dinajina sjećanja

srijeda, 03.01.2018.

Sinopsis...





Uvijek na početku godine otvaram ispisane stranice, budim uspomene, opraštam se od tužnih, a lijepe klešem u mramor pamćenja... ucrtavam puteve ka dolazećim danima.





Zaustavljeno u sjećanju naše naglo ljeto se obnavlja u znakovima sna, u molitvi osjećanjima i potvrđuje svoju istinitost. Dan se kotrlja ekliptikom zemljina vrtloženja iskreći prolaznost vremena i simbole postojanosti osjećaja koji se u meni svakim djelićem sekunde umnaža. Jedno obično poslijepodne se objavljuje prividom čarolije iznjedrene iz magije srca.

Ništa se ne događa i događa se sve.

U tišini odaje ćutim tvoju blizinu iako nisi uz mene. U ovitku uspomena vidim san davne ljetne noći. Promatrali smo smjenu sunca i mjeseca. More je romorilo poeziju kapi. Mjesec je sjao samo za nas. Uzburkavao je valove želja, igrajući se izazivao plimu strasti.

Umrežena u tkivo sanjivosti sanjam već desetljećima isti san, ljubičasti san, živim život pustolova, plešem s tobom ples tetrijeba i ždrala.

Ćutim kako se pjesak vremena slijeva mojim licem i zaobilazi tragove tvojih usana. Uramljuje ih kao pečate sretno proživljenog života. Srce u srebrenoj mreži odbrojava trenutke svog robovanja nježnom moćniku njegova svijeta. Sretno se igra sa kristalnim perlama krvi u kojima se krije samo jedna slika signirana rukopisom duše.

Poslijepodne bez tebe s tobom, naglo ljeto bez tebe s tobom, ponavljajuća milina koja me opija kao vino iz doline tvoje mladosti.

Pišem, slažem slova u riječi koje djeluju tako besmisleno u usporedbi sa osjećajem koji me omamljuje.

Kako oblikovati pjesmu koju osjećam u koridorima svijesti?

Čujem je, vidim je, mirišem je, kušam je ali ovo što vidim na zaslonu računala je tek sinopsis ovoga što u meni živi. Neizrecivost objavljuje snagu nutrine, dokazuje lakoću dijaloga srca i uma koji ćutim kao što osjećam tvoje poljupce. Magija qualie sakriva tajnu sna, ne dozvoljava mi da je pretočim u štivo koje nikome do meni ne bi bilo razumljivo. Ni ti ga ne bi razumio, možda bi ga osjetio srcem, možda bi ga oćutio dušom ali bi ga morao prevesti na tvoj nutarnji jezik da bi mu darovao smisao.

Prevođenje je umijeće, teško je prevoditi jezik srca, to je šapat anđela.

Dijana Jelčić… djelić još neukorićene zbirke priča „Umijeće vremena“ 1987- 2007.



Oznake: sinopsis, naglo ljeto, uspomene
- 07:17 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.11.2017.

Nedovršene pjesme...



Fascije sjećanja kovitlaju osjećajne slike. Naše naglo ljeto blješti suncem, titra tišinom, zvuči pjevom barskih ptica, utkano u davna pisma.

Raspuknuće jesenjeg pejsaaža osmišljava vrijeme umiranja boja.
Kiša ispire tragove lišća u krošnjama pred prozorom. U njima su ptice najavljivale svitanja. U opustjelim granama vjetar. Promatram sivilo koje se uvlači u ovo jutro. Osjećam nestvarno stvarnu viziju dolazećeg. Na dlanovima sjećanja mirišu morem i zrcale krajolik sreće. Vidim nebeske arkade pod kojima zlaćana spirala sjedinjuje svaki titraj vječnosti u biverzum ljepote.

Iz pjeska i pjene izranja silueta odsanjanih privida. Bijela golubica kruži nad galijom prepunom neprocjenjivog blaga. Nebo se smiješi zlatom zenita, podne u meni odzvanja sonatom zrelosti, slijeva se u suton smiraja.

Sretna sam.

Sjećanja vriju u kaležu uspomena i pretaču se u zrele plodove sadašnjeg trenutka.
Ćutim protočnost vremena.
Svjetlost zaobljuje prostor. U misaonom režnju bljesak četvrte dimenzije. Naslućujem porinuće u sljedeći trenutak, u bezgraničje postojanja.

Slike prohujalih dana slažem u galeriju pamćenja, osjećaje u riznicu uspomena, misli u neukoričenu knjigu nedovršenih pjesama.


Dijana Jelčić

Oznake: naglo ljeto, nedovršene pjesme
- 07:47 - Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 07.11.2017.

O besmislu i smislu...





"Apsurd se rađa iz suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle izniknuti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."
A. Camus, Mondovi, 7. studenog 1913. - Villeblevin, 4. siječnja 1960., francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.






Sjedili smo na zidinama Grada, 1986, naše naglo ljeto i naši prvi dijalozi.

Vidjeh Dianin hram u plamenu, Herostratovu bezumnu želju za slavom, njegovu zloćestoću u prokletsvu vječnosti.
Vidjeh, u stećcima bogumilskim uklesane istine, smjenu stoljeća, u ljiljanima hugenotske strahote,
krvavu svadbu, prevaru ljubavi, na obali Mnemozine rađanje Venere… šapnuh.

Uvijek sam nagonski slijedio neku nevidljivu zvijezdu... U meni je neka anarhija, neki strašan nered. Stvaranje me stoji tisuću smrti, jer se radi o redu, a čitavo moje biće odbija red. Ali bez njega bih umro razbacan… izgovorio si Camusovu misao.

Udaljavali smo se od Sunca. Zagrlio si me. Stajali smo na obzoru noći punog mjeseca i promatrali zvijezde, putokaze ka dosegnuću istine.

Bio si bezimen, bio si poeta moje snovitosti. U škrinji mogućnosti začuh uzdah vjetra, vidjeh, srcem odapet, let ptice, u prevratu sjena oćutjeh srž vremena, snagu davnog zenita, poeziju suza i vjetrom zapisano ime.

Sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina poezija koju danas čitamo biti tek zlaćani prah vječnosti… besmislom si dokazivao moć ovoga ovdje i ovoga sada.

Razbio si zidove kojima sam se branila od života. Oslobodih se postojanosti odbijanja apsurda. Oćutih titraj nečeg bezimenog, spoznah, nedokazivost istine se sanja.

Osjetih kotrljanje kamena mudrosti na obodu besmisla. Nježna golotinja svjesti objavi nestajanje tmine.

Zavoljeh te u vatri ukradenoj bogovima...

Sutoni su tek iluzija, apsurdi naše nedjeljivosti od kozma. Zemlja je velika, a ljudsko srce planet anđela vatre.

Zakoraknuli smo u srce vremena, približavamo se Suncu.

Rađao se mladi dan. Sunce nam je dokazivalo apsurd našeg vjerovanja u njegove izlaske i zalaske.

Zaustavljeni u zagljaju iluzije i stvarnosti prestadosmo tragati za smislom. Doživjeli smo lakoću besmisla u kojem živeći ljubav živimo smisao života.

Dijana Jelčić




Oznake: Albert Camus, naglo ljeto, apsurdi
- 07:07 - Komentari (34) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.05.2017.

Lice tišine...




Moć sadašnjeg trenutka... naše naglo ljeto i Hutovo blato i naša desetljeća osluškivanja tišine... izbrisali smo lice tuge... i naličje tugovanja... ostala su lijepa sjećanja... i tišina močvare koja oplemenjuje dolazeće vrijeme... i istina ... u odaji zrcala i odjeka čujem još uvijek neizbrisano lice tišine... rekoh Mariti.

Draga moja,koliko sam toga jednom mislila napisati upravo o Hutovu blatu,o magičnoj moći prirode i divnih doživljenih trenutaka...Tvoje i njegovo naglo ljeto, a moja je bila jesen... prisjetila se Marita



Ti čuješ moju tišinu... bila si u njenoj odaji... Hutovo blato je uistinu carstvo ljepote i tišine... mi smo se vozili čamcem... u jednom trenu je lađar zaustavio plov i rekao slušajte... šutjeli smo... prvo nisam čula ništa, a onda polako začuh muk prostor vremena... tajac prirode... moć tišine...

Ovaj dijalog smo vodile pri prvom susretu na obali zelene rijeke. Marita je na FB zidu pročitala moju, u jesen 1987, napisanu pjesmu...tada još nisam imala računalo, svaki rukopis sam signirala dušom... a onda 2007 počela prebacivati u virtualu...







Jakovljeve ljestve...

Što joj je kazivalo podne toga dana?
Život pod groznim suncem...
Korito rijeke vremena bez poezije kapi...

Bila je žedna na izvoru, u zenitu sparnog dana,
pod rascvjetalim suncem mrak,
slijepilo osjetila...

Zalutala je u močvari nedosanjanog sna.
Željela je vidjeti sunce, a uokolo tama,
željela je slušati tišinu, a uokolo zvuci tuđih života,
željela je sanjati, a budili je krici prošlosti.

Zalutala u močvari snova, omamljena strahovima
ona krenu rijekom bez povratka.

Na rubu svijesti začu glas Hesseove istine:

"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš se bojati.
Moraš voljeti... Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"


a onda ponovo zvuci tuđih života,
oko nje mrak, u daljini smijeh odraslih,
smijeh djece,
zvono s neke crkve raspolovi dan,
a ona još nije vidjela sunce.

Začepila je uši i šapnula...

Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora, u tmini kao ova,
pozdravljam tvoju zvijezdu, tvoj put k meni...


i pružila ruke ka naslućenom suncu,
iz kaosa njenoga sna,
iznenada,
doletje Kairos na dlan,
među prstima pramen njegove kose.

Jedan svjetli pogled izroni na obalu mraka
i dotkanu je kao vjetar u zenitu sparnog dana. ,

Opijena blagošću njegovih očiju ona zaboravi put nazad...

Čovjek je sjeo u čun pored nje i hladno, suho korito rijeke
progovori toplinom... čun zaluta među lotose.
Na laticama suze, crveni odsjaj zalaska sunca.

Ljeto, to naglo ljeto se bližilo kraju,
jesen je stigla tiho, cvijeće je umiralo u vrtovima,
a rijeka bez povratka je
oživjela ljepotom prohujalih dana...

I ja sam živjela u Arkadiji,
pomisli, gledajući kako laste odlaze.

Mislili su jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga i
tragovi sreće na obrazima.

Kiše su počele.......a oni su spavali na jastucima želja.

Vjetar je podigao zastor vremena, da daljina bude bliža.

On joj je mjesečinom blažio tugu rastanka...

Ispijali su vino sreće...suze pomiješane s ljepotom prošlih zagrljaja,
jedini trag na njenoj postelji...

Njihovo vrijeme je započelo tišinom,
uramljeno susretima, rastancima i pismima...

a onda je

Orionovo zvježđe prosulo zlaćanu prašinu,
Jakovljeve ljestve među srcima,
ljubav je stvorila dvorac među zvjezdama...

Mliječnom stazom povezani,
u krugovima sna sjedinjeni
više se nikad nisu morali rastajati...

Dijana Jelčić




evo i dodatka... danas na blog.hr je zatitrala moja 1010 objava... (mnoge objave sam izbrisala... mea culpa) ali ova brojka 1010 titra moć mog duplog tetrakisa... i Pitagorinu molitvu ... a na FB zidu se javila Marita...

Hvala ti Dijana na ovom podsjećanju! Imaš pravo,magične su te močvarne tišine. Daju osjećaj pripadnosti nekom drugom svijetu...za nas stvorenom,magičnom...mističnom. Nadahnjujuće i iscjeljujuće! I u ljeto...i s ranom jeseni. I da...oni koji su u krugovima sna sjedinjeni...nikad se ne rastaju. Ljubeći pritom sve nadolazeće patnje i boli! Uljepšala si mi dan! I ne samo ovaj!... sretna sam...

Hvala ti draga Marita... veselim se skorom susretu u dolini zelene rijeke...







Oznake: lice tišine, naglo ljeto, jakovljeve ljestve...
- 07:17 - Komentari (42) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.10.2015.

Naglo ljeto...



Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
A more uzburkano šumori i udara o hridi,
I huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarevića
( MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).
Dragutin Tadijanović



Otrgunuti iz koljevke svemira, izronjeni sa dna drevnih oceana, iz plavog šuma vječnosti postali smo bića osuđena na koračanje ovozemaljskim stazama. Korak po korak do kraja vremena, do trena kada se vraćamo među zvijezde, uranjamo u vrtloženje nebeskog vretena, postajemo kapljica nebeske rijeke ili foton svjetlosti. U predklijetki sna čekasmo na rođenje sna. Bili smo djelić kozmičkog zakona koji se plesom sudbine preobrazio u biverzum vječnosti, u bezvremeni triptih ugrađen u crkvu drevne republike.

Na Mjesečevom obličju se još uvijek zrcale konture tijela koje je čuvar našeg vremena spustio na vrh svjetlosne planine i pokazao nam put ka ovome ovdje i ovome sada. Nije nam rastumačio razliku između dobra i zla, nije nam ispričao priču o pejsažu koji se krije s druge strane duge. To smo morali sami otkriti lutajući riznicom, od naših praotaca, naslijeđenog blaga. Prepustio nas je vihorastoj sudbini koja dodiruje bademove jezgre i uči nas što je strah, što tuga, što bol.

Sreću ne treba učiti, ona je jednostavno tu u plamenu probuđenog srca, na dlanovima kojima se dodirujemo otkrivajući reljefe smrtne materije, kojima slikamo vječnost i pišemo pjesme veličnstvenom moru naših sanja.

Ljubav nas je bezglasno zatvorila u geometriju svevremena, ovjekovječila na žrtveniku života i osudila na trajanje u njenoj moći. Njene ruke su nježne poput svilenkastih krila nebeskih ptica koje nas pratiše na putovanju ka trenutku rađanja u snu. U njenom disanju osjećamo nepostojanje praznine, spoznajemo snagu mikrokozmosa u kojem je sve titranje struna u mnogodimenzionalnosti svjesnosti. Besmrtnost te tajanstvene boginje obogaćuje našu smrtnost, čini je bajkovitom i nježnom kao što je zagrljaj pjeska i pjene nježan, kao šum veličanstvenog mora, kao triptih vječnosti pretočen u ovaj tren postojanja ljubavi.

Dijana Jelčić… napisano ljeta 1986- og u drevnoj republici… bilo je to naše naglo ljeto... malo kičasto štivo, ali moje...



Oznake: naglo ljeto, crkva na Dančama, ljubav
- 19:13 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>