dinajina sjećanja

srijeda, 31.01.2018.

Naše stilske vježbe...



O čemu govore “Stilske vježbe”? Na prvi pogled ni o čemu, tek jedna neobična zgoda iz tramvaja, kroki iz svakodnevnog života velegrada, ovdje razigran na dvadesetak načina... @semper contra me komentarom kod @Lastavice prisjetio na ovaj davno napisani tekst...






Kada razgovaramo riječi, slične tankoćutnim dlanovima, miluju svijest. Događa se čarolija smislenog besmisla, postojanost svjetlosti u krugu bez oboda, šireća uzburkanosti jedne obićne večeri. U tim trenucima, na obzoru svijesti, odzvanjaju akordi vječnosti.

Sve nejasnoće vokabularnih zavijutaka, hermeneutika međuriječja, trajanje sintaksi neupisano u Guinisseovu knjigu rekorda, sve to postaje uskovitlana misaona rijeka koja se slijeva u auru osjećajnosti

Daruješ mi svoja sjećanja, poeziju iznjedrenu iz emotivnog pamćenja. Pričinja mi se, osjećam ritam tvoga srca. Sporazumjevamo se izričajem nerazumljivim za govor svakodnevice. Iz leksikografskog sveriječja odabiremo antologijska značenja.
Razumijem govor cvijeća. Iz bokora uspomena odvajaš sutone koje smo obilježili tišinom.

Znaš li da još uvijek volim tišinu sunoćavanja?
Znaš li da još uvijek osluškujem šum mjesečine u krošnjama bijelih breza?
Znaš li da još uvijek čujem zvon naših koraka obalama zelene rijeke?
Znaš li da još uvijek...?

Iako znam da znaš želim osjetiti oganj tvoje riječivosti, želim oćutiti raspuknuće duše i njeno zrcaljenje u tvojim očima.

Slušaš me srcem… čujem te dušom… volim metafore u kojima se ogleda neurofiziologija sluha. Često istovremeno izgovaramo iste rečenice, iz sličnih vizija pretačemo misli u smisao. Izgleda, panorame naše svjesnosti su se stopile u krajolik suosjejećajnosti, a zrcalni neuroni izmiješali u bitku nastajanja. Prozaičnost svakodnevice odjevamo stilskim figurama poetične budnosti.
Pričamo ni o čemu.
Slični junacima Queneauovog teksta mi značenja pretačemo u jezično- poetske akrobacije i Beckettovski prepričavamo sadržaje pročitanih knjiga i doživljenih susreta.

Nedodirljive su čarolije naših iluzija, neusporedive sa slikama stvarnosti, postojane u našoj bliskosti, u titrajima metafizičke nedokazivosti tajanstvenih puteva ka nedohvatnoj budućnosti, u poetskoj snovitosti još uvijek neispisanih stihova.

Dijana Jelčić


Oznake: Stilske vježbe
- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 30.01.2018.

Uskrsnuće zaborava...




Sinoć smo obnavljali uspomene... Mirjana Rakela, Slobo Milovanović, Lordan Zafranović i mi... Zdenko i Slobo glumci, prijatelji iz vremena akademije...Lordan Zafranović,režiser... Mime urednica Radio Europa u Pragu... tri sata su prohujala kao u snu... sjećanja, ti mostovi pod kojima se budimo sretni... oživljavali smo zajedničke sretne trenutke... sjetih se ovog davno napisanog teksta...






Praskozorje svijesti, snovita budnost, prelamanje noći u dan… U bijelini svjetlosti promatram odlazak nebeskog skitnice… krao mi je san… budio me sjećanjima… pozivao u godinama neistraživane koridore podsvijesti…
Zablještale su stare slike na porculanu pamćenja, iskrile su nepostojeće boje na horizontu snovitog svijeta. U carstvu tišine osluškivah muk ljepote, neizovorene misli skrivene u svetom Gralu, u osjećanjima srca, u njegovoj memoriji…
Doživjeh uskrsnuće zaborava, ustajanje umrlih sjećanja, povratak bjegunica sa vrata vremena. Prisjetih se pješćanih kula koje je razrušila rijeka vremena. Mislenost postojanja u javi je uništila ljepotu mladalačkih privida…
Noćas su ponovo padale zvijezde. Bila sam hvatačica sreće, sanjačica prohujale budnosti… Bila sam djevojčica sa cvijećem u kosi, mladenka sa buketom ljubičastih ruža.
Jahačica mjesečevog sjaja se rađala i umirala u budnosti… dolazila i odlazila vrtloženjem sjećanja… bila sam boginja lova, bio je bog veselja… Artemida i Dionis… voljeli smo se u davno napisanoj priči…

„Svaka stvar u beskrajnom nebu je isto tako nebo." sjetih se Plotinovih riječi.





On je moje nebo iz kojeg promatram zemlju koja onda postaje nebo sa kojeg zajedno promatramo zvjezdanu prašinu i tražimo izvor. Kada bi se uspjeli uistinu uzdignuti iznad stvarnosti, kada bi uspjeli premostiti jaz između jučer i sutra, zakoračili bi u vrtove sna i osjetili, zbilja je kristalno jasno zrcaljenje naših razmišljanja. U toj sferi postojanja bi susreli oblike koji su drugačiji od ovog trenutka iznajmljenog od vječnosti, oblike našeg bezvremenog postojanja. Spoznali bi čistoću duše i nedohvatnost mudrosti, saznali stvarnu Kronosovu starost i shvatili da je broj njegovih godina samo osjećaj koji nosimo u sebi.
Bez nešeg sudjelovanja ne bi bilo niti povjesti. Mi svojim sjećanjima stvaramo priču o nastanku svijeta, mi smo kreatori vremena, mi skupljamo sve sretne trenutke u jedan jedini, ovaj koji sada živimo.

Pijemo prvu kavu…

Prohujala je noć punog Mjeseca… mjesečarila sam… ti si spavao… nisi osjetio moj odlazak izvan stvarnosti… na premosnicu između prohujalog i dolazećeg vremena…
Varaš se… sudjelovao sam u tvom bdijenju… osjetio sam… ostala si vjerna svojoj istini… snažna u nježnosti kojom tkaš tkivo ljubavi…
Bilo je kao nekada. Dobro se vratiti u neuzaludnost i još jednom odživjeti puninu prolaznosti. Na tren je zaustaviti i osjetiti beskonačnost sanja u konačnosti zbilje. Divno je na nutarnjem nebu osjetiti rasprsnuće zvijezda u tisuće ideja, u milione želja, u lakoću življenja…

Budućnost se ne mora planirati, ona se dogodi sama od sebe kao osobni izbor odvojen iz bezbrojnih mogućnosti koje nam se nude. Ona se dogodi kao prisna sila teže koja nas odnosi u pustolovinu u kojoj prošlost ne sudjeluje. Sve poznato ostaje tek u sjećanjima… mi uranjamo u bezimeni svijet vremena koji u bezgraničju sunčeva sjaja preživljava stoljeća…

Dijana Jelčić


Oznake: večera s prijateljima, sjećanja
- 11:41 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.01.2018.

Sui generis...



„Njegovo se umovanje sastojalo od neke sutonske sumnje i nepouzdanja u samog sebe, osvijetljene na trenutke munjama spoznaje, ali munjama tako jasna sjaja da je u tim trenucima svijet propadao pod njegovim nogama kao da je bio uništen vatrom.“
James Joyce






Nesigurna u sebe, koračala sam nepostojećim mostom, imaginacijom premosnice između jučer i sutra. Čista iluzija, dokaz nepostojanja u vremenu. Danas se gubilo u svrsishodnostima zbilje. Bježala sam od istine. Samoj sebi je nisam željela priznati. Zavaravala sam se, tražila opravdanja u literaturi. U Joyceovom romanu „portret umjetnika u mladosti“ pronađoh premosnicu ka samorazumjevanju.

Odabrah pisanje kao terapiju. Ono me odnosilo onkraj zbilje, postajalo njena protuteža. Napuštah život, svjesno uranjah u samoću. Svjesna da me nitko u tome neće podržati, krala sam životu dane i počela pisati o sebi, graditi misaoni labirint prepun opijajućeg mirisa. Pokušah sagraditi branu protiv vanjskih događanja. To su bili trenuci opraštanja od tugaljivih stihova kojima opravdavah svoje neuspjehe. Vizija je oživjela ljepotom sjećanja, u koridorima je ozvanjao glas drevne uspomene, joyceovska istina o pojavnosti ljubavi u trenutku njenog nastajanja i savršenosti njenog trajanja. U središtu nutarnjeg labirinta je njen izvor, ljepota njene cjelokupnosti, njena simetrija u asimetriji zbivanja i njen izričaj u poetici vizija. Spoznah, sve što je lijepo posjeduje dušu i mudrost, svjetlost estetike i svetost etike. Umijeće vremena i pojavnost kreativnosti. To je bio početak rekonstrukcije napuknute stvarnost, restauracija ikone na stijenci sjećanja, obnavljanje uspomene sa ožiljcima neke davne boli.

Shvatih da su godine tugovanja bile obmana, bjeg od stvarnosti, prevara same sebe. Pokušah izraziti sebe najslobodnije što sam mogla. Osjetih nagu dušu, spoznah sve svoje učinjene pogreške, svoje grčevito nastojanje ostajanja u vremenu kojeg nije ni bilo. Odustadoh od samoranjavanja i traganja za prohujalim ljepotama. Zaustavih se u ovome ovdje i ovome sada.

Shvatih, za spoznaju osjećanja osjećaja ljubav nisu potrebna vanjska osjetila, da je ono u nutrini neuspredivo i nezamjenjivo sa bilo čim drugim. Prisegnuh samoj sebi, izgovorih sui generis.

Svojevrstna i osobita ljubav je izronila iz Lettine rijeke i postala poveznica sna i zbilje, moćnica nemoći, tišina jecaja, sjaj suze na licu osmijeha, biser u školjci nutrine, boja vjenčanice kojom svjetlost uranja u oči i prelama se u rapsodiju suptilnog aquarela najintimnije impresije. Ona je titraj voštanice i ples sjena na zidovima hrama, sjaj sutonske i bljesak jutarnje zvijezde, zagrljaj dana i noći, nedosanjani san i sanjana zbilja.

Portret mladog umjetnika se gubio u prividu tvoga lika. Miris iz odsanjanog labirinta me budio. Probudih se u središtu ljepote… a ti… ti me s osmijehom u očima, nudeći mi prvu jutarnju kavu, odvodiš u stvarnost…

Dijana Jelčić


Oznake: James Joyce, Portret mladog umjetnika, sui generis
- 08:08 - Komentari (24) - Isprintaj - #

subota, 27.01.2018.

Ne znam hoću li...






Gimnazijska iskaznica i fotografija prohujalog vremena. Gleda me djevojčica koju prognah iz moći sadašnjeg trenutka, ona sanjiva "ja" koja se godinama skrivala u tijelu zrele žene. Bila mi je suputnica, bila je sudionik moje zrelosti do onog trena u kojem osjetih ubod zlobne neosjetljivosti. Sjećam se osjećaja ranjivosti koju do tog trena nisam ćutila, jer me nisu ranjavali.
Osjećala sam se kao Samsa preobažen u kukca, zatvorena u kafkijanskom kavezu. Probudih se iz sanjivosti, pokupih krhotine nutrine i pretočih ih u izričaj bjegunice iz perivoja snova. Napustih lutanja zvjezdanim stazama, oprostih se s Mjesečevim sjajem i čuvaricom Lunina hrama. Ostalo je mi je ime boginje lova i Mjeseca. Ubrah sve ruže u ružičnjaku sanja, otopih lednicu podsvjesti, zalječih rane uplakanoj djevojčici i prognah je u zaborav.

Ne znam hoću li se moći vratiti u uvalu bezuvjetnog vjerovanja u slučajne susrete na ovozemaljskim stazama. Bojim se, svaki pokušaj bujanja ću odrezati prije izboja novog pupoljka. Neću dozvoliti neznancima da mi dotaknu dušu, da se usidre u srcu.

Tužna bilansa zrelosti.

Utjeha se javlja kada u ljubičastim sutonima začujem jecaje one davne mene, njenu žudnju za baršunastim lazurom neba po kojem je lutala u noćima punog Mjeseca. Još uvijek u purpurnim svitanjima čujem njen šapat kojim se oprašta od noćnih pustolovina, tada je tješim obećanjem…

U jednom, danas nedohvatnom, sutonu ću se ponovo otisnuti ka beskraju vječnog plavetnila i graditi za onu davnu mene, slićno Nikoli Šopu, poetske kućice među zvjezdama… ne znam hoću li...

Možda…

Dijana Jelčić


Oznake: hoću li... ne znam... možda
- 11:11 - Komentari (40) - Isprintaj - #

petak, 26.01.2018.

Na vratima pakla...



Na zapadnoj strani Camarga u ljubičastom pejsažu laguna i kanala leži, kao u Trnoružičinom snu, usnuo srednjovjekovni gradić Aigues Mortes.
Mrtve vode, čudnoimeza grad. Iza grada se širi mediteran.
U daljini se naziru bijeli otoci, sol koja je u nekom davnom vremenu krila miris smrti. Dvadeset kula i deset kapija razbijaju zitadelu. Na sjevernom uglu tok kamenog opasača stoji sama, čuvarica grada, kula Constance. U vremenu kada je more još dodirivalo grad Constace je bila svjetionik, znak spasenja zalutalim galijama. Kasnije je bila tamnica Hugenotima.

Na Hesiodovim vratima pakla je čudesna rijeka, tisućama godina, prosipala pijesak i odvajala grad od beskraja svjetskih oceana, ali u isto vrijeme je svojim rukama grlila nesretne sudbine duša koje su u njemu stoljećima tražile izvor snova.
Ušli smo u grad kroz njegova največa vrata, ostavljajući za sobom deltu rijeke, močvaru i konje nesedlane, barske ptice i tišinu.
U zagrljaju zidina se isprepliću, proljetnim suncem obasjane, ulićice pune čudesnih izloga. Šetamo gradom dok dan ide svome kraju. U izlozima iza blještavih stakala skriva se povijest Mrtvih voda. Zaustavili smo se pred izlogom u najmanjoj i najskrivenijoj uličici grada.
Sunce na zapadu se kupalo na staklu i mi zaneseni bojama koje su, igrajući se s našim očima, skrivale i otkrivale zvijezdice. Izgledalo je kao da plešu, kao da se pokreću i pokretom nam pričaju neku davnu legendu. Zaneseni tim prekrasnim plesom mi uđosmo u prostor.





Marija Durand je 38 godina zatvorena u zidinama zbog sukoba s crkvom, zbog ideje, zbog zabranjenih misli, zbog vjerovanja u energiju koja ju je hranila. Na zidu ćelije uklesana riječ "Resistence", odaje čvrstinu njene osobnosti. Petnaestogodišnja djevojka stavlja, zbog Boga u sebi i vjere u njega, svoj život na kocku, odbijajući dobrovoljni povratak u okrilje katoličke crkve. Constance postade njen dom i dom njoj sličnih žena. Zidovi, debeli šest metara, zatvoriše mlado tijelo u prostor bez stvarnog sunčevog svijetla.
Gledala sam zadivljeno zalaz sunca nad Mrtvim vodama i siluetu Marije starice koja je slomljena tijela, ali uzdignute glave napuštala Mrtve vode. Marie Durand se vraćala tamo odakle je s tek petnaest godina krenula, na imanje svojih roditelja, vraća se na početak sna.

Cijeli jedan život satkan u par trenutaka, u najskrivenijem kutu Mrtvih voda, san koji se može vidjeti samo u sjaju iluzije.

Veselim se povratku... u izlog snova...

Dijana Jelčić



Izlog snova

Oznake: na vratima pakla
- 11:11 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.01.2018.

Znamen mira...




26.11. 1989, bila je prva godišnjica braka. DA, poezija uspomena daruje snovitost zbilji... Sjetih se ljepote... osjetih je... oplemenjuje... usrećuje... nadahnjuje...

Nad gradom jakih vjetrova je mistral dokazivao svoju moć. Kovitlao je kišne oblake, objavljivao dolazak oluje. Iza horizonta je sjevalo. Brojali smo razdaljinu između munje i groma. Postajala je sve kraća. Razumjeli smo govor neba i iščekivali poeziju kiše. Pljusak je objavio kraj nebeske tutnjave.

Potražili smo zaštitu u tišini stolne crkve. Na žrtveniku znak mira, zlatni Pacifikal. Osjetih vrtloženje osjećanja. Misao o papskom stolovanju u Avignonu nas je odnosila u drugo vrijeme.
Šutili smo. Oko nas se širio miris tamjana. Na zaslonu sjećanja se zrcalila slika krvave žetve drevnih moćnika. Na orguljama je netko svirao Mozartov Requiem.
Uzdrhtala potražihi tvoju blizinu. Stavio si ruku na moje rame i šapnuo… ovo je samo kulisa davne bojišnice.

Nebo je objavilo mir. Oćutih kako ljubav zaliječuje naprsnuća u vjerovanju. Krenuli smo obalom Rhone. Polovina mosta još uvijek prkosi bujici vremena. Ta postojanost ohrabruje. U pjenušavom kovitlacu rijeke vidjeh tvoj lik. Smiješio mi se poezijom kapi.

Divno je što si tu. Šapnula sam.
Requiem je odsviran prohujalom vremenu, rekao si.



26.11. 2013. Naš srebrni pir... Nad Zagrebom kovitlac kišnih oblaka. Sjetih se Avignona...i poezije kapi... i znamena mira...

Darovao si mi skulpturu Pacifikala i križić kao znamen božanske istine.

Jednostavno ljubav i ništa više.

Dijana Jelčić



Oznake: Avignon, Pacifikal, srebrni pir
- 11:11 - Komentari (28) - Isprintaj - #

srijeda, 24.01.2018.

Međusobno...






‘Razmjena mišljenja je neophodan uslov za svaku ljubav, svako prijateljstvo i svaki pravi dijalog.’
J. Borges




Međusobno razumjevanje je temelj zajedništva. Razmijena mišljenja ne znači istost, nego kreativan dijalog, traganje za istinom.
Istina je kći vremena, ljepotica koja u obličju sreće, boli, tuge, straha iskri postojanost. Često u haljama prosjakinje, bjegunice, prognanice blista sjajem nepobitnosti. Slušam tvoje misli izgovorene jezikom Justicije.

Naši razgovori ne počinju i ne završavaju. Traju i onda kada govorimo očima, dlanovima, šutnjom. Svjetlost se gasi samo u prebrzo dosanjanim snovima, u prividima utopija koje to prestaju biti, u srcu koje zaboravlja da ne postoji u riječima nego u ritmu cjelova, u tankoćutnosti usana.
Uz tebe koračam stazama sretnih ljudi, putujem trgovima na kojima slušamo tišinu i razumjemo govor knjiga, cvijeća i ptica.
Život je tu, na trgovima Zagreba, Züricha, Pariza, Londona, Madrida. Snovi su iscrtani u Klovićevim dvorima, Louvru, Pradu, Figuerasu. Naši izmišljaji žive u izmišljajima, ožive u slikama. U spoznaji konačnosti se ozrcali iluzija beskonačnosti.

Osjećam je u paradoksu Zenonove strijele koja u letu miruje, u Ahilevoj nemogućnosti dostizanja kornjače, u zmiji koja samu sebe ubija i rađa.

Pitamo se je li život Kafkin „Zamak“, vječno kretanje ka cilju koji ne dosežemo. Postoji li konačno odredište na koje želimo stići? Gdje se ono krije?
Možda se istina krije u stihu Borgesove pjesme,

Danas bih mogao…
voljeti te kao jučer,
kao sutra,
kao svaki dan.
Danas bih mogao..
otići daleko…puno dalje
no što je vrijeme,
puno dalje no što oči dosežu.
Danas bih mogao
pružiti ruku
niz križaljku zbunjenog
srca
i dotaći zlatnu ribicu za sreću…


U našim dijalozima ćutim moć poezije. Oslobađa me od stege zbilje. Slobodna nestajem u maštarijama, živim srcem odapet let ptice, njišem se na ljuljačci sunca, promatram krunisanje bogova na oltaru vremena, magiju čarobnjaka u krilu tisućljetne vizije, čaroliju pretočenu u život.

Dijana Jelčić


Oznake: međusobno razumjevanje, ISTINA, poezija
- 09:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 23.01.2018.

Dozvolih srcu...





...
Ja sam ponekad silazio u ponore za koje ne nalazim imena ni hrabrosti da ih opišem. I patio sam, niko ne zna i ne sluti koliko pre silaženja, u ponoru, i po izlasku iz njega. Ne znam zašto ni čemu sva ta patnja. Kome treba ovaj bol za koji ne nalazim nikakva objašnjenja? I sve neka je prosto, samo da jednog dana ne ostanem zauvek u nekom od tih ponora...

Ivo Andrić





Čitam ovu gorku misao. Razmišljam o njenoj istinitosti.
Koliko puta smo bili na rubu ponora, jesmo li se uistinu spuštali do dna? Kako izgleda prostornost bezdana? Ima li oči?
Nietzscheova metafora budi neugodu. Prezastrašujuća spoznaja. Sjećam se lutanja liticama stvarnosti. Nedozvoli bezdanu da ti uzvrati pogled, slijedim još uvijek taj filozofski imperativ.

Zaustavih misao u točki prividnog mira. Dozvolih lijepoj viziji da obuzme sva osjetila. Doživjeh preobražaj svijesti, metamorfozu osjećaja. Izranjala su kao prividi nepostojeći ni u snovima niti u zbilji. Lebdim u međuprostoru između dva svijeta… sna i jave. Začudnost transcendentnosti me omamljuje. Volim tu igru neiskustvenosti i želja.

Ćutim neopisivost trenutka. Punina prostora se ogleda u viziji daleke galaksije. Privid trinaestog eona lebdi nad ponorom vječnosti.
Vidim ples anđela, vrtlog svjetla na svilenoj stazi svjesnosti. Vjerovanje me odnosi na početak priče. Vjesnici neba žive u maštarijama, oživljavaju metaforama sreće. U bojanki žudnji vidim nepostojeće boje. Sunčana zraka se igra sa mojim osjetilom. Iza spuštenih trepavica, u odaji ogleda, u kaleidoskopu svijesti se bjelina prelama u neizračunjive duljine. U bumbaku nutarnjeg neba se događa refleksija umanjena do mikrokozmičkih fikcija, do još uvijek nedosanjanih istina.

Osjećam protok trenutaka, nezaustavljivost misli i nepostojanost točke prividnog mira. Zidna ura me otkucajima klatna vraća u stvarnost. Nemilosrdnost uma me prizemljuje u ovo ovdje i ovo sada.

Otvaram prozor. Udišem svježinu svitanja. Žamor objavljuje novi početak.

Vidim vrijeme i tebe iza vremena
Danas je dobar dan,
dan ritma srca
i poljubaca.

Dozvolih srcu da diše.

Dijana Jelčić


Oznake: Ivo Andrić, Nietzsche, srce
- 08:28 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.01.2018.

Vrijeme mimoza...





Kako vrijeme leti, pomislih jutros lutajući sjećanjima. Vrijeme mimoza, opet uranjamo u tjedan borbe protiv okrutne bolesti. 2014, na današnji dan napisah osvrt o jednom naizgled običnom danu. Objavila sam ga i prošle godine na današnji dan... vaši tadašnji komentari me ohrabriše... Da znam crtati kao Frida Kahlo oslikala bih naše vrijeme tihog umiranja... baratam samo riječima...






Oko podneva smo bili u gradu. Trg cvijeća i dan mimoza. Darovao si mi bokor žute nježnosti. Posjetili smo Gliptoteku, izložbu „teatar nakaza“ Zlatka Boureka. Susreli mnogo prijatelja, smijali se, divili maskama. Svaka nam je ispričala svoju priču. Aperitiv popili kod Charlia, ručali u klubu umjetnika. Kavu popili u Kafeteriji. Bio je to dan prepun uzbuđenja i ljepote. Sunoćje doživjesmo na putu kući. Odlučili smo ostati doma. Poslije dana prepunog događanja, trebala je to biti jedna od onih naizgled beznačajnih večeri.
Gledali smo film "Frida i Diego". Ljubav, umjeće umjetnosti i bol. To smo mi, u drugačijim tijelima, u drugačijim uvjetima, sa drugačijim načelima...





Goruća postelja i povratak u njedra vatre. Heraklitova istina. Odmaknuće od zbilje. Urinuće u nutrinu, u zaleđeno vrijeme. Bezimeno osjećanje se otapalo na ognju trenutka.

Promatrala sam tvoje lice dok je starac pjevao baladu o plačljivici. Sjetih se svojih suza. U sjaju tvojih očiju vidjeh ispisane stranice o meni. Znaš da obožavam neizrecivost oslikanu Fridinom boli, znaš da ne volim slatkoriječivosti i besmilena lupetanja o ljubavi koja nema pokrića.



Najpoetičniji opis i jedan od najljepših autoportreta ljubavnika je Fridin Autoportret kao Tehuana ili moje misli o Diegu

Frida je voljela bezuvjetno, voljela je do duševne boli da bi manje osjećala tjelesnu bol.

Na tvome licu se zrcalilo suosjećanje i divljenje. Osjećala sam kako se u tebi uzburkavaju zatomljena sjećanja na fizičku bol. Pokušavao si je sakriti od mene.

I ja sam nosila ogrlicu od trnja. Fikcija mi je pomagala da odagnam tupu, neopisivu bol koju osjećah promatrajući otvorenu ranu na tvom vratu. Bila sam uz tebe dok si ležao u gorućoj postelji.

Fridina smrt, trenutak njenog uzletanja u nebo, kraj filma i muk.
Zagrlio si me. Oko nas je noć punog Mjeseca širila svoju moć. Objava istinitosti mjena u svemiru. Preživjeli smo udarce sudbine.

Poezija suza je prošlost tebe plačljivice, šapatom si uronio u pamćenje. Na oltaru zaborava se razbuktao lumin uspomena.

Da, bila sam plačljivica.

Bila je to jedna od onih, samo naizgled, beznačajnih večeri, večer u kojoj oživjesmo i odživjesmo vrijeme tihog umiranja.

Preživjeli smo.

Dijana Jelčić

Oznake: vrijeme mimoza, Frida Kahli
- 08:08 - Komentari (30) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.01.2018.

Na krovu svijeta...





Noćas je raskinula ugovor koji je vezuje za plavu planetu i odlutala u snove. Tu iznad maglovite stvarnosti je svijet u kojem ljubav i život ne trebaju ni prostor ni vrijeme. Tek osjećanje osjećaja postojanja i nepostojanja, vjerovanja i sumnji, znanja i neznanja.

Mislila je, prostor postoji sa nametnutim granicama koje sužuju horizonte, a vrijeme s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i trenutcima sreće. Mislila je da zna, a sada, kao bol zbog izgubljene stvarnosti, osjeti svoje ne znanje.
Taj trenutak boli, tu stoljetnu oluju u univerzumu uma, iznenađena sama sobom, dotaknu osmjehom. Tišina najavi spokoj srcu i osmjeh neba joj darova vjerovanje.

Nad njom su visili oblaci, stajali su dugo i nepokretno, slično skakaču zaustavljenom u skoku.
Iznenada se na nebu, kao dvije vatre, pojaviše oči. Glas je stigao kasnije, čudesan kao zvuk bubnjeva, kao ushit uskovitlanih oblaka. Njeno pleme je pozdravljalo njen povratak. Nebo je zatutnjalo novim snom. Ljubičastim snom. Zvukovi se sjediniše sa mirisom tek procvalih ruža i bojama dodirnuše sva njena osjetila. Ozrcaljena u ljepoti očiju boje sna Ona odbaci sva druga ogledala. Vidjela je onu sebe iz davnina.

Stajala je na krovu svijeta, vatre rasplamsaše želju i pustinju bijelih oblaka pretvoriše u oluju vjerovanja. Začarana toplinom i svijetlom neba Ona beztjelesna, Ona samo titrajuća duša, izgubi osjećaj za vrijeme i prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja osjeti ruke, dvije snažne ruke na svom obrazu.

Nebo je blještalo srebrom, Orion je s Plejadama zatvorio krug i njoj se pričini, ušla je u vrijeme prije vremena, u eone u kojima su bogovi hodali zemljom.

Stajali su na Olimpu želja. Dvije ruke zapališe vječnu vatru i to je bio trenutak u kojem Ona više nije bila samo zemaljsko biće, osjetila je u sebi moć istine o porijeklu čovjeka.

Vratila se kući, na početak sna, u svijet bez granica.

Dijana Jelčić



Ona i onostrano

Oznake: dvije vatre, ona i onostrano
- 08:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 19.01.2018.

Poezija mirisa...





Patrick Süskind...
"Miris je uvjerljiviji od riječi, izgleda, osjećaja i volje. Od uvjerljive snage mirisa ne možemo se odbraniti, ona ulazi u nas poput zraka u naša pluća, ispunjava nas, prožima, protiv nje ne postoji sredstvo.
Mirisu se ne mogu oduprijeti, jer miris je brat duha. S njim ulazi u ljude, i oni se ne mogu braniti od njega ako žele živjeti. I miris ulazi u njih, prodire u samo srce, gdje jasno razdvaja naklonost od prezira, gađenje od slasti, ljubav od mržnje. ko vlada mirisima, vlada i ljudskim srcima."
Parfem: Povijest jednog ubojice.




Prisjećam se koraka na spiralnim ljestvama zbilje, prvih zagrljajaja na podiju plesne dvorane. Miris svježe opranog rublja sušenog pod suncem na vjetru vremena se učahurio u pamćenje. Poezija mirisa, još uvijek je tu, u meni.
Naše uspinjanje spiralnim ljestvama ka zrelosti je priča koju ispisujem lutajući koridorima lijepih uspomena. Osjećam omamljujući miris stvarnosti. Svilene niti grade mostove i sjedinjuju nas sa Suncem, Mjesecom i ovozemaljskim tlom, sa pješčanim žalom na kojem ostaju tragovi naših koraka i otvorene školjke iz kojih vadimo biserje sna.

Zagrljaj Amora i Psihe usrećuje. Sidri nas u mirnom doku nježnih nemira.

Prelistavam srcem ispisanu ispovjest ljubavi, mirisi svitanja, zenita i sunoćja titraju u sjećanju. Sinestezija je to. U odaji ogleda vidim mirišljavu prošlost, u odaji odjeka čujem mirise prvih susreta...

Osjećam zagrljaj Amora i Psihe... zaboravljam Patrickov roman... utjeljovljujem legendu... da, ćutim, to sam ja... vladarica zapamćenih mirisa...

Na ljestvama zbilje se uspinjem ka tišini dolazećeg vremena... ćutim moć emocionalnog pamćenja... poeziju mirisa... nepostojeći parfem...

Dijana Jelčić

Oznake: Ptrick Süskind, parfem, filozofija mirisa
- 18:48 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 17.01.2018.

Riječ nad riječima...





Još je rano, prerano za sunčev sjaj. Na Levantu Danica objavljuje praskozorje, u krošnji starog kestena ševa cvrkuće zornicu, a zidna ura otkucava protočnost vremena. Čutim nagomilavanje misli pretočenih iz noćašnjeg sna u kalež budnosti. Vrije krv i proključale kapljice pretvara u riječi kojima ne znam porijeklo, ne osjećam im značenje. Slažem rečenicu mirisom zalutalim u sjećanje, okusom izronjenim iz dubine pamćenja, opipom utkanim u uspomene, melodijom zatvorenom u onaj dio mene koji se šulja iza misli.

Život tako jednostavan i lijep se slijeva u štivo, u ovaj tekst kojem pokušavam darovati smisao. Pokušavam se prisjetiti snene ljepote koja je nestajala nastajenjem budnosti. Zaustavljam misao, uranjam u konture koje u sebi kriju tkivo snoviđenja. Pitam se od čega su satkani snovi, čija ruka kukiča tajanstvenu čipku koja me omata u noćima kao što je bila ova.

Ispisujem riječ u kojoj se kriju sve riječi svijeta, koja zrcali mnogodimenzionalnost ljepote, koja u svim jezicima znači isto, koja je prožeta najtankoćutnijim mirisima, nepostojećim bojama, suptilnim zvucima, slatkim okusima.

To je riječ koja zaustavlja ratove, miri svjetove, liječi duševne boli, vida tjelesne rane, riječ izgovorena prije početka početaka, utkana u genom postojanja, osmišljena zvonima u katedralama, pretočena u glazbu, u poeziju, u romane, riječ nad riječima. Izgovaram slovo po slovo, slijevam ih u cjelinu, rastačem u kapljice mirisa, razlijevam u aquarel nutarnjih boja, razbijam u tonove sonate od snova i osjećam njenu moć.

Ljubav je lux primus, aktus purus, praiskra u svakom čovjeku.

Dijana Jelčić

Oznake: riječ nad riječima
- 11:51 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 16.01.2018.

Klepsidra...






Klepsidra sunca,
jutrenje nad morem,
titraj nezaborava.

U tvojim očima san.
Koračam sunčanom
stranom ulice,
gubim se u izričaju bez srži.

Izmišljam riječi,
a znam
da ti ne znače isto.

Smiješiš se…
ljubav je jednostavnija.





iz vremena oluje ruža…

Moje buđenje je uvijek počinjalo ranojesenjskim šuštanjem lišća i slavljem rođendana. Jesen mi svojim trajanjem daruje puninu ljepote. S neba kaplju sjećanja. Nepovratnost ljepote. Ostala je uspomena na osamnaest crvenih ruža. Buket osušen u herbariju pamćenja. Prolaznost vremena. Trenuci postaju prošlost, tek sjećanja na ruže i jesen…

Vraćam li se ponovo u prošlost? Tebe ne susrećem više u snovima. Živim ljubav uskrslu iz celofana nepostojanja. Iza trenutka se kovitla prohujalo vrijeme. Iza zbilje blješti ljepota uspomene.

Čokoti na obrancima podravskih brega mi daruju okus mladog vina. Obnavljaju moje i krštenje nektara.
Na čelu osjećam kapi svete vode…
Jesen u meni vjekuje. Slutim blagu zimu. Možda se više neće ni objaviti u mojoj zbilji. Tek sjećanja na tragove naših koraka u snijegu. U lakiranim cipelama sam slijedila tajnu. Nisam riješila rebus mladosti, tek ga ovjekovječila pitanjem „odakle dolazi ljepota“… ukoričila u pamćenje.

Rastanak nas je oplemenio ljepotom zbilje. Danas koračam sunčanom stranom ulice.
Nadam se i tvoj put je osunčan suncem zrelosti...


Dijana Jelčić



Oznake: osamnaest crvenih ruža, odakle dolazi ljepota, nestvarno stvarni
- 08:58 - Komentari (41) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.01.2018.

Sreće zlatne, srebrne...




U djetinjstvu saznah što su iluzije, što je glumište, tko su glumci. Odrastah na graničju imaginarija i zbilje, sazrijevah u paralelnim svjetovima. U svijetu snovitosti susretah zbilju iznjedrenu iz duša pisaca i pjesnika, slivenu u duše glumaca. Dotaknuh nevidljivi svijet sna i privida, lice i naličje, obraz i obrazine života. Zaronih u žarište dublje od istinske vidljivosti. Osjetih kako plač i smijeh dolaze iz nutrine, iz emotivnog uma, iz galerije tragičnog i sretnog pamćenja, iz zrna srca u kojem se gomilaju osjećajna sjećanja. Proživjeh umiranje na sceni, uistinu osjetih doživljaj prolazne smrti, katarzu svijesti, oslobađanje iz okova čvrste materije.






Ringelspiel života se vrti, nevidljivi bubanj najvaljuje dolazak prodavača iluzija. Promatram mađďoničara i njegov šešir, sav u crnom iluzionist, njegove ruke kriju snove na dlanovima.

To je igra za sanjare, ali što je ljubav?

Zaboravimo sve što drugi govore, zaboravimo sve što smo ikada čuli o ljubavi jer tuđe riječi su samo preplanulost od ljetnog sunca ili rumenilo od zimskog vjetra ili dobro napravljena frizura ili kupljena haljina.
Ljubav je uzburkano i mirno more, tihi ocean pun kapljica sna, titraji svijeća i miris ruža, med na usnama, sol na tijelu, ljubav tka uspomene, sjećanja na pješčane plaže, trgove cvijeća, nedelje u kojima se ne radi ništa, ponedeljke koje ne želimo, nesnosne glavobolje pred kišu, neplačeni računi, nekupljeni željeni auto, nedobivena biserna ogrlica...

Na sceni života Krležino kraljevo sudbina...

"Sreće, zlatne, srebrne, sreće....." ciganka sa škrinjom sudbina prelazi rampu i dolazi do mene. Pružam ruku i na dlanu mi zatreperi kupljena istina.

Ljubav se rađa u snu i sjeni, u pjesku i pjeni, morskoj soli na tijelima, u zanosu koji ostavlja med na usnama.

Ciganka se smiješi i odlazi. Majčin glas titra u zraku.



"Sreće, zlatne, srebrne, sreće..."

Dijana Jelčić




fotografije... prve dvije iz arhive dramskog teatra Gavella... treća, moja mama kao ciganka proročica u Krležinom Kraljevu...
četvrta... teatar od Gustava Klimta...

Oznake: Krleža, Kraljevo, sreća
- 07:27 - Komentari (31) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.01.2018.

Ljubav je kazna...




Ljubav je kazna, pisala je MARGUERITE YOURCENAR. Kažnjeni smo ljepotom zajedništva, kažnjeni smo sudbinom da ne ostanemo sami.






Sjećam se tuge koju djelih sa noćnom tišinom i poezijom. Moć spasenja osjetih u poeziji daleke, nepoznate žene.
Predamnom se otvarao svijet jedne davne velike ljubavne krize, osjećala sam onu istu vatru u sebi, tugu koju sam osjećajući njene "Vatre", nazvala "Dvije vatre".

Ljubav se u svojoj žrtvi prikazivala kao bolest duše i kao poziv srcu.
Treba dovoljno voljeti da bi bili spremni zbog ljubavi patiti, da bi ljubav osjećali kao bol, kao nježnu tugu, kao okrutnog ubicu snova, kao kradljivca ljepote trenutka, kao vatru koja peče, kao zvijer koja ždere. Da, treba dovoljno voljeti i osjetititi, ta bol smo mi sami. Ubica, kradljivac, vatra, zvijer smo mi,, vječno zatvoreni u svojoj kobi i svojoj ćudi.





Dvije vatre.

Ti više nisi dječak iz Šenoine, ubio si dječaka u sebi, danas si nažalost samo čovjek.
Moja ljubav je netaknuta kao sjećanje. Neznam jesam li i koliko ranjiva, nisu me ranjavali,
ljubav osjećam kao kaznu svim tugama, kao moć između dvije vatre, između žudnje i odustajanja.

Neznam mogu li plakati zbog ukradenog vremena ili izgubljenog sna.
Ljubav je kažnjavala moje samosažanjenje i branila sne.

Ti više nisi dječak iz Šenoine, odbacio si uspomene, a u meni žive sjećanja na nedeljna jutra
u kojima smo željeli da nedelja nikada ne prođe da bi naše igre u pijesku vječno trajale.

Bilo je to davno na ravnicama uz veliku rijeku
tamo gdje je ostao dio mene
tamo gdje smo položili ispit zrelosti
tamo gdje smo prvim poljupcima učili opraštati
tamo gdje je ljubav izržavana deminutivima.

Dođi jedno veče i donesi snove ogrljene čekanjem trentka, onog kojeg nismo spoznali.
Dođi, ispruži ruke i voli me, jednostavno voli u zemlji koju smo zajedno gradili u snovima...

To je bilo davno, jako davno u vremenu oluje ruža, to je bio poziv koji nikada nisam poslala na potrebnu adresu i danas osjećam, bolje je ovako.

Dijana Jelčić

Oznake: Vatre
- 10:30 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 13.01.2018.

Miris sna...



Personifikacija novog svitanja.
Dafne, se pretvara u grm, trenutak prije nego je zagrli Apolon, bog poezije i ljubavi. Barokni umjetnik Lorenzo Bernini je ovim djelom dočarao kretanje, osmislio ljepotu ljudskog tijela u pokretu.

Bez obzira na mitologiju, ova sklupltura je nešto najljepše što sam ikada vidjela. Doživjeh je u Galleria Borghese, u Rimu. Prozirni mramor, to je nešto što fotografija ne može dočarati. Kao ni ljubav. Ljubav je energija koja nas čini prozirnim mramorom i na vjetru trepravim lovorom.




Tu noć nije spavao, samo je sanjao. Lucidan san se prelamo u zbilju. Nad žrtvenikom svitanja bljesak bijele svjetlosti. U zraci probuđenog sunca silueta zagrljaja i miris lovora. Osluhnuo je tišinu.

Vraćam se s osmijehom i volim mirisom, pogledom, glasom, sluhom i dodirom. Krenimo do kraja svijeta, dotaknimo rosu na listovima, te dragocjene darove sretne budnosti.

Zadivljen ukazanjem Nimfe, još omamljen mirisom sna šapnu:

Budi me lahor tajne vremena, vječnost zgusnuta u trenutak, nježni titraj istine. Krenimo zajedno među bezimene prolaznike. Na trgovima osluhnimo istine o osmijesima kamenih spomenika, o tuzi prerano zaspalih prijatelja.

Mnogo ljudi je koračalo stazom kojom je on tog jutra krenuo. Ono što je ugledao u sjaju sunčanog praha bila su stoljeća zgusnuta u titraj oka, u Apolonovo svetište i miris lovora i bunike.

Izranjam iz sna zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog svih okrutnosti svijeta... šapnuo je

Očima zlatnim kao med ona se zagleda u njega. Njen odraz u njegovim očima je bio odgovor.

Budim se, a ti mirisom sna šapućeš probudi se ljubavi, vrati se u život… odgovorila je.

Ona je privid koji mnogi nisu vidjeli... Došla je u ovom svitanju, lovorovim vjencem sjedinila čovjeka i ženu u krug postojanja.

Dok voda bešumno protiče krenimo zajedno do kraja svijeta. Slijedimo ekliptiku sunca, poeziju oceana, tišinu pustinja i u svakom zrncu pješčanog sata zrcalimo ljubav!

Dijana Jelčić

Oznake: Apolon i dafne, legenda, Lorenzo Bernini
- 12:12 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 12.01.2018.

Zlatno runo...






Prostornost vremena, život uspavan na pepelu neke davne vatre. U krateru snova vulkan ugašen neizgovorenim tugama.
Osjetila je, predugo traje u kaosu neostvrenih želja, izgubljena u tamnom kutku zbilje.
Dotaknula je napukli porcelan povjerenja, privid neke davne sreće i našla se na pučini pod nebom okićenim zvjezdanim prahom ranjavajuće uspomene.
Uzburkao se ocean. Osmjehom i krhotinama sjećanja se razlila radost. Argom plovi oceanom sna, traga za runom krilatog ovna, hrli ka dalekom otoku. Probija se kroz plutajuće stjene, ljubav osjeća kao bol, kao kameni zagrljaj iz kojeg bježi budeći u sebi strune dugo začahurene u srčanim komorama.

Ne spavaj na pepelu uspomena, ubi gutača vatre u sebi, začula je njegov glas. U plamičku buđenja osjeti uzavrelost osjetila.

Ubila je gutača vatre i dotaknula zlatno runo… vratila u stvarnost... život se budio novim bojama... ruke im se spletoše u buket zagrljaja.

Kamenje je zaokružilo svjetlost.

Na nebu je zaiskrilo novo zviježđe.

Dijana Jelčić



fotografije posuđene s neta

Oznake: Zlatno runo, Jazon, Argonauti
- 08:58 - Komentari (32) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.01.2018.

Samoispunjujuće proročanstvo...





Prema grčkoj mitologiji Pigmalion je bio kipar koji je napravio skulpturu prekrasne žene u koju se zaljubio i svojim dubokim vjerovanjem i očekivanjem da može oživjeti postigao je to iako uz pomoć božice Afrodite. Pigmalionov učinak ili samoispunjujuće proročanstvo nosi jaku poruku:
"Što snažno želiš, čemu se iskreno posvetiš, to ti se lakše ostvaruje."




Čvorom misli pokušavah zaustaviti bujicu besmisla, dotaknuti Mjesec, odlutati u prapočetak, nestati u kaosu, u utrobi svemira. Nisam uspjela. Iz podsvjesti se širila hladnoća, smrznuće sjećanja, amnezija pamćenja, entropija nutrine.

Iznenada je u praznini netalasajuće osrednjosti zasjao privid Pigmalionove Galateje, silueta nedosanjanog sna.
Kao u Ovidijevim metamorfozama prošaputah molitvu boginji.

Iz njemosti trenutka je izronio glas, čvor misli razmrsio u niti osjećanja, zatalasao mrtvilo prostora, pokrenuo vrijeme, pozvao u dolinu zelene rijeke.

Kao u legendi, samosanjajuće proročanstvo utkano u želju se ispunilo…

Dijana Jelčić



slike... Galatea... Fadil Vejzović, galerija Dulčić, Masle, Pulitika Dubrovnik.


Oznake: Pigmalionov učinak, samoispunjujuće proročanstvo
- 07:47 - Komentari (36) - Isprintaj - #

srijeda, 10.01.2018.

San o snu...



Volim ovaj san.
Koji san?
San o snu u snu.
Kaži.
Sanjala sam polje makova. Bila sam kukolj.
Bila si mak.
Postadoh osjetivši tvoj dah kao lahor istine, kao obranu od tragača za opiumom života. Omamio si me bajkom dok ne prođe oluja zlih proročanstva.

Bila si sokolica.
Bio si vuk.
Do onog svitanja kada su noć i dan postali istovremenost, kada su se Sunce i Mjesec zagrlili da bi prokletsvo izgubilo moć.

Tada se poželjeh probuditi.
Ti još uvijek sanjaš.
Snovita beskrajnost me obgrlila krugom svih krugova i daruje mi osmijeh neba u kojem slušam glasove sretnih ljudi.

Živiš u snu.
Da, u snu o snu.

Dijana Jelčić



slika... Vaskes Zozo

Oznake: san o snu, makovi, Ladyhawke
- 08:18 - Komentari (21) - Isprintaj - #

utorak, 09.01.2018.

Dijalog s nepoznatim...



"Sama, ostala si sama......" napuknuta, odbačena i napuštena igračka je oživjela ljepotom pokreta i glasom koji je ostao zabilježen u analima glumišta.
"Zar je ljubav pijesak i pjena?" upitah igrača svijetlom i tamom dok se igrao s lutkom od slame.
Tama i tišina, tišina, poetična tišina nečujnog dijaloga s nepoznatim, ona i on i lutka od slame nestadoše u pjesku i pjeni Kaštelanovog sna.
Vrijeme, ta velika rijeka bez povratka, je odnijelo LUTKU OD SLAME u zaborav, ali u mojim sjećanjima je ostala istina o ljepoti čudesne igre pijeska i pjene koju danas nazivam ljubav.

Pijesak i pjena






Bježeći od sebe vodih dijalog sa nepoznatim… bio je tu, privid pjesnika…
Tko si ti?.. šapnuh viziji… muk... znam, ti si ideja… pozvao si me u igru… igra, besmislena riječ, pomislih.

Svijet je velik, a srce maleno, prelazi planine, rijeke, mora i onda zaspe pod zvjezdama Platonova neba.
Srce se budi. Izranja iz utrobe velike ribe.

Vidim dvoje ljudi, usamljene pod svjetlošću koju ne vide. Ona pod svjetlom ponoćnog sunca i nedosanjanog sna. On pod korijenjem mjesečine i neke davne žudnje. Čujem tišinu, srce romori baladu o izgubljenoj sreći.
Ova noć je zrcalo nečega nestvarnog, preslika izgubljenog neba.
Igrajmo se života!
Na želim igru, ove noći želim živjeti.

Ona i on na rampi vremena.

Noći ne ostavljaj samu svoju djecu, uvedi nas u san. Neka zora rodi Veneru, neka joj sunce počešlja kosu, neka se rodi ljubav…

Iznad obrednog ognja bijeli dim. Vjetar ga odnosi na pučinu. Širi se miris prastarih čempresa, u krošnjama iluzija nepostojeće osamljenosti.

Dođi u san, budi sjaj sunca, sol na koži i bjelina žala, pozvao me je.
Dođi i budi rastvoreno jedro mojim sanjarijama, odgovorih.

Darovao mi je školjku, ključ snovitih dubina...

Dijana Jelčić



Oznake: Pijesak i pjena, dijalog s nepoznatim
- 07:27 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.01.2018.

Neodržano obećanje...






Obećala sam sebi vječnu odsutnost iz kruga ljubavi. Željela sam zaboraviti ljubav, a ona je bila nečujna premosnica nad fjordovima vremena, sinapsa među neuronima svijesti. Bila je svjedočanstvo nezaborava, titraj podsvjesti, lucida intervala. Žudila sam za kvantnim skokom u mikrosvijetu, za rasprsnućem atoma u strune i oslobađanjem energije promjena, a nisam osjećala kako sama zgušnjavam univerzum uma u crnu rupu nestajanja u kaosu.

Prsnuće se dogodilo iznenada. U dubini sebe osjetih veliki prasak i eksploziju svjetlosti. Misli oslobođene iz kukuljice nepovjerenja se pretakahu u osjećanja.






Zavoljeh besane noći našeg naglog ljeta, zavoljeh tvoj smijeh i tvoj glas i tvoje šaputanje koje se mješalo sa romorom zelene rijeke, šumovima mora i mirisom pjeska. Zavoljeh te na željenom komadiću slobode, tamo gdje iznenada osjetih da smijem doista biti samo ja jer ti si bio samo ti… Rasprsnućem se rodio biverzum u kojem živim uvijek drugačija, a uvijek ista… u kojem te volim uvijek drugačijeg, a uvijek istog…

Dijana Jelčić




Oznake: neodržano obećanje
- 07:07 - Komentari (38) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.01.2018.

Mir Božji...






Slike
u isti mah
bliske i daleke,
tajanstvene
kao titrajuća struna,
kao tkivo svemira,
kao svjetlost zvijezda
koja
odmakom u vremenu
našim očima
postaje vidljiva.

Dijana Jelčić … „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014.






Istovjetnost blagdana, ljubav ubrizgana u genetiku čovjeka, zagrljaj srodnih duša i pobratimsvo lica u kozmosu… Dopustimo da se ljubav rodi svaki dan iznova, jer Božić postaje vidljiv u svakoj ljubavi među ljudima!
Nek današnji dan bude radost, neka Božić vrata zlati, neka te svaka sreća prati. Anđeo sreće neka tebe, mene, nas vodi...

Nebo otvara dveri mladom danu slijevajući stazom sudbine znakovlje sreće. Na oknu blješti suza dokotrljana sa lica vremena. U njoj vidim prelamanje svitanja sna u jutrenje zbilje. Jučer se utapah u kapi svete vode. Danas je dan ritma srca i poljubaca.

Poistovječivanje ljepote s ljepotom.

Sretno svima koji danas slave rođenje ljubavi... Mir Božji, Hristos se rodi!

Dijana Jelčić



Oznake: Mir Božji, Hristos se rodi
- 07:07 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 06.01.2018.

Bogojavljanje...




Riječi otrgnute iz vokabulara našeg vremena zgusnute u titraj srca zaustavljaju dah, pretaču se u misao i davno napisane pjesme.
Stih izranja iz sjećanja i opire se zaboravu. Nježna je moć pamćenja.
Na žrtveniku uspomena plaha svjetlost voštanice.
Slavmo krunidbu ljubavi.
Ponoćno zvono najavljuje dolazak zlatnog doba.
Jedna zvijezda padom objavljuje ostvarenje želja.
Život je san, svilenkasti veo lakoće življenja na putevima okrutnih zbivanja.
U lapidarnosti trenutka osjetih titraje njihala vremena, začuh romor tvog imena,
pričinilo mi se, u moje grudi si stavio svoje srce.

Na zidu svetišta se grle sjene. Sa oltara se širi miris tamjana i smirne. Mjenjamo obličje, sve rane eonskog nepostojanja zacjeljuju.

Mirujem u nemiru trenutka. Prostor- vremenom titra liturgijska svetost.

Illuminatio, Manifestatio i Declaratio.
Prosvjetljenje, Objava i Proglašenje sreće.


Promatram kako se gase oči neba, nestaje glas mjesečine, završava igra umiranja noći.
Pod svodovljem ljepote se budi grad.
U sjaju bijele svjetlosti siluete kraljeva i Betlehemska svjetlost.

Obasjan Suncem se rađa dan mira i blagoslova...

Sanjaju li ljudi ovo drhtavo svanuće?

Dijana Jelčić



prva fotografija... Adorazione dei Magi, Andrea Mantegna, 1497-1500,

Oznake: sveta tri kralja, bogojavljanje
- 07:07 - Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 05.01.2018.

Zakon poetike...




Pjesmonauti podno Hrvatskog Parnasa... sjećanja na poetske večeri... na početku godine bilansa prohujale poetske ljepote... Kultura snova i zajedničke zbirke... u svakoj niska bisernih stihova... divan je osjećaj biti djelićem Erato carstva...




Ulični svirači zaglušuju tišinu, trgaju kobaltnu koprenu noći, najavljuju početak predstave na trgu sanja. Dolaze poetonauti lijepih privida i kukičaju čarobni igrokaz na licu vremena. Bruj glasova pretače stihove u zvijezde. Svjetlost je puna naših očiju. Slušamo titraje zraka u kojem riječi ostavljaju trag. Rifovi u slutnjama razotkrivaju pukotine dna duša ispod kojih stoluje Hermes, glasnik bogova, vodič između vizije i zbilje. Čuju se plotuni oruđa snova, tutnje topovi strasti, štekču mitraljezi pohote.

Aplaudiramo.

Ovacije. Ćutim čudesan zakon poetike. Osjećanja pretvara u dragulje, san u stvarnost, stranaca u znanca, neprijatelja u brata. Sluhom dotićem balade, vršcima prstiju ćutim govor cvijeća, antologiju glasa koji se slijeva u sinesteziju čula.

Dodirom je prenosim na tvoj dlan. Širimo ruke u krug, ispreplićemo ih u kolajnu sreće. Osmijesi iskre umiljatost nutrine, blagost se slijeva u poglede, u tišinu. Orgulje vjetra uzburkavaju latice zaostale iz oluje ruža i slikaju scenografiju snoviđenja.

Pjesmonauti uzlijeću ka suncu, nadlijeću brdo tuge, oblijeću oko orkanskih visova boli, uranjaju u ekliptiku srca. Kristali na stijenkama klijetki se slažu u memoriju. Srce pamti emocije.

Iskričava svjetlost na tvom licu briše tragove starenja. Oko nas stoje slušaći te ljepote. Na njihovim licima zrcaljenje nestajanja ružnih uspomena. Iznenadna svijetlost obznanjuje rađanje drugačijih nas, nas utkanih u pjesnički san, oslikanih na stazama razgranatog vremena, nas daleko od prebivališta nesreća, od proročišta, od jazbina zla.

Poetonauti odlaze. Vraćaju se u vrijeme nadahnuća. Mi ostajemo omamljeni ljepotom izrečenog.

Da, svjedočanstvo poetike zbilje je to!

Dijana Jelčić

Oznake: večeri poezije, zakon poetike
- 11:31 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.01.2018.

Odaja tišine...






„Ja držim vrlo mudrim ono keltsko vjerovanje da su duše onih koje smo izgubili zarobljene u nekom nižem biću, u kakvoj životinji, biljci ili neživu predmetu, i tako stvarno izgubljene za nas sve do onoga dana, koji za mnoge nikad ne osvane, kad se dogodi da prođemo pokraj nekog stabla, da dođemo u posjed nekog predmeta koji je njihova tamnica. Tada one uzdršću, zovu nas, i čim smo ih prepoznali, čarolija je nestala. Mi smo ih oslobodili; one su pobijedile smrt, pa se vraćaju i opet žive s nama. Isto tako je s našom prošlošću. Uzaludan je trud kad je sviješću kušamo dozvati u pamet; svi su napori naše inteligencije uzaludni: ona je sakrivena izvan njezina područja i dometa, u nekom materijalnom predmetu (u uzbuđenju koje bi taj materijalni predmet u nama mogao izazvati), ali taj nam predmet ostaje nepoznat. I samo o slučaju ovisi da li ćemo taj predmet prije smrti susresti ili nećemo.“
Marcel Proust; U traganju za izgubljenim vremenom...







Proust je pisao ono što je osjećao... u njegovim rečenicama se naslućuje ono nedodirljivo i neusporedivo u nama... danas nazvano filozofskom qualiom... metafizikom uma... kada su neurofiziologa Wolfa Singera pitali je li na svom putu kroz tkivo ljudskog mozga naišao na sjedište duše odgovorio je...
ne, duša još uvijek spada u područje metafizike... u nju mramo vjerovati...

Robert Penrose je napisao knjigu „Shadow of Mind“... sjene uma... upitah se... je li to duša?

Svi se mi u nekom djeliću života izgubimo u lutanju i traganju za izgubljenim vremenom… kod mene je to trajalo petnaestak godina… od rastanka sa prvom ljubavi do spoznaje osjećanja osjećaja ljubavi u nutrini sebe… pisala sam žalopojke, tražila krivca izvan sebe… bila uvjerena da mi neki sudbinski inkub krade snove… budila sam se iz noćnih mora
i u odaji tišine razgovarala sama sa sobom… sa titrajućim strunama neopisivog, nedodirljivog, neusporedivog djelića.

Tišina se čuje… to su disonance u slijedu suzvučja nas i prohujalog vremena …

Dušo moja napusti na tren fiziku i odlutaj metafizikom ka izvorištu iluzije. Rastrgaj tminu trenutka, razderi košulju tmini i dozvoli mi da budem bezdušni lutalica jesenjim alejama, da gazim tepihom listopada ne osjećajući umiranje, da koračam koridorima vremena ne sluteći njegovu prolaznost. Napusti kalvariju svakodnevice, oslobodi se krletke u kojoj zločudan virus, neumorna, duga sjena prošlosti, ždere tkivo sanja i stvara entropiju, guši postojanje. Ukradi komadić neba i daruj ga njoj, lutalici tuđim životima, posveti njneno buđenje. Rastjeraj crne ptice iznad njenog obzora, oslobodi je kaosa, ucrtaj joj puteve ka suncu.
Ne dozvoli joj izričaj laži… kao sve se dogodilo prije našeg vremena… obuzdaj njenu prevaru ljepote… zbog nje… ne zbog tebe i mene…
Poleti u nedogled, dotakni oblake, pretoči ih u bisernu kišu i posveti ovo jutrenje. Preskoči dugu, uroni u fontanu svjetla i oplemeni ovaj suton. Ne boj se dušo moja, ne boj se pustolovine, tragaj za tkivom ukradenog sna. Ne odustaj kada osjetiš bol. To samo srce prekače svoj svakodnevni ritam i pokušava ubrzati vrtloženje nutarnjeg vretena. Slobodna si draga moja, odleti ka vrhu planine i donesi mi Kohinor u kojem se prelama sjaj toplog zlata i zrcali sreća. Sada zatvaram dveri čujne čulnosti, uranjam u tišinu osjetila, budim stranca u sebi i dozvoljavam mu da me brani od uljeza u trenutak.
Čekat ću tvoj povratak u pleme bijelih ptica, strunama misli ću ispisivat težinu bezdušnosti, kukičati novu šifru genoma, slušati poruke bezdušnih skitnica dok u jednom svitanju bijela golubica sa maslinovom grančicom u kljunu najavi kraj potopa.


Bio je to sladunjavi izričaj mene bjegunice iz stvarnosti. A onda se dogodio Proustov željeni susret, ne s predmetom nego s bićem. Oslobodih se sjena prošlosti, vratih se u zbilju.


Do toga trena bijah ranjiva,
otrovana dahom samotnice,
omamljena riječima bez odjeka,
izgovaranim na rubu nadanja,
u kaosu nepostojanja,
a onda izronih iz utrobe neosjećanja,
uronih u nutarnju tišinu
i osjećajući sebe
osjetih njega.





Dijana Jelčić… iz još neukorićene zbirke priča „Umijeće vremena“ 1987- 2007… - 2007…

Oznake: Marcel Proust, odaja tišine
- 07:07 - Komentari (30) - Isprintaj - #

srijeda, 03.01.2018.

Sinopsis...





Uvijek na početku godine otvaram ispisane stranice, budim uspomene, opraštam se od tužnih, a lijepe klešem u mramor pamćenja... ucrtavam puteve ka dolazećim danima.





Zaustavljeno u sjećanju naše naglo ljeto se obnavlja u znakovima sna, u molitvi osjećanjima i potvrđuje svoju istinitost. Dan se kotrlja ekliptikom zemljina vrtloženja iskreći prolaznost vremena i simbole postojanosti osjećaja koji se u meni svakim djelićem sekunde umnaža. Jedno obično poslijepodne se objavljuje prividom čarolije iznjedrene iz magije srca.

Ništa se ne događa i događa se sve.

U tišini odaje ćutim tvoju blizinu iako nisi uz mene. U ovitku uspomena vidim san davne ljetne noći. Promatrali smo smjenu sunca i mjeseca. More je romorilo poeziju kapi. Mjesec je sjao samo za nas. Uzburkavao je valove želja, igrajući se izazivao plimu strasti.

Umrežena u tkivo sanjivosti sanjam već desetljećima isti san, ljubičasti san, živim život pustolova, plešem s tobom ples tetrijeba i ždrala.

Ćutim kako se pjesak vremena slijeva mojim licem i zaobilazi tragove tvojih usana. Uramljuje ih kao pečate sretno proživljenog života. Srce u srebrenoj mreži odbrojava trenutke svog robovanja nježnom moćniku njegova svijeta. Sretno se igra sa kristalnim perlama krvi u kojima se krije samo jedna slika signirana rukopisom duše.

Poslijepodne bez tebe s tobom, naglo ljeto bez tebe s tobom, ponavljajuća milina koja me opija kao vino iz doline tvoje mladosti.

Pišem, slažem slova u riječi koje djeluju tako besmisleno u usporedbi sa osjećajem koji me omamljuje.

Kako oblikovati pjesmu koju osjećam u koridorima svijesti?

Čujem je, vidim je, mirišem je, kušam je ali ovo što vidim na zaslonu računala je tek sinopsis ovoga što u meni živi. Neizrecivost objavljuje snagu nutrine, dokazuje lakoću dijaloga srca i uma koji ćutim kao što osjećam tvoje poljupce. Magija qualie sakriva tajnu sna, ne dozvoljava mi da je pretočim u štivo koje nikome do meni ne bi bilo razumljivo. Ni ti ga ne bi razumio, možda bi ga osjetio srcem, možda bi ga oćutio dušom ali bi ga morao prevesti na tvoj nutarnji jezik da bi mu darovao smisao.

Prevođenje je umijeće, teško je prevoditi jezik srca, to je šapat anđela.

Dijana Jelčić… djelić još neukorićene zbirke priča „Umijeće vremena“ 1987- 2007.



Oznake: sinopsis, naglo ljeto, uspomene
- 07:17 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 02.01.2018.

Naučih se ponovo smijati...



Ubi dušu gravitacije...

"......istina je, mi volimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli voljeti. Uvijek ima pomalo ludila u ljubavi. Ali uvijek ima i pomalo uma u tom ludilu, uvijek ima ludila u metodi kojom se koristimo. Vjerovao bih samo u onoga Boga koji bi se znao igrati. A kad sam vidio svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, temeljnog, dubokog, svečanog. To je bila duša teže, duša gravitacije zbog koje padaju sve stvari. Ubija se ne gnjevom nego smijehom. Naprijed, hajde idemo ubijati dušu gravitacije! Naučio sam koračati, otada dozvoljavam sebi trčanje. Naučio sam letjeti i otada ne dozvoljavam da me najprije netko gurne da bih krenuo s mjesta. Sada sam lak, sad letim, sad vidim sebe pod sobom, sad se Bog igra kroz mene. "
Friedrich Nietzsche.







Željela sam zaborav, pokušavala odagnati pamćenje. Sjećanje ima moć putovanja kroz vrijeme, vječnu povratnu kartu u trenutak. Otužna je to spoznaja bjegunice. Otišla sam u nepoznatom pravcu… u daljine…
Trčala sam poljima punim mirisa ne osjećajući proljeće… lutala gradom snažnih vjetrova… odmarala se na salinama oceana… konture uspomena su bile tu… utkane u plavetnilo neba … u kliktanje galebova… u pjeni morskih valova… u šapatu vjetra… gledale su me iz oblaka… iz romora kiše… iz bijelih pahuljica... tugovala sam… odbjegla od sebe u prostranstva nepostojećih želja... u krajolike nepoznatih žudnji... izgnanica iz topline… prosjakinja na dlanu trenutka… pustolovka bez truna ludila... bez godišnjih doba... uhvaćena u zamku netalasanja...

Srce je otkucavalo tišinu… bez pomaka… bez uzbuđenja… bez nemira… bez mahnitanja… u ravnodušju svijesti je umirala nada… zaustavih se na rubu bezdana… korak do ništavila…do pada u mediokritetsko samosažaljevanje...

Ubi dušu gravitacije... slijedih nietzscheanski imperativ kojim se uči letjeti... barem u snovima. Sanjala sam letenje. Lebdjela sam, odvajala se od dušogrizja koje me proganjalo, od raspuknuća ljubavnog zanosa.

Bila je noć punog mjeseca.

Dogodio se bljesak ćilibarskog sjaja, glas je stigao kasnije... svjetlost je uvijek brža... stigne iznenada i najavi oluju osjećanja... razumjela sam govor munja i gromova... čekala prolom oblaka... i nebo je proplakalo suzama svetog Lovre.

Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu. Srce je promijenilo ritam.

Na horizontu svitanja vidjeh Volto Santo... i to više nije bio san... pretočio se u zbilju... pogledah u nebo… zlatna hostija je izranjala na obzoru mladog dana… mjesec se smiješio odnoseći dugu mračnu noć... osjetih spokoj u nemiru, u drugačijim otkucajima srca… naučih se ponovo smijati.

Vratih se sebi…

Dijana Jelčić




fotografije posuđene s neta... Dalieva Gala, David Hamilton i stilizirani Volto Santo

Oznake: Fridrich Nietzsche, Volto santo, duša gravitacije
- 07:07 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.01.2018.

Svitanje svijesti...





Bože moj, kada bih imao jedan komadić života… Ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim. Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.

Gabriel Garcia Marquez... zaljubljen u ljubav






Svjestozornica...

Čitala sam njegovo oproštajno pismo, začudnu ispovijest čovjeka koji je svojim djelima obogatio knjižnicu svjetske literature. Svaka riječ se pretočila u dubinu svijesti, postajala jedno od tisuće sunca u galaksijama nutrine. Zaljubljena u ljubav osjetih buđenje nove svijesti.
Duboko u meni titra božanska iskra, točka prividnog mira, nutarnje oči. Njima ne gledam, njima osjećam moju nedjeljivost od kozma.

Ćutim titraje energije iznjedrene iz prsnuća Lux primusa. Nevidljiva ruka "stvoritelja" je zlatnim srpom požnjela snop tame i dotada ničim se prosulo sjeme života. Rodio se svemir. Ta mala zrnca svjetlosti izrastaju u sunca, stvaraju paralelne svjetove. Na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje će niknuti biće koje će postati svijest univerzuma. U središtu tog bića zablistaše "oči božje" i prodriješe u tamu do samog njenog korjena, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe.

Bljeskom svjestozornice prestajem biti marioneta u teatru života, postajem sudionikom te ljepote i živim trenutak u kojem želim progovoriti o svemu što mislim. Više ne vrednujem vrijednosti nego značenja, spavam manje, a sanjam više. Svaka minuta u kojoj sam zatvorila oči mi krade 60 trenutaka životne boje, svaka minuta u kojoj sam isključila uši oduzima 60 trenutaka zvukova radosti.

Slušam glas onih koji me vole i pamtim riječi. To je glas istine, simfonija univerzuma koja mi priča da sutra ne postoji i da ni jučer više nije važno. Promatram nebo i spoznajem, sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročim. Govorim ono što osjećam i uistinu činim ono što mislim. Živim trenutak kao da je poslijednji i svjestozornica u meni mi dozvoljava da budem čuvar ljubavi na vratima sna iz kojeg se ne želim probuditi.

Ovo je trenutak u kojem govorim istinu i šapućem žao mi je zbog svega do sada neizgovorenog, molim oproštaj za grubosti i zahvaljujem za ljubav, ljepotu i sve lijepe riječi. Svu tugu i sva nesretna stanja nacrtah na komadiću leda otrgnutog iz ogrtača tihog mirovanja i čekah izlazak sunca.

Budi se sunce, probudio se grad, budnost je tu, u tragovima sanja…
U srcu Anđeo vatre, ognjilom sreće se oprašta od prohujalog.
Natopljen zlatom se razlijeva prvi dan. Na prozoru bijela golubica, znak ljubavi i mira.

Dobro nam došlo dolazeće!

Dijana Jelčić




fotografije... Jasna Marcelić

Oznake: Gabriel Garcia Marquez, zaljubljen u ljubav, svjestozornica
- 08:08 - Komentari (30) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>