Dvije vatre...
Ljubav je kazna, pisala je MARGUERITE YOURCENAR. Kažnjeni smo ljepotom zajednišva, kažnjeni smo sudbinom da ne ostanemo sami.
Sjećam se vremena svoje nesigurnosti, sjećam se i suza koje sam dijelila sa noćnom tišinom i mjesecem skitnicom. A onda iznenda osjetih snagu u ljepoti poezije u prozi, u predivnom štivu daleke, nepoznate žene.
Predamnom se otvarao svijet jedne davne velike ljubavne krize, osjećam onu istu vatru u sebi, tugu koju sam pomalo imitirajući njene "Vatre", nazvala "Dvije vatre".
Da to je bila totalna ljubav koja se u svojoj žrtvi prikazivala kao bolest duše i kao poziv srcu. Najpročešljanija tema poezije, tema iskorištava do iznemoglosti u literaturi, korištena u tri groša romanima prodavanim na kioscima, ljubav je danas još uvijek nedovoljno istražen osjećaj, energija koja se osjeća osjećanjem osjećaja, energija nepoznatog izvora, nemjerljivie snage, neizbrojljive frekvencije, ali energija puna mirisa i zvukova, neopisivih boja, čudesnog okusa, varljivih oblika.
Treba dovoljno voljeti da bi bili spremni zbog ljubavi patiti, da bi ljubav osjećali kao bol, kao nježnu tugu, kao okrutnog ubicu snova, kao kradljivca ljepote trentka, kao vatru koja peče, kao zvijer koja ždere, da treba dovoljno voljeti da onda osjetimo da smo ta bol mi sami, da smo ubica, kradljivac, vatra, zvijer mi sami, vječno zatvoreni u svojoj kobi i svojoj ćudi.
Dvije vatre.
Ti više nisi dječak iz Šenoine
tvoje tadašnje slabosti
su postale tvoje snage
ubio si dječaka u sebi,
nažalost
ti si danas samo čovjek.
A moja ljubav?
Ostala je netaknuta u onom djelu mene
kao sjećanje,
kao dobra vila,
kao svježina jutra u kojem
volim dan,
i sunce
i život.
Ja neznam jesamli i koliko ranjiva
jer me nisu ranjavali
ljubav je uvijek pobjedila strahove.
Ja neznam mogu li plakati
zbog ukradenog vremena ili izgubljenog sna
jer ljubav je stvarala moje vrijeme
branila sne
živjela život.
Ti više nisi dječak iz Šenoine,
ubio si dječaka u sebi.......
a u meni
u meni još uvijek živi djevojčica
i sjećanja na nedeljna jutra
u kojima smo željeli da nedelja nikada ne prođe
da bi naše igre u pjesku vječno trajale.
Ti si ubio ljubav
ubijajući sebe u sebi
a ja sam joj dala tvoje ime
i ona je lijepa
ona je jutro u kojem se budim i volim dan,
ona je podne u kojem pozdravljam sunce u zenitu,
ona je suton u kojem se pale oči neba.
S njom u sebi
ja pozdravljam skitnicu mjeseca
i sjećanja na jutra
u kojima sam voljela tebe u sebi.
Danas imam samo ljubav.
I sretna sam.
Bilo je to davno
na ravnicama uz veliku rijeku
tamo gdje je ostao dio mene
tamo gdje smo položili ispit zrelosti
tamo gdje smo prvim poljubcima učili opraštati
tamo gdje je ljubav izržavana deminutivima.
Dođi jedno veče i donesi snove,
snove ogrljene čekanjem trentka,
trenutka koji nismo spoznali.
Kairos nam pruža još jednom svoj pramen
dođi s buketom ljubavi i
mirisom uzbuđenja
Dođi, ispruži ruke
i voli me, jednostavno voli
u zemlji koju smo zajedno
gradili u snovima...
To je bilo davno, jako davno u vremenu oluje ruža, to je bio poziv koji nikada nisam poslala na potrebnu adresu i danas znam da je bolje ovako.
Dijana Jelčić
Kažnjeni smo ljepotom zajednišva, kažnjeni smo sudbinom da ne ostanemo sami.
Oznake: Vatre, dvije vatre, ljubav je kazna
|
