Sinopsis...
Uvijek na početku godine otvaram ispisane stranice, budim uspomene, opraštam se od tužnih, a lijepe klešem u mramor pamćenja... ucrtavam puteve ka dolazećim danima.
Zaustavljeno u sjećanju naše naglo ljeto se obnavlja u znakovima sna, u molitvi osjećanjima i potvrđuje svoju istinitost. Dan se kotrlja ekliptikom zemljina vrtloženja iskreći prolaznost vremena i simbole postojanosti osjećaja koji se u meni svakim djelićem sekunde umnaža. Jedno obično poslijepodne se objavljuje prividom čarolije iznjedrene iz magije srca.
Ništa se ne događa i događa se sve.
U tišini odaje ćutim tvoju blizinu iako nisi uz mene. U ovitku uspomena vidim san davne ljetne noći. Promatrali smo smjenu sunca i mjeseca. More je romorilo poeziju kapi. Mjesec je sjao samo za nas. Uzburkavao je valove želja, igrajući se izazivao plimu strasti.
Umrežena u tkivo sanjivosti sanjam već desetljećima isti san, ljubičasti san, živim život pustolova, plešem s tobom ples tetrijeba i ždrala.
Ćutim kako se pjesak vremena slijeva mojim licem i zaobilazi tragove tvojih usana. Uramljuje ih kao pečate sretno proživljenog života. Srce u srebrenoj mreži odbrojava trenutke svog robovanja nježnom moćniku njegova svijeta. Sretno se igra sa kristalnim perlama krvi u kojima se krije samo jedna slika signirana rukopisom duše.
Poslijepodne bez tebe s tobom, naglo ljeto bez tebe s tobom, ponavljajuća milina koja me opija kao vino iz doline tvoje mladosti.
Pišem, slažem slova u riječi koje djeluju tako besmisleno u usporedbi sa osjećajem koji me omamljuje.
Kako oblikovati pjesmu koju osjećam u koridorima svijesti?
Čujem je, vidim je, mirišem je, kušam je ali ovo što vidim na zaslonu računala je tek sinopsis ovoga što u meni živi. Neizrecivost objavljuje snagu nutrine, dokazuje lakoću dijaloga srca i uma koji ćutim kao što osjećam tvoje poljupce. Magija qualie sakriva tajnu sna, ne dozvoljava mi da je pretočim u štivo koje nikome do meni ne bi bilo razumljivo. Ni ti ga ne bi razumio, možda bi ga osjetio srcem, možda bi ga oćutio dušom ali bi ga morao prevesti na tvoj nutarnji jezik da bi mu darovao smisao.
Prevođenje je umijeće, teško je prevoditi jezik srca, to je šapat anđela.
Dijana Jelčić… djelić još neukorićene zbirke priča „Umijeće vremena“ 1987- 2007.
 Oznake: sinopsis, naglo ljeto, uspomene
|
