali mašta umjetnika, ogleda njihova duša.
Promatram Dalievu figuru slona s piramidom na leđima. Vizija Platonije, bezvremenog kozma iz kojeg proizlazi vrijeme. U njenom vrhu, u jednoj jedinoj točki, kao u Borgesovom Alephu, se susreću svi djelići univerzuma.
Misaono ulazim u unutrašnjost piramide. Čujem pokrete zupčanika starog sata. Čujem veliko crkveno zvono i moje misli plešu u ritmu njegovih užadi za potezanje. Trenuci prolaze. Oko mene se zatvara opna vremena, trenutak traje i ja trajem u njemu.
U nama titra svijetlost prohujalog vremena... iskre sjećanja, bljeskaju uspomene. Promatram porcelanske figurice na prozoru. Krasile su vitrine mojih praotaca. Rosenthal, Wedgwood, LLadro porculani su i danas vrednovani... Hrt i clownovi su svijetlost prohujalog vremena, utjelovljene uspomene na one kojih više nema...
Da, vrijeme je samo iluzija mozga, a mi smo dio te iluzije koja traje već milijardama godina.
Klatno vremena odkucava zadnje trenutke prohujale godine... neka dolazeća u vašem pamćenju ostavlja samo osmijehe i svjetleće trenutke sreće.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 31.12.2017. u 08:08 sati.