Ljubav je kazna...
Ljubav je kazna, pisala je MARGUERITE YOURCENAR. Kažnjeni smo ljepotom zajedništva, kažnjeni smo sudbinom da ne ostanemo sami.
Sjećam se tuge koju djelih sa noćnom tišinom i poezijom. Moć spasenja osjetih u poeziji daleke, nepoznate žene.
Predamnom se otvarao svijet jedne davne velike ljubavne krize, osjećala sam onu istu vatru u sebi, tugu koju sam osjećajući njene "Vatre", nazvala "Dvije vatre".
Ljubav se u svojoj žrtvi prikazivala kao bolest duše i kao poziv srcu.
Treba dovoljno voljeti da bi bili spremni zbog ljubavi patiti, da bi ljubav osjećali kao bol, kao nježnu tugu, kao okrutnog ubicu snova, kao kradljivca ljepote trenutka, kao vatru koja peče, kao zvijer koja ždere. Da, treba dovoljno voljeti i osjetititi, ta bol smo mi sami. Ubica, kradljivac, vatra, zvijer smo mi,, vječno zatvoreni u svojoj kobi i svojoj ćudi.
Dvije vatre.
Ti više nisi dječak iz Šenoine, ubio si dječaka u sebi, danas si nažalost samo čovjek.
Moja ljubav je netaknuta kao sjećanje. Neznam jesam li i koliko ranjiva, nisu me ranjavali,
ljubav osjećam kao kaznu svim tugama, kao moć između dvije vatre, između žudnje i odustajanja.
Neznam mogu li plakati zbog ukradenog vremena ili izgubljenog sna.
Ljubav je kažnjavala moje samosažanjenje i branila sne.
Ti više nisi dječak iz Šenoine, odbacio si uspomene, a u meni žive sjećanja na nedeljna jutra
u kojima smo željeli da nedelja nikada ne prođe da bi naše igre u pijesku vječno trajale.
Bilo je to davno na ravnicama uz veliku rijeku
tamo gdje je ostao dio mene
tamo gdje smo položili ispit zrelosti
tamo gdje smo prvim poljupcima učili opraštati
tamo gdje je ljubav izržavana deminutivima.
Dođi jedno veče i donesi snove ogrljene čekanjem trentka, onog kojeg nismo spoznali.
Dođi, ispruži ruke i voli me, jednostavno voli u zemlji koju smo zajedno gradili u snovima...
To je bilo davno, jako davno u vremenu oluje ruža, to je bio poziv koji nikada nisam poslala na potrebnu adresu i danas osjećam, bolje je ovako.
Dijana JelčićOznake: Vatre
|
