Nedovršene pjesme...
Fascije sjećanja kovitlaju osjećajne slike. Naše naglo ljeto blješti suncem, titra tišinom, zvuči pjevom barskih ptica, utkano u davna pisma.
Raspuknuće jesenjeg pejsaaža osmišljava vrijeme umiranja boja.
Kiša ispire tragove lišća u krošnjama pred prozorom. U njima su ptice najavljivale svitanja. U opustjelim granama vjetar. Promatram sivilo koje se uvlači u ovo jutro. Osjećam nestvarno stvarnu viziju dolazećeg. Na dlanovima sjećanja mirišu morem i zrcale krajolik sreće. Vidim nebeske arkade pod kojima zlaćana spirala sjedinjuje svaki titraj vječnosti u biverzum ljepote.
Iz pjeska i pjene izranja silueta odsanjanih privida. Bijela golubica kruži nad galijom prepunom neprocjenjivog blaga. Nebo se smiješi zlatom zenita, podne u meni odzvanja sonatom zrelosti, slijeva se u suton smiraja.
Sretna sam.
Sjećanja vriju u kaležu uspomena i pretaču se u zrele plodove sadašnjeg trenutka.
Ćutim protočnost vremena.
Svjetlost zaobljuje prostor. U misaonom režnju bljesak četvrte dimenzije. Naslućujem porinuće u sljedeći trenutak, u bezgraničje postojanja.
Slike prohujalih dana slažem u galeriju pamćenja, osjećaje u riznicu uspomena, misli u neukoričenu knjigu nedovršenih pjesama.
Dijana JelčićOznake: naglo ljeto, nedovršene pjesme
|
