"Apsurd se rađa iz suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle izniknuti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."
A. Camus, Mondovi, 7. studenog 1913. - Villeblevin, 4. siječnja 1960., francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.
Sjedili smo na zidinama Grada, 1986, naše naglo ljeto i naši prvi dijalozi.
Vidjeh Dianin hram u plamenu, Herostratovu bezumnu želju za slavom, njegovu zloćestoću u prokletsvu vječnosti.
Vidjeh, u stećcima bogumilskim uklesane istine, smjenu stoljeća, u ljiljanima hugenotske strahote,
krvavu svadbu, prevaru ljubavi, na obali Mnemozine rađanje Venere… šapnuh.
Uvijek sam nagonski slijedio neku nevidljivu zvijezdu... U meni je neka anarhija, neki strašan nered. Stvaranje me stoji tisuću smrti, jer se radi o redu, a čitavo moje biće odbija red. Ali bez njega bih umro razbacan… izgovorio si Camusovu misao.
Udaljavali smo se od Sunca. Zagrlio si me. Stajali smo na obzoru noći punog mjeseca i promatrali zvijezde, putokaze ka dosegnuću istine.
Bio si bezimen, bio si poeta moje snovitosti. U škrinji mogućnosti začuh uzdah vjetra, vidjeh, srcem odapet, let ptice, u prevratu sjena oćutjeh srž vremena, snagu davnog zenita, poeziju suza i vjetrom zapisano ime.
Sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina poezija koju danas čitamo biti tek zlaćani prah vječnosti… besmislom si dokazivao moć ovoga ovdje i ovoga sada.
Razbio si zidove kojima sam se branila od života. Oslobodih se postojanosti odbijanja apsurda. Oćutih titraj nečeg bezimenog, spoznah, nedokazivost istine se sanja.
